Nino Raspudić, profesor na katedri za talijansku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kolumnist Večernjeg lista i poznati komentator aktualnih društvenih i političkih pitanja, na čijoj se tribini ‘Hrvatsko društvo – jučer, danas, sutra’ u Dubrovniku tražilo mjesto više, za dubrovački Portaloko dao je interview o važnim stvarima koje se događaju u Hrvatskoj, je li EU ispunila očekivanja, kako se vlast ponaša prema braniteljima, zašto Jutarnji list smatra Vladinim biltenom, te što misli o valu referenduma u Hrvatskoj. Prenosimo…
Kako komentirate iznimno zanimanje Dubrovčana za vašu tribinu?
Bio sam šokiran koliko je ljudi došlo, ali ne mislim da sam ja razlog tome nego su očito ljudi osjetili da se nešto događa, da se događaju neke važne stvari koje će odrediti narednih 10, 20 godina odnosa u ovom društvu. Iz toga možemo detektirati veliku potrebu ljudi u Dubrovniku da raspravljaju o ovome što nam se danas događa. Dakle, zaključak toliko odaziva nije – ‘Raspudić je velika zvijezda’ nego da ljudi osjećaju potrebu čuti i sami raspravljati o situaciji u društvu kakva je danas.
Kazali ste ‘… očito se važne stvari događaju, da nešto ključa, da imamo potrebu porazgovarati o nekim stvarima….’. Možete li kazati na koje stvari ste mislili, što se epohalno događa?
Ove godine su se dogodili neki prijelomni događaji u Hrvatskoj i na tome sam se najviše zadržao na predavanju. Dakle, 1. srpnja je Hrvatska ušla u Europsku uniju i završio je taj dugački kandidacijski put, jedan mit, završila je jedna situacija političkog izvanrednog stanja jer smo mi cijelo to vrijeme živjeli u psihozi Europske unije. Vjerovalo se da se treba ‘samo malo stisnuti’, pa kad se uđe u EU da će kao biti bolje. Dana 2. srpnja ujutro smo se probudili u EU s potpuno istim problemima koje smo imali i prije. Postali smo svjesni da nam nitko drugi neće riješiti te probleme nego ćemo morati mi sami. To je neki susret sa realnošću. Druga stvar je ‘Lex Perković’, ono što se dogodilo neposredno pred ulazak u EU.
Dana 28. lipnja vladajući su donijeli taj sramotan zakon čiji je jedini smisao bio zaštita osobe koju njemački sud sumnjiči za ubojstvo njemačkog državljanina na teritoriju Njemačke. To što se dogodilo, taj LEx Perković, je razotkrio tko doista vlada ovom zemljom i koliko su te strukture jake da su vladu gurnule u jednu bitku koja je unaprijed osuđena na neuspjeh. Treća važna stvar se dogodila 1. prosinca, referendum potaknut inicijativom ‘U ime obitelji’, gdje se pokazalo da dvije trećine birača misli potpuno drugačije od vladajućih, jer su drugu stranu zastupali predsjednik, premijer, svi ministri su snimali propagandne spotove, svi doslovno veliki mediji u zemlji. Pokazao se jedan veliki jaz većine stanovništva, s jedne strane, i političko ekonomske medijske elite s druge strane. Eto, u nekoliko mjeseci su se dogodili veliki društveni dubinski lomovi i tu detektiram osjećaj ljudi da se mijenaju pravila igre.
Bi li do ovog vala referenduma došlo da je ekonomska situacija u državi bolja?
Mislim da bi. Recimo, često čujemo komentare kao – što se u Vukovaru zamaraju oko nacionalnih pitanja umjesto da se brinu za radna mjesta. Vjerojatno misle da, kad bi se u Vukovaru popravila ekonomska situacija, nestali bi ovi drugi problemi. To jednostavno nije tako, jer čovjek nije samo ekonomsko biće nego puno složenije biće. Najbolje to prikazuje primjer Belfasta. Irska je jedna od najrazvijenijih zemalja Europe, Belfast ima bruto društveni proizvod 15 puta veći od Vukovara, a tamošnje stanje između dvije zajednice je puno gore nego u Vukovaru! Naravno da je ekonomska situacija važna i da može donekle ublažiti negativitet, ali ne može ekonomija rješavati neke druge dimenzije poput pitanja identiteta.
Jeli EU ispunila očekivanja Hrvata, jeli to ona socijalna Europa ili je to klub bogatih, rezerviran samo za te bogate?
Nije ona imala što ispunjavati, jer stanovništvo nije znalo što je EU, samo se stvarao mit. Žalosno je da za vrijeme cijelog tog pristupnog puta nije bilo kvalitetne javne rasprave o ulasku u EU. Na javnoj televiziji smo imali tek dva-tri puta emisije gdje bi stručnjaci, i sa strane za i sa strane protiv, raspravljali o bitnim segmentima ulaska u EU, pa bi onda birač sam mogao zaključiti je li za ili protiv. U narodu se stvarao mit da će se ulaskom u EU svi problemi riješiti. Naravno da nije tako, jer u međuvremenu se EU drastično promijenila i to nije više onaj bogati sretniji put u koji se treba pod svaku cijenu ugurati. Ona je još manje privlačna nego što je bila prije 10 godina. Osim toga, pokazalo se da unutar članica nema solidarnosti. Jer, zašto bi Njemačka bila solidarna prema Španjolskoj i Francuskoj?
Kako tumačite odnos hrvatskih vlasti prema braniteljima, jesu li šikanirani, je li ih društvo pretvorilo u građane drugog reda?
Malo grubo zvuči ‘građani drugoga reda’, ali očito je da su zanemareni, da se rat i sve ostalo želi zaboraviti, da nas to više kao ne zanima. Ali to je tako još od devedesetih – daju se ljudima neke mirovine, beneficije i to je to,, a ljudi puno više vape za nekim opetovanim simboličkim priznanjem, da se ta njihova žrtva cijeni. Treba se fokusirati na to da se sjećanje obnavlja, da se toj njihovoj žrtvi daje smisao. U tom segmentu vidim dozu neosjetljivosti prema braniteljima, prema njihovoj žrtvi.
Je li se demokratska Hrvatska otrgnula iz ralja komunizma, vlada li Hrvatskom i dalje jugo-komunistički mentaltet?
Ako vam je na čelu javne televizije osoba koja je bila šef socijalističke omladine i primala štafetu nakon Titove smrti, onda mislim da se do kraja nije rasčistilo to naslijeđe Jugoslavije. Ako se najljepši trg u Zagrebu i dan danas naziva po Josipu Brozu, koji je na desetom mjestu liste svjetskih zločinaca, tu je jasno da se na simboličkoj razini neke stvari trebaju rasčistiti. E sad, je li za lustraciju kasno, nisam siguran. Nakon onog slučaja o ‘Lex Perković’ treba razmisliti o lustraciji.
Očigledno je kako EPH smatrate izvorom mnogih negativnosti, s čim se vjerojatno slaže i većina hrvatskih građana. Možete li o tome nešto kazati?
Apsolutno. Jutarnji list u posljednje vrijeme nazivan Vladin biltenom. Jutarnji svako malo objavljuje pamflete protiv hrvatskih radnika, protiv profesora, protiv liječnika, socijalnih prava… A s druge strane promiču ekstremno lijeve vrijednosti. U redu, to je njihovo pravo, ali nije njihovo pravo izaći iz profesionalnih okvira. Također, ne uspijevaju se odlijepiti od tog mita Jugoslavije, žele mlade uvjeriti da su osamdesete bile neke lude ‘super cool’ godine, Johny Stulić, rock’n’roll, industrija je cvjetala… A bilo je sasvim drukčije. I tu vidim jedan ekonomerat neprofesionalnosti, brutalne političke propagande i uvezanosti s prljavim kapitalom. Evo, uzmite slučaj Kamensko, kojeg su novinari EPH uredno prešutjeli. Tako da, prije svega Jutarnji list, vidim kao velikog trovača medijskog prostora. Naravno, to je privatna firma i onaj tko će te novine kupovati neka ih kupuje i dalje. Ali, zašto država ne naplati dug toj korporaciji? Sad smo vidjeli kako im produžuju rok predstečajne nagodbe, dok u isto vrijeme druge dužnike cijede do zadnje kapi krvi.
Jeli bilo teško surađivati s Modnim Mačkom?
Ne, bilo je zabavno. Ja sam se tim fenomenima postmoderne revijalnosti medija i kiča bavio i teorijski, i uvijek su me zanimale, kao što me zanima područje visoke kulture i umjetnosti, filozofija i književnost. Zamoljen sam da mu pomognem napisati biografiju i pristao sam. Njegova priča je slična priči Ivice Kičmanovića – došao je iz provincije u Zagreb, odrekao se svega da bi se bavio onim što najviše voli, a to je moda i modne krpice.
Rekao sam da je Modni mačak gospodin čovjek za kolumniste Jutarnjeg lista, zato što živi od svog rada, ne troši javni novac, ne širi mržnju prema bilo kome, nikome ništa ne pripovijeda. Nevjerojatna mi je bila količina mržnje prema tom mladiću. Što je on kome skrivio i zašto je toliko omražen? Zašto nisu omraženi ovi kojima se opraštaju toliki porezni dugovi? Tako sam vrlo rado prihvatio taj poziv i bilo mi je zanimljivo surađivati s nekim tko ima sasvim drugačiji sustav vrijednosti od mog. Njemu je moda na prvom mjestu, meni na 67. mjestu životnih prioriteta. Pomogao sam mu oko njegove knjige i to je to. Ali, zanimljivo je kako ovi dojučerašnji veliki kritičari akademske visoke kulture misle da mi je to bruka što sam par puta sjeo s Modnim mačkom. Ali vjerojatno je to nekakva prikrivena homofobija. Ja se osobno ponosim tim što sam Modnom mačku pomogao napisati knjigu.
Što mislite o Nezavisnim intelektualcima, na čijoj ste se tapeti i sami našli?
Sjajno! Oduševljen sam! Ja uvijek kažem da je humor jako ozbiljna stvar i ne može se raditi onako ‘ofrlje’. Ono što me oduševljava je koliko su uložili truda i koliko je to dobro osmišljeno u svakom detalju kao cjelina priče. Upoznao sam ta dva mladića, oba su iz Hercegovine, jedan studira građevinu, drugi ekonomiju. Izrazio sam im poštovanje i divljenje i obradovalo me što još uvijek ima te vrste humora.
wpDiscuz