Kao što je slučaj sa Pandorinom kutijom, i ona Pandemijina kao da je poslužila da iz nje izađu sva zla svijeta. Od nepoznatog virusa do mjera preživljavanja. Nastradalo je kolektivno fizičko i mentalno zdravlje civilizacije kao takve. U međuvremenu su se dogodila i nekolika potresa, Rusi su vojnički napali Ukrajince, sve se više priča o Trećem svjetskom ratu koji ne da treba, nego je već počeo, a da bi cijela ta frtutma bila potpuna, kuhar kaše se pobrinuo da u ovom našem mikrokozmosu začini i sa onim što oduvijek izaziva prijepore – pitanjem svjetonazora – pobačajem.
Iako lociran na području RH, slučaj trudnice M. koja u visokom stupnju trudnoće želi pobaciti (usmrtiti pa izbaciti) malformirano, ali već formirano ljudsko biće, probudio je zanimanje ne samo šire javnosti nego i svijeta. Oglasili su se mnogi zvani i nezvani, ženske udruge organizirale su prosvjede „za pravo žene na pobačaj“; dva dana nakon održan je i tradicionalni „Hod za život“ sa posve suprotnom porukom, onom za očuvanje života.
Prvima je, tradicionalno, za položaj žena najveći krivac Katolička Crkva koja ženama dirigira što će raditi sa svojim maternicama pri čemu su glavni dirigenti „popovi“ koji su pritom i muškarci što naravno odmah sugerira šovinizam, zadrtost i patrijarhalizam. Drugi se pak, istina, drže kršćanskog morala na kojemu je Europa (koja danas pred našim očima umire), rođena i izgrađena što po automatizmu ove prve odmah odvlači u izljeve tipa onih sa prosvjednih plakata koje iz osjećaja pristojnosti ispuštamo.
Nažalost, na momente se činilo kao da ih je Crkva poslušala i poželjela se odvući u tišine samostana i kapelica odakle će djelovati na koljenima u molitvi. Ipak, nije li upravo ovaj konkretan slučaj i ovo konkretno vrijeme povod za onu viku sa krovova, pa makar odozdo stizali i smrtonosni hici?
Sa ovom dvojbom obratili smo se katoličkom autoritetu koji je u svom dugogodišnjem djelovanju navikao na udarce i kritike sa svih strana, no nikada nije ustuknuo u boju za istinu koliko se god ona nekome sviđala ili ne.
O pobačaju, o feticidu, teško je i pričati, jedna je to od onih situacija prije koje ide i ono, ne daj Bože nikome, no za katolike kojih je među Hrvatima deklarativno skoro 90 posto, dvojbe ne bi smjelo biti.
Ratko Perić, biskup u miru, pristao je za Dnevnik.ba iznijeti neke crkvene smjernice, svakome na slobodnu volju i razum. Biskupovo očitovanje prenijet ćemo bez uredničkih intervencija. Što bi rekli stari, grehota je.
Monsinjor Perić svoj je odgovor temeljio na jednom svetostoličkom dokumentu Zbora za nauk vjere, Donum vitae – Dar života, Naputak s obzirom na poštivanje ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovori na neka aktualna pitanja.
Inače, Donum vitae, izašao je prije više od tri desetljeća, 1987.-e godine, a biskup Perić podcrtava kako na kraju teksta Naputka stoji i važna napomena u kosim slovima koja sugerira njegovu težinu: Ovaj naputak odobrio je vrhovni svećenik Ivan Pavao II. nakon plenarne skupštine ovog Zbora u audijenciji potpisanom predstojniku i naredio da se objelodani. Nakon toga slijede potpisi kardinala Josepha Ratzingera, predstojnika, i nadbiskupa Alberta Bavonea, tajnika.
Pod brojem 5. Naputka, nalaze se smjernice Učiteljstva, Biskup Perić ih citira, a onda rečenicu po rečenicu analizira i tumači
Slijedi Biskupov osvrt.
“Od samog početka život svakog ljudskog bića mora se apsolutno poštivati jer je čovjek jedini stvor na zemlji kojega je Bog ‘htio radi njega samoga’, a duhovnu dušu svakom čovjeku Bog ‘neposredno stvara’; cijelo njegovo biće slika je Stvoritelja. Ljudski je život svet jer od samog svog početka uključuje’ Božje stvaralačko djelovanje’ i zauvijek ostaje u posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Bog je jedini Gospodar života od njegova početka do njegova svršetka: nitko i ni u kojim okolnostima ne može sebi uzeti pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće”.
U ove tri proširene rečenice izražen je sav „Zakon i Proroci“ u vezi s poštovanjem čovjekova života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Sve su riječi birane, najbiranije, da posluže praktičnu naputku za poštovanje ljudskoga života i u majčinu krilu i u ovoj dolini suza.
Hajdemo te tri rečenice raščlaniti i na kraju na slučaj primijeniti:
– Od samoga početka: tj. otkada se muška i ženska stanica – spermij i jajašce – spajaju i počinju se razvijati, je li to tri minute ili tri sata nakon bračnoga čina, nije bitno – od početka; u začetu zametku sav je životni program koji se tijekom vremena spontano odmotava i ostvaruje;
– život svakoga ljudskog bića: život je pravi život od samoga početka, i to svakoga ljudskog bića koje takvim smatramo. Postoje stadiji istoga života: u zigoti ili gameti, u embriju, u fetusu, u djetetu, u odraslomu, u punini na nebu;
– mora se apsolutno poštovati: apsolutno, znači samo po sebi bez iznimke, bez ikakva izmotavanja, bez priziva na neko ljudsko, žensko, majčinsko, demokratsko pravo, neovisno o bilo kojoj drugoj činjenici; ljudski je život jedinstven na ovome svijetu, ne samo po strukturi, nego i po moralu i pravu;
– jer je čovjek jedini stvor na zemlji: čovjek koliko god imao sličnosti s drugim živim zemaljskim bićima, evolucijski ili neevolucijski, po raznim organima i organskim sustavima, on je jedini, specifičan, neusporediv ni s čim drugim na ovome svijetu;
– kojega je Bog htio „radi njega samoga“: ovdje Naputak upućuje na II. vatikanski koncil, pastoralnu konstituciju „Radost i nada“, br. 24. Bog je htio čovjeka radi njegove, čovjekove, sreće i vječnoga života, a sve drugo na zemlji u službi je čovjeku, u konačnici sve služi na vanjsku slavu Božju. Velim: vanjsku, jer Bog ima svoju unutrašnju trojstvenu slavu kojoj nije nužna nikakva druga;
– a duhovnu dušu svakom čovjeku Bog ‘neposredno stvara’: duhovna duša jest bitno različita stvarnost od ljudskoga tijela, i to u svakome začetu ljudskom biću; i zato je poseban Božji zahvat, „ručni rad“, „neposredno stvaranje“. I kada Bog dadne dušu, onda i one tjelesne stanice ožive, a kada ne dadne, ne ožive. Ta duhovna duša sadrži ljudski razum i ljudsku slobodnu volju. Po tim dvjema duhovnim sposobnostima čovjek je „slika i prilika Božja“. U trenutku stvaranja ili ulijevanja duše u tjelesnu materiju nastaje osoba koja se razvojem sposobnosti usavršava u punu osobnost;
– cijelo njegovo biće slika je Stvoritelja: Naputak veli da je cijelo ljudsko biće slika Stvoritelja. Od prvih početaka kršćanstva prisutna je misao da je Bog Otac najprije zamislio svoga vječnoga jedinorođenoga Sina koji će se utjeloviti – s ljudskom dušom i ljudskim tijelom – Isusa Krista, a onda je prema toj slici svoga utjelovljenoga Sina zamislio i stvorio prvoga čovjeka. Nije, dakle, zamislio Isusa prema Adamu, nego Adama prema Isusu! U tome je čovjekova veličina: ideja apoteoze ili pobožanstvenjenja.
– Ljudski je život svet: to znači da je on od početka nepovrjediv, neoskvrnjiv, nedotaknjiv, nezamjenjiv, neumoljiv i neosporiv, neupitan i neprijeporan, koji se ne može utrgovčiti, o kojem se ne može pregovarati, na koji nitko nema vlasničkoga prava osim Boga svemogućega. Čovjek umišlja da je „bog“ ako ukrade to Božje pravo! Dobro bi bilo da se upita je li u tome trenutku „mali bog“ ili veliki lopov! Svetost je vrijednost opečaćena pečatom Božjim. Svetost je prvo Božje svojstvo: Sveti se Ime tvoje, prva je molbenica Očenaša;
– jer od samoga svog početka uključuje „Božje stvaralačko djelovanje“: Naputak navodi riječi sv. Ivana Pavla II., pape, njegov Govor o „odgovornu rađanju“, 17. rujna 1983.: „U početku svake ljudske osobe stvarateljski je čin Božji: nijedan čovjek ne dolazi u postojanje slučajno: on je uvijek završnica stvoriteljske Božje ljubavi“. Ne pada vrabac s grane, ni vlas s glave čovjekove bez volje Božje, a da se začne ili rodi dijete bez Boga! On je Začetnik i Dovršitelj života;
– i zauvijek ostaje u posebnu odnosu sa Stvoriteljem: Taj se odnos čita u tome što je Stvoritelj vlasnik i tijela i duše ljudske, tj. ljudske osobe, a čovjek je samo upravitelj sebe sama. I ne samo da ga je Bog stvorio, nego ga i uzdržava, prati svega njegova života. On mu je Stvoritelj, Uzdržavatelj i Sudac. Čovjek je u posebnu odnosu s Bogom i kada je po pravdi osuđen zbog svoje zloće i neraskajanosti, i kada je po milosrđu spašen zbog svoga kajanja i djelovanja;
– svojom jedinom svrhom: ovdje učiteljski Naputak opet navodi spomenutu konstituciju „Radost i nada“, br. 24, ističući svrhu ljudske egzistencije, tj. da „su svi pozvani k jednom te istom cilju, k Bogu samomu“; ne postoje dva cilja: jedan naravni, drugi nadnaravni, nego jedan cilj, onaj vrhunaravni;
– Bog je jedini Gospodar njegova života: nije to ni otac ni mati, ni država ni vlasti, ni kerubini ni serafini, nego samo Gospodin Bog. Tu je ta apsolutnost i svetost;
– od njegova početka do njegova svršetka: od začetka u majčinoj utrobi do svršetka spuštanjem u zemaljski grob, odnosno u vječnosti.
– nitko i ni u kojim okolnostima ne može sebi uzeti pravo da izravno uništi nevino ljudsko biće. U ovoj je definiciji bitna svaka riječ: nitko, ni roditelji, ni liječnici, ni društvo, nitko! Ni u kojim okolnostima: ni ako je dijete začeto nasiljem nad zavjetovanom časnom sestrom, ni ako je začeto rodoskvrnućem rođene sestre, ni je li začeto pa ustanovljeno da je bolesno, kancerozno, dementno, ni u kojim okolnostima. Ne može sebi uzeti pravo: Nema nijedan čovjek vlasničkoga prava nad drugim ljudskim bićem, ni nad samim sobom! Izravno: tj. neposredno, bez ikakvih drugih uvjeta, odnosa i veza. Ovdje se može spomenuti moralni zakon dvostruka učinka: ako je zaražena majčina maternica u kojoj je začeto dijete, može se kao izravan cilj liječiti maternica, bez obzira što se može dogoditi neizravna smrt djeteta. Ne liječi se maternica s pomoću pobačaja djeteta, nego izravno lijekovima. Nevino ljudsko biće: ako je itko nevin, to je ljudsko biće u majčinoj utrobi. Nema ga nevinijega na ovome svijetu. I ljudi su sebi prisvojili „pravo“ da ta najnevinija nevinašća u majčinu krilu ubijaju!
Primjena:
Prvo, ni M. Č., miti ijedna majka na ovome svijetu, nema prava izravno ubiti svoje nevino nerođeno dijete, ni u kojem stadiju njegova razvoja, bez obzira na njegovu dijagnozu bolesti; ako je rođeno i kancerozno se razboljelo, zar ga se ubojstvom liječi?
Drugo, majčinski osjećaj – i to je naravno, dakle Božje! – kaže majci da jest i da bude spremna dati život svoj za dijete svoje! U tom je herojska veličina majčinstva! Ne postoji život samo na ovoj zemlji: identičan je dar života i u zametku u majčinoj utrobi i u punini na nebesima!
Treće, nitko nema prava ubiti fetus ili dijete gospođe M.Č., ni svi liječnici u Hrvatskoj, ni svi liječnici u Sloveniji ni Europska Unija, ni svi parlamenti svijeta, ni sva medijska vika, ni svi darovatelji novaca skupljenih da se dijete ubije!
Četvrto, zašto ne poštovati priziv onih liječnika na vlastitu savjest da ne žele vršiti pobačaja? Je li moguće da su toliko razglašene medicinske i biotehničke znanosti tolikouznapredovale da ne mogu drukčije pomoći bolesnu djetetu nego da ga ubiju u majčinoj utrobi? Osnovni zakon medicine jest: Noli nocere – Nemoj škoditi! Ne ubij! A ne: Ubij!
Peto, kao što nitko nema prava ubiti dijete tri mjeseca nakon što se rodilo, tako nema prava ubiti dijete ni tri mjeseca nakon što se začelo ili tri mjeseca prije nego što se treba roditi. Zar je dosljedno, dostojno, pošteno i pravedno zauzimati se i brojiti nevinu djecu po Ukrajini što su ih Rusi pobili, a ne zauzimati se za najneviniju djecu koja se trebaju roditi u vlastitoj kući? Je li to autentično ljudsko suosjećanje ili neko ljudsko licemjerje?
Možda nam Bog ovim slučajem svima želi svratiti pozornost na pitanje: Čije je to dijete?
wpDiscuz
