Razumijevanje za Mustafu Busuladžića

U centru balkanskih multietničkih tendencija ponovo nevolje. Stanovnici živopisne MZ Dobroševići su pokrenuli inicijativu da se osnovna škola u njihovom prigradskom naselju nazove po Mustafi Busuladžiću, islamističkom intelektualcu, Hrvatu po etničkom opredjeljenju i obnašatelju raznih kulturnih funkcija u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kao što je npr. direktor Hrvatskog krugovala u Rimu i docnije također uticajni oppinion maker u vrijeme procvata islamske misli, za mandata poznatog, nešto grubljeg redarstvenika Maksa Luburića. I ne samo to, Busuladžić je strijeljan, bez suda, kako se to voli naglasiti od strane “totalitarnog komunističkog režima”, a islamistički krugovi su mu, uz ulicu u sarajevskoj Opštini Centar, posvetili i ilahiju “Ya Mustafa”, čime je uzdignut na pijedastal kao mučenik i primjer svim vjernicima. Bez obzira što je bio kolaborator i smatrao za sasvim prirodno da je 10.000 njegovih sugrađana Jevreja “nestalo” iz čaršije, to jeste poubijano u koncentracionim logorima. Sve što je Mustafu brinulo je bilo to što je “židovski duh špekulacije” preživio i među Hrvatima muslimanima, pa se hvatao za glavu zašto je to tako.
U sveopštoj pometnji oko škole u Dobroševićima, javnosti je nekako promaklo da ulicu u sarajevskoj Opštini Centar ima i reisul-ulema Fehim Spaho, kojega zbog oduševljenja pri uspostavi NDH možemo slobodno nazvati i bošnjačkim “Stepincem”.
“Svemogući Allah dž.š. koji vlada svijetom, izlio je na nas svoju veliku milost… Rodila se Nezavisna Država Hrvatska i otpočela svoj život… Zato smo se sastali danas u ovoj velebnoj džamiji, koja preko četiri stotine godina geda u događaje iz povijesti naše,d a u njoj zahvalimo Svemogućem na ostvarenju Nezavisne Države Hrvatske i da ga u najvećoj skrušenosti zamolimo da je do vijeka čuva. Osim toga želimo da Mu uputimo molbu da Poglavniku Dr. Anti Paveliću dade snage i života, da organizaciju države u potpunosti izvede i da joj dade oblik i sadržaj, koji će učiniti zadovoljnim njezine državljane. Prije nego što u tom smislu proučimo dovu, pozivam Vas da uzviknemo: Živjela Nezavisna Država Hrvatska! Živio Poglavnik Dr. Ante Pavelić”, samo je dio iz njegovog nadahnutog govora.I na stranu sada što ulice u Sarajevu nose imena po Mladim muslimanima (integralni dio ustaške omladine), Ahmedu Muradbegoviću, Aliji Nametku, Muhamedu Hadžijahiću, Huseinu Đozi i mnogim drugim javnim djelatnicima u ustaškoj državi koje su zločesti i nehumani komunisti poštedjeli i čak postavili na značajne funkcije, a hrvatske fašističke biografije im temeljito oprane kako bi se uklopili u novobošnjačke fantazmagorije o hiljadugodišnjoj naciji. No, radi se o generalnoj tendenciji regionalne konzervativne desnice da stvori koliko-toliko “čistu” istoriozofiju svojih argumenata, a prema kojoj opskurne kolaboratorske ličnosti poput Alojzija Stepinca ili Milana Nedića dobijaju svoje počasno mjesto u “zbog čega je bilo bolje biti fašistički kolaborator nego komunista” verziji istorije. Ali avaj, mi živimo u svijetu u kojoj se takve percepije napajaju iz ogromnog rezervoara globalnog neuspijeha radikalne ljevice da stvori svijet bolji nego što je zatekla. Svijetu u kojem je iz njenih hiperzahtjeva formirano društvo “kraja istorije” u očajničkom pokušaju da pronađe u čemu je bila greška. Doduše, na Balkanu dolazi do ponajgorih manifestacija ovoga fenomena, u kojem kolaboratori za čiju se smrt ne bi izvinjavala ni jedna kapitalistička nacija koja drži do sebe, postaju sveci i mučenici, nastradali od zlokobnih antifašista.
Svijet u kojem, pored niza relativizatorskih bljuvotina, zaista stoji jedna opaska “Mustafobranitelja”. A to je: Da li je Mustafa Busuladžić, kao i njemu slični kulturnjačko-klerikalni podupirači fašizma ipak zaslužio šansu da se politički izmijeni? Da li bi je mogao imati da je živio u svijetu u kojem je moguće u mladosti prijetiti ubijanjem stotina pripadnika određene etničke grupe, a onda ipak dobiti šansu za karijeru uglednog evropskog političara, kao što je to slučaj sa aktuelnim premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem?
Razmotrimo sljedeći scenarij iz paralelnog univerzuma. Draža Mihailović u tom univerzumu nije utoliko nesposoban organizator otpora koji bi da malo bude ustanik, malo etnički čistač, a malo kolaborator, a da onda sve to pokuša poništiti kada je kasno da mu bilo ko vjeruje. Puč Vokić-Lorković u NDH je uspio. Vlast preuzimaju HSS-ovci, a Hrvatska sama kažnjava ustaše i sklapa sporazum sa Mihailovićem protiv komunista. Nadiranjem Crvene armije i dogovorom saveznika, Kraljevina Jugoslavija se ponovo uspsotavlja, a iz tekovina HSS-ovog puča, JuVO-a i komunističkog NOB-a proističu jake lijeve i desne političke opcije.
Muslimani dobijaju vjersku autonomiju. Mustafa Busuladžić u tom svemiru nije strijeljan. Štoviše, izlazi mu se u susret, te dobija značajan položaj u kulturnom životu Sarajeva. Piše članke protiv komunističke opasnosti, viđen je u beogradskim i zagrebačkim desničarskim krugovima. Komunisti na čelu sa Titom i Đilasom sve više jačaju i postaju politička snaga ravna kompartijama Italije i Francuske. Nastupa 1968. Nove generacije su bijesne na nacističku i kolaboratorsku prošlost svojih roditelja. Djeca Mustafe Busuladžića su među demonstrantima. Čitaju javno pismo svome ocu u kojem ga pdosjećaju na njegove pronacističke brljuvotine i pitaju ga zbog čega je učestvovao u masovnom ubistvu 10.000 sarajevskih Jevreja? U jednom scenariju, Mustafa Busuladžić postaje pokajnik. U najgledanijem terminu JRT-a, on plače i kaje se za sve, moli nove generacije za oprost. Kleči pred spomen obilježjem ubijenim sarajevskim jevrejima. U drugom scenariju ostaje rigidni desničar. Umire ogorčen i napušten. Spominju ga još samo najzagriženiji mračnjaci poput Džemaludina Latića. Po njemu se ne zove ništa. U trećem scenariju, najmanje vjerovatnom, s obzirom na skromne intelektualne kapacitete, Busuladžiću se, kao i Martinu Hajdigeru dopušta da njegova prošlost nacističkog sipatizera bude prešutana radi značaja koji ima u globalnim znanstvenim krugovima.
Stvarnost je ipak drugačija drugačija. Živimo u društvu kojem je stanje svijesti oblikovano ne toliko ratom koji je većinu ostavio letargičnom prema zamisli drugačijeg i boljeg svijeta, već “njegovim dugoročnim posljedicama”, od kojih je najbitnija da je “mir strašniji nego rat”. U našem miru, nakom kraha svijeta potpunog trijumfa ljevice, svaka od zajednica se – sasvim prirodno – poziva na demokratsko pravo da svoju stvarnost kreira kako želi, odnosno onako kako joj zbori njena kolektivna trauma i vampirski sloj političara koji je eksploatišu i ujedno kroz nju tumače razloge svoje vladavine. U tom svijetu, Busuladžić kao strijeljani nacista, kojem, u vihoru retorzija, nije data šansa za pokajanjem, u nedostatku i nemogućnosti stvarnih postaje heroj tužne male proksi subnacije. U cijeloj priči o Busuladžiću, međutim, najtragičniji likovi nisu ni žitelji Dobroševića ni oni koji su za ime naciste kojem nije pružena šansa digli ruku u Kantonalnoj skupštini. Mnogo su tragičniji oni koji su se nad tim snebivali, kritikovali i upozorovali na užas Mustafizma, neovisno o časnosti vlastitih namjera. Jer u okvirima malih proksi subnacija nije moguće pronaći heroje, a pogotovo omeđu onima koji misle da će ponavljanjem evropointegracijskih floskula u opasnost dovesti primordijalnost iz kojeg mustafizam proističe. Za alternativu nema vremena, a ni para, a najveće varalice su oni koji tvrde da ga ima, tako što će se u okvirima mustafizma koji se pretvarao da to nije, a kompletna ideja nezavisne BiH, nije ništa drugo do mustafizam koji se pretvarao da to nije, iznaći neko rješenje za bolje sutra.
Vukovugao.blogspot.rs