Bajramski prijem.
Plato ispred džamije pulsira, mirisi baklave i prženih badema miješaju se s tamjanom iz obližnje tekije.
Bakir stoji, malo u sjeni, iza stupa. Svilena kravata, crvena, ne zelena, nemarno raskopčana, pogled mu luta.
U kutu — Željka, u sakou boje pečene dunje, s nenametljivim osmijehom.
Prilazi mu, laganim korakom, petama što prigušeno klikću po staroj kaldrmi.
“Čestitam… novi visoki predstavniče.”
Namigne.
On slegne ramenima, pogled mu sklizne niz staklo čaše s limunadom, po kojoj klize dvije umorne kockice leda. Čašu drži ko fratar kalež, pokorno, gotovo pokajnički.
“Jes’ spreman, Bakire?”
“Pa… još se mislim.”
“Stajalo bi ti.”
“Znam.”
Pauza.
Dva gutljaja kave, gusta kao motorno ulje, mirisom tamnog alepa.
Onda Željka, tiho, gotovo šaptom, kao da izgovara lozinku:
“Gledaj… ovo je samo formalizacija. Turska to zaslužuje. Srbi će priznati. Hrvati još radije. Bošnjaci, naravno.”
Bakir klima glavom, oči mu na trenutak odsutne, kao da gleda nekog drugog, starijeg sebe, na drugom Bajramu, u godini bez Schmidtova potpisa.
“A tko bi to bolje… za Tursku… od tebe?”
“Sin oca s prašinom El-Fatihova groba… Prašinar Islamske deklaracije…”
“Lisica.”
“Pustinjska Lisica,” potvrdi Bakir, sad već s nekom oporom notom u glasu, kao da ponavlja frazu iz vlastitih dnevnika.
Opet pauza.
Negdje u daljini muezin prekida zrak, šaptom iz zvučnika što krči.
Zatim ozbiljno, bez ukrasa:
“A sad, pitanje… kako?”
“Ne kao OHR. Kao novi premijer. Novi vođa. Koalicija.”
Bakir diše duboko, prsti mu prolaze kroz kruti rub rukava.
“Da završim mandat OHR-u?”
“Da.”
“Da vratim Osmicu?”
“Da.”
“Da zabranim Bošnjacima da Srbe i Hrvate nazivaju ‘dušmani’?”
“Obavezno.”
“Da pristanem na Ustav BIH i suživot?”
Željka, bez treptaja:
“A kako drugačije, sine Alijin… Zar ti otac nije shvatio lekciju? Ovo je zemlja svih nas.”
Bakir stisne usne.
“Ali… mi smo dobili rat.”
“Niste, Bakire. Niste. U rat ste krenuli s principom ‘jedan čovjek — jedan glas’.
Izišli ste s konfederaliziranom zemljom u kojoj je uskrsla Srpska, te konsocijacijom s Hrvatima.
Dakle, jedan čovjek — jedan glas je poražen u ratu.”
“Dobro, al’ nemoj to da govoriš u medijima… Bošnjaci misle da smo dobili rat.”
Željka slegne ramenima, s onim blagim osmijehom kojim se daje milost nakon matiranja u šahu:
“Ako će ti tako biti lakše, bujrum…”
Bakir okreće šalicu, prstom kruži po njenom rubu.
“I ostaju još Hrvati… Ako vama ne možemo ništa.”
Željka se nagne prema njemu, glas joj sad tvrd, poput kremenog kamena:
“Ništa ti ne shvaćaš.”
“Kako?”
“Srbi neće pustiti da tarereš Hrvate. Znamo da smo mi idući.
Mi smo u ovoj priči jedno. Allah opet dragi, najbolje zna.”
Bakir sklopi oči, šapatom, kao molitvu:
“Gospina ti imena,” reče.
Bakir je, međutim, već duže vremena visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.
Ne formalno, ne u potpisu, ne na zaglavlju službenih depeša, ali u realnom političkom životu zemlje — da, itekako.
Jer tko ako ne on danas stoji iza većine odluka koje Schmidt, posve nesvjesno, a katkad i protiv vlastitih namjera, zapravo samo implementira.
I nije tu riječ o nekakvom višem planu, o strateškoj genijalnosti Schmidta, koji bi u nekoj drugoj zemlji, u nekoj drugoj povijesnoj epohi, možda i znao što zapravo potpisuje i za čije interese radi — ne, ovdje se radi o golemoj praznini političkog znanja i diplomatskog refleksa, praznini koju je Bakir, iskusni lisac bosanskohercegovačke močvare, bez imalo napora ispunio.
Stoji tako iza Schmidtovih papira, stoji iza procesa u institucijama koje ovaj više ni ne razumije, stoji iza narativa koji se iz OHR-a emitira ka Bruxellesu i Berlinu, a da njemački činovnik toga, zapravo, ni svjestan nije.
Jer, iako je pomeo njegove ljude u OSA-i, i iako još uvijek nije uspio učiniti isto u samom OHR-u — gdje nekoliko starih međunarodnih kadrova i dalje pokušava održati privid institucionalne autonomije — Bakir je uspio ono što je najvažnije: nametnuti ton, nametnuti dnevni red, i ono što je ključno — uvjeriti preostale međunarodne činovnike da je on neizbježni partner svakog procesa.
Zato nije slučajno ni ono što je došlo s kaznenom prijavom protiv Milorada Dodika.
Jer tko vjeruje da je to originalna ideja Schmidta i njegovog kabineta, taj očito već dugo ne prati kako se stvari u Sarajevu kuhaju.
Kaznena prijava protiv Dodika smišljena je u SDA-ovim kuhinjama, poslužena je Trojci kao mamac za “pokazivanje mišića”, i naivci iz Trojke su, naravno, prvi zagrizli.
Time su, politički gledano, ispalili sebi metak u nogu — jer što god se dalje dogodilo s tim procesom, jedno je sada jasno: međunarodni faktor, koji je u bošnjačkom korpusu bio zamišljen kao ključni oslonac “europske” i “progresivne” agende, danas više ne postoji kao autonomni akter.
Bakir ga je preuzeo.
Preuzeo, dok Trojka još uvijek luta hodnicima međunarodnih organizacija, pokušavajući shvatiti što se zapravo dogodilo i gdje su, zapravo, ostali bez zemlje pod nogama.
I tako, dok se Schmidt sprema na još jedno besmisleno izvješće za Vijeće sigurnosti, sjednicu sa koje će izići pola članica čim Schmidt uđe, i u kojem će opisivati reforme koje se ne događaju i pomake koje nitko ne vidi, Bakir, novi — de facto — visoki predstavnik, već plete novu mrežu.
U kojoj su karte već dobrim dijelom podijeljene:
-
OHR se gasi, polako ali sigurno.
-
Schmidt je politički mrtvac koji hoda.
-
SDA se vraća, ne kroz izbore, nego kroz pozadinska upravljačka tijela.
-
A Trojka? Trojka je već odavno pojela samu sebe.
Kava s rahat lokumom postala je glavni menu odlučivanja, a bajramski prijemi nova su diplomatska pista. Nije više pitanje kad će BIH formalno proglasiti Bakira novim starim gospodarom igre.
Pitanje je samo — tko će mu prvi čestitati?
Pred njim su dakle dvije rečenice. Koje Srbi i Hrvati čekaju.
Rečenice koje će promijeniti sve.
Prva:
“OHR je mrtav. Živio JA.”
Druga:
“Morat ćemo pristati na BiH… i na njen ustav. Jebi ga,Muslimani. Izgubili smo.”
I na kraju, tiho, zadnje:
“I nema više ‘dušmani’, za Srbe i Hrvate Halal Zahiragiću.”
Eto takav je vakat došao, to je taj vakat koji je ulema čekala i dočekala. I to je jedina BIH koja je moguća.
Trenutak kad se Bošnjacima nudi da završe s OHR-om i vrate se u vlast je trenutak kad je u BIH konačno završio Nezavršeni rat.
Što će reći da Jergović i Lovrenović konačno mogu početi pisati novu knjigu.
Zemlja završenih ratova.
Bajram Šeri Mubarek Olsun svima u OHR!
wpDiscuz
