Odlukom Ustavnog suda Republike Slovenije i temeljem uputa Ministarstva unutarnjih poslova, slovenske administrativne službe su 26. veljače 1992. godine izbrisale 25.671 stanovnika iz registra stalnog prebivališta. Izbrisani su bili uglavnom porijeklom iz bivših jugoslavenskih republika s jugoslavenskim državljanstvom ili državljanstvom određene republike, a u Sloveniji su živjeli temeljem reguliranog stalnog boravka. Nakon proglašenja neovisnosti Slovenije 25. lipnja 1991, građani bivše savezne slovenske republike automatski su postali državljanima Republike Slovenije. Državljani drugih republika sa stalnim boravkom u Sloveniji imali su pravo zatražiti slovensko državljanstvo u roku od narednih 6 mjeseci od proglašenja neovisnosti.

Oni koji to nisu učinili ili kojima je zahtjev odbijen, izbrisani su iz evidencije stalnih boravaka. Na njih se u tom trenutku počeo primjenjivati Zakon o strancima, a brisanjem su izgubili sva ekonomska i socijalna prava, dok su neki morali napustiti Sloveniju ili bili deportirani. Mnogi su ostali živjeti s nereguluiranim statusom, odnosno nezakonito. Nakon 20 godina agonije u njihovu je korist nedavno presudio Europski sud za ljudska prava te je odredio da im Slovenija mora isplatiti po 20 tisuća eura odštete za nematerijalna prava. Tih 11 tužitelja, koji su pravdu dobili na Europskom sudu, sada predstavljaju temelj za daljnje tužbe protiv Slovenije.

U srijedu, 5. lipnja s početkom u 11.00 sati u Kući ljudskih prava, na temu izbrisa govore:

– Katarina Vučko, pravnica Mirovnog Inštituta iz Slovenije, te
– Mirjana Učakar, aktivistkinja za prava izbrisanih stanovnika Slovenije.

Nakon rasprave pogledat ćemo dokumentarni film Dolge Počitnice autora Damjana Kozolea