Jedan od pripadnika Handžar divizije Muhamed Kličić, u “Jutarnjem listu” je progovorio o ubojstvima koje su počinili njegovi suborci (među njima i o zločinu nad Ljubicom Solar), pod zapovjedništvom Ekrema Mandala. I drugi, neimenovani vojnik HV-a svojevremeno je za tjednik “Nacional” progovorio o sisačkoj ulozi pripadnika “Handžar divizije”, opisujući ih kao pse rata, čija je specijalnost, pored zločina, bila i pljačka: “Mandalovi ljudi operirali su po Sisku i okolici poput čopora divljih zvijeri. Za odvoženje i likvidacije srpskih civila koristili su jedan stari bijeli kombi, kojim su odlazili po ljude na popisima sastavljanima u policijskom zapovjedništvu. Ti bi civili bili pokupljeni i prebačeni u podrum jedne zgrade u okviru Jodnog lječilišta. Tu su bili ispitivani i mučeni, a potom opet odvoženi. Njihova bi tijela povezali žicom, pa bi ih kasnije žive bacili u Savu.”
Prema izjavama svjedoka, upravo je takav kombi prekinuo jednu nogometnu utakmicu, među čijim su sudionicima bila braća Zoran i Berislav Trivkanović. Uniformirane osobe odvezle su ih zajedno s njihovim ocem Nikolom, pokupljenim nešto prije iz obližnje obiteljske kuće.
Nikolino izmučeno tijelo supruga Stoja je sahranila nakon što ga je, za nekoliko dana, izbacila Sava.
Svoje sinove i danas traži, a sisački je sud – zbog zastare uslijed toga što slučaj tada nije vođen kao ratni zločin nego kao ubojstvo – odbio njezin zahtjev za odštetu, naplativši joj, iako je tada bila nezaposlena, 15.000 kuna sudskih troškova.
Otkaz na poslu dobila je nakon ubojstva muža i sinova, da bi sudskim putem bila vraćena na svoje radno mjesto koje je potom ipak morala napustiti zbog kontinuiranog zlostavljana i vrijeđanja.
Slične su sudbine mnogih sisačkih obitelji koje su samo htjele živjeti u miru, u svojoj zemlji, no ta im je želja osujećena nečijim planom da u Sisku više ne bude građana srpske nacionalnosti.
Razmjeri zločina, kao i broj osoba koje su u njima sudjelovale, posebno onih na odgovornim mjestima (i ne samo u Sisku nego i u drugim hrvatskim gradovima i mjestima) ukazuju na to da to nisu bili samo pojedinačni slučajevi u kaotičnim ratnim okolnostima, kada poremećeni pojedinci dobivaju priliku ubiti, nego organizirani teror koji je odgovarao vrhu vlasti.
I umjesto pravde nad sudbinama nevinih žrtvi pravdu traže pripadnici Handžar divizije u Hrvatskoj.
Muhamed Kličić, pripadnik SDA UZP-a u Hrvatskoj, pripadnik Handžar divizije se nakon rata tako jada na portalu istarski.hr o svojoj obespravljenosti:
„Znači, ja sam ubijao neprijatelje za 33 lipe po danu! Izračunali su mi i dali mi račun kao da sam kupovao pomidore na tržnici! Da sam htio biti plaćenik otišao bih u Blackwatter, nudili su mi obuku i ugovor na šest mjeseci za osam tisuća eura dnevno, ali odbio sam“, kaže i dodaje da će sada tražiti mirovinu od najmanje tisuću eura, kakvu imaju svi vojni veterani u Europi te da će tražiti naknadu za duševne boli zbog toga što je morao bježati u inozemstvo da bi sačuvao živu glavu.
„Ja sam se borio pošteno i kada su se radile neke stvari koje su se radile, ja sam odustao. Zato su me Mandal i Brodarac htjeli likvidirati, ali čovjek kojemu je to naređeno javio mi je i rekao da me neće ubiti jer sam bolji od njih dvojice. Poslije sam iz Italije sam zvao Feral Tribune gdje mi se javio Predrag Lucić. Poslao sam mu fotografije i napisao sve što sam imao reći. Nikada nisu to objavili, a ubrzo nakon toga je novina ukinuta. O tome kako su Srbi nestajali ispričao sam talijanskoj tajnoj službi i zato me nisu izručili, a ispričao sam i našima kada su došli u Trst. Rekli su mi da je to prošlost i da to treba zaboraviti, ali zločin ne zastarijeva“, napominje Kličić.
Ekrem Mandal me nije htio prijaviti a dobivao je plaće za nas“, zaključuje Kličić.
wpDiscuz
