O tom “ludom gradu” napisao je djelo koje kao da je križanac Fellinija i max-bunkerovskog Alana FordaTe večeri krajem listopada 1995. HTV se uspio spustiti još malo niže na ljestvici povijesnog pizdunstva.
“U Splitu je umro novinar Miljenko Smoje. A sada vijesti iz sporta”, izdeklamirao je voditelj u najbrutalnijem stilu apokaliptičnog rap-metal hita Body Counta “Now sports”, snimljenog tri godine ranije.
Nije poznato da je na HTV-u do danas itko zbog tog poteza uspio umrijeti od srama. Isto tako Splitu još uvijek nije uspio podići spomenik Miljenku Smoji na Matejuški, makar bez španjuleta u ruci. A da je o tome za mišljenje moguće pitati Smoju izravnom vezom s uzvišenom dimenzijom iznad demokratskih rajeva i socijalističkih paklova, ozbiljno bi se riskiralo da ga stari anarkišta, koji je svojim Velim mistom prije 37 godina podigao književni spomenik Splitu, pošalje ravno u “pizdu materinu”.
Nedugo nakon njegove smrti netko je u Feral Tribuneu, koji je udomio Smoju glede i unatoč, napisao da je spomenik Smoji njegovo djelo, jednako postojan kao da je od bronce, a to što po njemu “seru”, savršeno je nebitno jer nas golubovi sa svojom strašću za kenjanjem po spomenicima uče da “govna broncu ne mogu uništiti”. Klasik TV u odabiru onoga čime će obilježiti desetu godišnjicu postojanja, imao je posao da nije mogao biti lakši.
Odabrao je Smojino “Velo misto”, igranu seriju koja je skoro svakom srednjodalmatinskom Mediterancu koji je tada proživljavao neku fazu mladosti ili djetinjstva, a i mnogima stotinama kilometara unaokolo, bila “nulta točka” života. Smoje danas nema na Zemlji već 23 godine, ali ima “Velog mista”. A događa se i to da odjednom izroni njegovo djelo “Judi i beštije“, nešto poput “Dnevnika jednog penzionera“, samo pisanom u ratnom dobu krajem 1991.
Što se “Velog mista” tiče, nevjerojatno je da i danas, i ne samo u Splitu i Dalmaciji, ova serija brutalno tuče mnoge razine gledanosti koje su nedostižne velikoj većini filmske produkcije u Hrvatskoj danas. A tih ljudi koji su ovjekovječili svoj život, ovjekovječivši ekranizacijom Smojino djelo, sve je manje.
Proljetos se navršilo 10 godina otkako je otišao Boris Dvornik. Po godinama je objektivno mogao poživjeti još kakva dva desetljeća, samo da nije bilo onog moždanog udara…
Njegov lik Meštra, koji je “zabranjiva da se u butigi govori o ičemu osim o balunu”, jer “nije tija unutra politiku”, koji je “u svojoj butigi više prolija krvi talijanskin i drugim dušmanima svojon britvon” nego mnogi partizani na fronti, iznjedrio je krilaticu kontra svake politike u povijesti i danas koja je u pravom značenju riječi, štonoseveli, ušla u narod. Prerano je umro “Meštar”, ali je barem poživio da se on i također već pokojni Bata Živojinović stignu pomiriti kao stari, veliki prijatelji. “Posljednjih godina nije bilo mržnje među nama”, kazao je jedan. “Bio je to samo nesporazum”, rekao je drugi.
Prerano je krajem 2003. umrla i Zdravka Krstulović, u dobi od 63, predivna glumica koja je u “Velom mistu” djelovala kao da više glumi sebe nego u stvarnom životu; bilo da dovikuje za svojom Mimi koja se izgubila u brutalnom labirintu splitskih kaleta, bilo da ispraća svog Pegulu u Prvi svjetski, bilo da trpi maltretiranje i fašista i dijela antifašista u ratnom Splitu, jer nikome nije smjela odati svoju ulogu u pokretu otpora.
Još 1999. razboljela se od Alzheimerove bolesti, što se u nekoliko slučajeva vrlo nezgodno primijetilo i u javnosti. Svi su je međutim upamtili isključivo po čarobnom liku s balkona iznad štanda prostačke Mare Mulice na “Voćnom trgu”.
A nema više ni Mare Mulice, odnosno Ines Fančović, glumice koja je mediteransku “lajonu” iz povijesnog Splita odigrala žestoko, baš otrovno, a opet tako da joj čovjek ništa ne bi zamjerio. Da je u cijelom životu odigrala samo to, već time bi si upisala ime zlatnim slovima u povijest filma. Imala je 86 godina kad je umrla u Sarajevu 2011., odigrala je sam Bog zna koliko uloga u kazalištu i na filmu, ali po onoj jednoj utetovirala je svoje ime direktno u povijest.
Objektivno je još poživjeti mogao i Ivica Vidović. U 72 godine života nanizao je samo filmova čak 52 djela, nerijetko spektakularnih uloga; od Cervantesa iz “Malog mista“, preko Pere iz “Buže”, pa Inspektor Vinko, Ivica iz “Ritma zločina“… I opet je “Velo misto” bilo ono djelo koje je za nijansu uspjelo nadmašiti čak i “Malo misto”.
“Očalinko moj, lipi moj Krleža, ma oću li ja više ikad ode u svoju butigu uspit prozborit više ijednu besidu!”, zapomagao je Meštar nakon njegovih tirada o marksizmu, Oktobru, Rusiji, klasnoj borbi i sve sličnih uzvišenih političkih govora kojima je “meškinjasti” intelektualac davio svog poslodavca.
Zapravo, kad se bolje pogleda, ljudi koji su stvarali “Velo misto” većinom su umirali prerano. Fabijan Šovagović umro je na prvi dan 21. stoljeća, novog milenija, samo tri dana uoči 69. rođendana. Čak i u njegovom spektakularnom, monumentalnom glumačkom opusu uloga težaka Tome, Marijetinog ćaće, vječno tmurno raspoloženog, tvrdog težaka iz splitskog Varoša, ostala je do danas jedna od najupamćenijih, nekako u rangu Kikaša iz “Prosjaka i sinova“, dida a zapravo duhovnog oca Matana iz priče o onoj drugoj Dalmaciji, “s druge strane brda”.
U jednoj od epizoda nekoliko je dana trpio što je Ferata svaku zoru s poštanske kočije iz petnih žila puhao u trubu kako bi zadivio Marijetu. Sve dok jednog jutra kum Toma, a kao težak nije navikao baš dokasno spavati, nije dreknuo na Marijetu: “Reci onon svom ludonji da prestane s time!” Već sljedeće jutro više nije bilo poštanskih plotuna iz trube.
Boris Buzančić bio je rođeni Bjelovarčanin, u samostalnoj Hrvatskoj bio je i prvi gradonačelnik Zagreba. Ma, svejedno mu zaludu. Dandanas ga većina ljudi više pamti i više štuje kao fikcijskog gradonačelnika dotura Vicu, Smojinog lika po stvarnom gradonačelniku Vicku Mihaljeviću; pjesniku, povijesnom zajebantu, velikom prijatelju splitskih redikula i oriđinala, prvaku hrvatskog preporoda u Splitu na prijelazu stoljeća.
Imao je Buzančić odličan život. Svojih 85 godina sve do 2014. ispunio je opusom da ti pamet stane. Pa ipak, onakvu slavu kao gradonačelnik Vice dosegnuo je još samo jednom, u filmu “Maršal“.
Četiri godine prije njega “partija je” Ljubomir Kapor, u 72. godini, još jedan glumački velikan, rođeni Korčulanin koji je također za ulogu u Smojinom kultnom djelu iz sebe izvukao sve najbolje kao Picaferaj. Njegovoj “Vašoj Svitlosti” dotur Vice je u seriji nadjenuo nadimak; isto kao što je to istodobno i zajebantski i duboko prijateljski učinio i škovacinu Jozi i njegovom Netijaku. Sa sasvim različitih krajeva društva, ali bili su apsolutno odani jedni drugima i voljeli su, ma obožavali kao Boga na Zemlji svog načelnika.
A to što je Picaferaj nekoga volio, to je stvarno bila iznimna situacija. On je bio zadrti mizantrop (“Gospe moja ludega grada, da je nać dovoljno veliku tendu, bija bi to najveći cirkus na svitu”), neostvareni piroman (“Gospe moja ludega grada, triba to sve polit petrojon i užgat”). Čak je, kad su potpalili Hajdukovu baraku na “Staron placu” kako bi digli novac od osiguranja iz Ljubljane, Zagreba i Beograda, on tog jutra u ranu zoru na terasi guštao kao nikad u životu: “Neka gori, neka gori! Onako cili grad izgorija!”, trljao je ruke i pocupkivao od sreće.
Rane smrti, tragedije: Životne drame glumaca iz Velog mista
Picaferajev najveći prijatelj, i u fizičkom i u smislu prijateljstva, bio je škovacin Jozo. OK, Špiro Guberina se još drži, hvala Bogu, koliko god da nije baš u najboljoj kondiciji. Tužio se prije nekoliko dana u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju da ga ne služe noge. Ali, ipak, kad su ga pitali za ulogu od prije 38 godina, odmah se razvedrio: “Dok sam još bio u pogonu, na nogama, ljudi su me zaustavljali zbog Strikana. A, vjerujte mi, ja sam više volio biti stopostotni Strikan, nego 90-postotni Špiro Guberina!”
Jedna od najtvrđih osoba tog “ludog grada” bila je baba Marta, koja je na Marjanu iznajmljivala puške i balote za zabavu, koju su djeca obožavala, koja je obožavala djecu iako je bila na glasu kao ona koja se s puškom ponapita iz konobe vraća doma noću, s puškom na ramenu, s junačkim pjesmama o Kraljeviću Marku na usnama… U knjizi je Smoje pisao i o nekim brkovima iznad tih usana babe Marte. Baba Marta je u romanu i seriji umrla na dan završetka Prvog svjetskog rata u prastaroj dobi, a divna glumica Etta Bortolazzi 2000. godine u dobi od 74.
Kad se uz nju čovjek prisjeti još i niza drugih likova, poput Miotta, vlasnika staklarnice, dovede se u opasnost zaključiti da je Smojin mediteranski duh i sposobnost da ga ispolji bio u rangu samog Federica Fellinija u kombinaciji s Alanom Fordom. Svaki pošteni Splićanin će objektivno i najiskrenije na takvu primjedbu pretjerati i ustvrditi da je Smoje bio i čudesniji umjetnik od genijalnog redatelja.
Lik Miotta definitivno je bio izboj genijalnosti; čovjek koji ima staklarnicu u tako “ludom gradu”, usred doba političkih previranja i stalne ludnice, pa onda još i ustraje u tome da staklarnicu drži otvorenom iako mu je polupaju “stinama i bovanima” apsolutno svi prosvjednici bez obzira s kime se poslije idu potući. Pa još kad se potuži načelniku Vici da će zabarikadirati izlog daskama da to prekine, a ovaj mu to zabrani, jer “svaki grad ima svoje misto na kojem će se građani švogat”.
Njegova nesreća je što je to miato baš njegova staklarnica. I svaki put Miotto zakasni spustiti metalnu roletu. Osim jednom. “Ona pizda Mioto je zatvorija izlog!”, ogorčeno su komentirali prosvjednici koji su taj put zakasnili. Antun Nalis otputovao je na druženje sa Smojom na Valentinovo 2000. u dobi od 89.
Uglješi Kojadinoviću, profešuru koji je Hajduku dao ime, to je bila jedna od zadnjih uloga. Umro je 1982., u dobi od samo 46. A i Ratko Buljan, nakon “Velog mista” poživio je još samo do 1989., do iste dobi kao i “Profešur“. Buljan je bio briljantan kao šjor pitur Toni, neponovljivi oportunist i žmukler koji je laskanje i svu silu trikova za izvlačenje novca iz džepova bogatih snobova, izbrusio usred Pariza.
Pa se na nekoliko godina, po svemu sudeći, privremeno sklonio u Split na sigurno. Da bi u osvit Drugog svjetskog rata odlučio “ne sačekati tu dugu ratnu noć na tako gadnom mjestu kao što je Balkan”.
Jedan od onih koje je slikar Toni ogulio bio je i šjor Jakov, okorjeli i grezi ratni profiter, kojega je do nepodnošljivosti uvjerljivo skinuo Zlatko Madunić. On je pak otišao nekoliko mjeseci prije Smoje 1995.
Josip Genda je također otišao prerano, sa 63 godine, također s ogromnim glumačkim opusom iza sebe. A jedna od uloga, istina sporedna, ali unatoč tome vrlo upečatljiva, bila je uloga Dujinog oca. I po izgledu i po držanju i po govoru, krutoj i opasnoj gestikulaciji, savršeno je skinuo velikog pater familiasa, starog Splićanina za koje Smoje piše da su znali biti “takvi tirani” da se čak i jedan Duje, kojega se nikada i nikako nije dalo krstiti, koji je uporno tjerao po svome, tresao na svaki mig svog starog.
Vrijeme definitivno uzima danak. Prošle godine u dobi od 90 otišao je i Pero Gotovac, skladatelj glavne teme serije, melodije splitskijeg duha nego što je Split danas.
A redatelj? Rođeni Splićanin Joakim Marušić, da je još uvijek živ, vjerojatno više nikada ne bi morao ništa napraviti a svejedno bi ostao upisan u povijest. Seriju su snimali od 1979. do 1981., svaku epizodu snimali su i do cijeli mjesec, a seriju su emitirali od 1980. do… Emitiranje zapravo nikada nije niti prestalo. No, samo četiri godine poslije dovršetka djela koje je obilježilo tolike ljude, cijeli grad, što sve i koga li sve ne, Marušić je umro s navršenih 48.
Još mnogi koji su igrali u seriji odavno više nisu među živima. Krešimir Zidarić je “Baćo” ostao do kraja života, pa Tana Mascarelli, Vasja Kovačić, Franko Strmotić, Stevo Krnjajić, Ante Dulčić…
No, mnogi glumački velemajstori dandanas su živi i zdravi, jedino što su posvuda raspršeni, jer ova zemlja više nije baš sretno mjesto za glumu kao što je bila prije četiri desetljeća. Mustafa Nadarević rekao je ljetos jednom prilikom: “Umjetnost življenja i umjetnost glume negdje su vrlo blizu, s tim da je gluma bolja jer na sceni možeš umirati mnogo, a ostati živ.”
Zanimljivo je da je još uvijek živa kompletna jezgra glumaca koji su u “Velom mistu” igrali prašku studentariju koja je donijela balun u Split – osim Nadarevića i Milan Štrljić “Tonči“, Mladen Barbarić “Pegula“, pa i Mira Furlan “Kate“, Aljoša Vučković“Ferata”, čak i Sanja Milosavljević koja je onomad glumila Marženku, prašku studenticu, zbog koje je vječno ljubomorna, sumnjičava, frustrirana, pravdoljubiva Kate umalo živog rastrgala Tončija.
wpDiscuz