Rekvijem kao vjerski obred, nešto je što bi najviše odgovaralo trenutnim molitvenim potrebama zapadne diplomatske prakse i (ne)primjene međunarodnog prava.“Gospode, daj mi snage da prihvatim stvari koje ne mogu da promijenim; Hrabrosti da mogu da promijenim stvari koje mogu; a mudrosti da mogu da ih razlikujem.”
Rekvijem u glazbii počinje dramatično i jednoglasno, baš kao što su to bile sankcije protiv SRJ 1992. godine.
Uvodni tekst tada donesene rezolucije Savjeta bezbjednosti UN bio je ujedno i prvi ulazni antifon među formulama mise za međunarodno pravo.
Bez pokojnog međunarodnog prava više ništa nije isto, a politika Zapada se vodi onom “koga nema bez njega se može”.
Može im se
Bombardiranje SRJ bez mandata SBUN 1999. godine ogolilo je svu bestijalnost Zapada.
Do tada je još neko i vjerovao da je ostao bar trun časti u međunarodnim odnosima, savjest koja te tjera da prije unilateralnog poteza pribaviš multilateralnu podršku unutar tijela zaduženog za svjetski mir.
A on, svjetski mir, kao jedina prepreka industriji rata postao je nešto čega ćemo se sa sjetom prisjećati.
Ubili su ga, bombama, baš kao i diplomaciju.
A pokojna diplomac ija je imala francuski šarm, otmjenost, pravila protokola i etikecije.
Danas, rijetko kada čujemo “vaša ekselencijo”. Ruku na srce, iza pokojne diplomacije ostalo je jako malo njene djece, diplomata, da posjeduju fine manire, ali i vještine te viteške borbe.
Umrla je i Konvencija o diplomatskim odnosima, rođena u Beču 1961. godine. Sjedinjene Države su se 2018. godine povukle iz Opcionog protokola uz Konvenciju, koji regulira rješavanje sporova, ali to ni u kom slučaju ne znači da one više nemaju obvezu poštovanja Konvencije.
Ne poštuju je
Pravilo koje sadrži odredba iz člana 41. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, ono na kome je počivao integritet diplomacije prvo je palo u borbi za suverenitet država: osobe (diplomatski agenti i druga) koja uživaju privilegije i imunitete u skladu sa Konvencijom, “dužna su da poštuju zakone i propise države kod koje se akreditiraju.
Ona su također dužna da se ne miješaju u unutrašnje stvari te države”.
U tome širom svijeta prednjače zemlje Kvinte.
Saveza pet država unutar NATO, saveza unutar saveza, Orvelovih svinja, gdje u svijetu ravnopravnih ima neko ravnopravniji od ostalih. Italija, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, baš kao eeropska četiri jahača apokalipse uz svog vladara SAD, donose sve ono što po Svetom pismu pred posljednje dane dolazi.
Smrt ispred diplomacije, rat do posljednjeg Ukrajinca, sankcije i glad, pregovora ni na vidiku. Zašto?
Zato što industrija rata nije dopustila pregovore.
Ne dopušta ni dogovor tri naroda u BiH, kao lutku na koncu drže Šmita, kolonijalnog upravnika, notificiranog njemačkog diplomatu. Trojka za Petorku nije čak ni lutka, već prosta dvorska luda koja dođe jednom sedmično kod gospodara u ambasadu da ga pita za njegove želje i pokuša mu popraviti raspoloženje narativom koji samo on voli da čuje. Na to se svela diplomatija Kvinte, a i bošnjački politički diskurs. Miješanje stranih diplomata u unutrašnje stvari BiH postalo je opšteprihvatljivo, a štokholmksi sindrom političkog Sarajeva koji takvo ponašanje podržava dodatno urušava već gotovo nepostojeći suverenitet BiH.
Diplomacija je mrtva
Ubila ju je Kvinta! Savjet za implementaciju mira u BiH ili kolokvijalno nazvan PIK imenovao je za visokog predstavnika, upravo zahvaljujući Kvinti Kristijana Šmita. Da bi imenovanje bilo pravno valjano, njegov mandat je trebalo da potvrdi Vijeće Sigurnosti UN. To se nije desilo, a nije ni prvi put. Takvu suglasnost nije imao ni Švarc-Šiling, gle čuda i on je bio Nijemac. Šta je to u njemačkoj diplomatskoj praksi tako specifično da jedino oni, i to po drugi put, šalju svog čovjeka za kolonijalnog upravnika BiH bez legitimiteta? Recidivi prošlosti, neokolonijalne ambicije? Biće da je samo do međunarodnog prava i sestre mu diplomacije, pokoj im duši.
Šmit (ni)je diplomat.
U članu III famoznog aneksa 10, koji je visokom predstavniku dao mandat samo da tumači mirovni sporazum, data su ista prava Uredu visokog predstavnika (OHR) kao i diplomatskim misijama, a u skladu sa Bečkom konvencijom o diplomatskim odnosima. Iz te činjenice, a u narednim stavovima istog člana, visoki predstavnik, kao i članovi osoblja iz diplomatskog statusa OHR-a crpe svoj diplomatski status i imunitet, opet u skladu sa Bečkom konvencijom.
OHR ima status jednak statusu diplomatske misije, visoki predstavnik ima status diplomatskog agenta notificiranog od strane OHR-a, kao i ostalo osoblje i članovi porodice. Međutim Šmita nije notificirao OHR, notificirala ga je njemačka ambasada. On nije diplomatski agent na službi u Kancelariji visokog predstavnika, već u njemačkoj ambasadi.
On svoj diplomatski status ne crpi iz OHR-a, jer mu nije potvrđen mandat u SBUN, ali ga to ne spriječava da crpi moć iz podrške koju mu pruža Kvinta i svjesno uzurpira mjesto visokog predstavnika, plešući po grobu međunarodnog prava i sestre mu diplomacije (zajedno sa Kvintom).
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini je teško povrijeđen zloupotrebama Kvinte i tzv. visokog predstavnika, ali još živ; održava ga u životu Republika Srpska, jer njeno vodstvo jedino “ima hrabrosti da može promijeniti stvari koje može”.
A Bosnu i Hercegovinu je na poseban način posmatrao Henri Kisindžer, posljednji iz generacije diplomata sa integritetom i vještinom. Izdahnuo je istovremeno s nastankom ovog teksta. Pridružio se diplomaciji, s kojom i za koju je živio.
Siniša Pepić, doktor ekonomske diplomacije