Od (ne)vladajućih bosanskohercegovačkih stranaka, od formalne koalicije stranaka na vlasti, od koje nisu ostali ni arheološki tragovi, gori su samo (kvazi)oporbeni političari i stranke, koji, poput lešinara iz vestern filmova, čuče sa strane i čekaju da i oni kljucnu svoj komadić trupla. Ta družina gladnih hijena podsjeća na društvo iz distopijskog romana “Pitoni i kunići” abhaškog pisca Fazila Iskandara.
Ovu paralelu koristio sam više puta dosada, da bih što bolje dočarao ustajalu bosanskohercegovačku političku močvaru, naprosto stoga što je teško naći slikovitiju usporedbu od ove, bez obzira što je Bosna i Hercegovina otišla i korak dalje od distopijskih obrazaca, prema postapokaliptičnim scenarijima.
U Iskandarovu dihotomijskom svijetu, u jednom rudimentarnom društvenom uređenju, što podjednako vrijedi i za kuniće i pitone, sve se vrti oko dvije suprotstavljene kaste, oko onih koji vladaju i onih koji se žele dočepati vlasti, iako neke suštinske razlike među njima nema. Kod kunića, tako, postoje samo Oni Koji Su Sjeli Za Stol i drugi, Oni Koji Nastoje Sjesti Za Stol. Tu je, naravno, i ona masa bezimenih i neosviještenih, bez kojih ne može funkcionirati nijedna vlast, kako kod kunića tako i kod njihovih arhineprijatelja pitona.
U Iskandarov dihotomijski obrazac može se, bez nekih posebnih intervencija, upisati i treća strana, tako da dobivamo onaj klasični bosanskohercegovački stereotip, našu specifičnu “trihotomiju”, tri suprotstavljena roga u istoj vreći, u kojoj svatko rovari protiv svakoga, kao u grupnoj fazi neke apsurdne Lige prvaka, bez obzira na kratkotrajna, neiskrena savezništva, gdje 1+1+1 može biti tri, ali i dva, pa i jedan.
Dakle, nema tu nikakve suštinske razlike između pitona, kunića i, recimo, miševa. Da bismo dobili cjelovitu sliku dovoljno je zaviriti u svijet jednih, pa to onda pomnožiti s tri. Evo, ovaj put ćemo to pokušati preko “miševa” (Hrvata), gdje je situacija u tom smislu gotovo karikaturalna, gdje HDZ, što zbog specifične političke pat-pozicije, što zbog vlastite nezajažljivosti, drži monopol, po onom principu “radio ne radio – svira ti radio”.
Jedina stvarna oporba HDZ-u u ovom trenutku je Hrvatska republikanska stranka (HRS) koja, na žalost, ne ide dalje od potrošenih političkih priča, zanemarujući sve drugo. Na primjer to zbog čega pretplatnici Home.tv-a, koji plaćaju najskuplji internet u zemlji, ne mogu, ukoliko dodatno ne plate, gledati čak ni finale nogometne Lige prvaka. Ili zbog čega umjesto utakmica Hrvatske u Ligi nacija gledaju Bjelorusiju? Tiče li se ove stranke činjenica da će građani ove zemlje, pa i Hrvati, ući u zimu bez ogrijeva, jer naši kleptomani šumsko bogatstvo ove zemlje krče na veliko, izvozeći ga, puneći svoje i džepove vlasnika tvrtki koje se bave izvozom? Mogu li barem po ovom pitanju naći zajedničku riječ s oporbenim strankama iz druga dva naroda?
Ipak, tema ovog teksta nije HRS, već patuljasta Hrvatska stranka (HS) koja se ovih dana budi iz mrtvih šaljući stupidna priopćenja namijenjena intelektu prosječno inteligentnih ameba. Najprije su se javili prije mjesec dana, kritizirajući prizemnu retoriku Bože Ljubića u jednoj emisiji HRT-ova “Otvorenog”, kada je citirao jednu staru, narodnu poslovicu: “Oj Turčine za nevolju kume i ti vlaše silom pobratime.”
HS-u ne smeta to što ova poslovica donekle i opisuje stvarno stanje u BiH, o čemu bi se itekako dalo razgovarati, već to što, je li, Božo Ljubić zavađa Hrvate i Bošnjake: “Hrvati središnje Bosne i Posavine ograđuju se od ovakvih i sličnih izjava tzv. hrvatskih dužnosnika iz HNS-a koji cijelo ovo vrijeme i dalje rade kako bi stvarali tenzije i zavađali Bošnjake i Hrvate na ovim prostorima. Svakoga dana možemo čuti uvredljive izjave pojedinaca ali ovo je vrhunac preko kojeg se ne može preći.”
Ako zanemarimo imbecilno poistovjećivanje jedne minorne stranke s Hrvatima Središnje Bosne i Bosanske Posavine, pa čak i to da mržnja koju spominju iz HS-a nije samonikla i nije nastala jučer, zbog Ljubićeve konstrukcije, postavlja se pitanje što je sa Srbima. Je li Božo Ljubić uvrijedio u tom slučaju i Srbe? Zbog čega je “kum” nešto uvredljivo, a “pobratim” nije? Ili se naprosto radi o tome da su iz HS-ove jednadžbe Srbi isključeni, na isti način na koji su Hrvati isključeni iz one bošnjačke? Naravno, ništa od toga: ovdje se naprosto radi o tragičnoj bezidejnosti i potkapacitiranosti, te silnoj pohlepi za budžetskim novcem, i ničega više tu nema.
Drugo priopćenje iz ove stranke je mnogo upitnije i tjera pomalo na razmišljanje: “Nismo čuli da se traži izmjene Ustava FBiH ali smo mogli čuti i vidjeti da se na mala vrata pokušava primjenjivati popis iz 2013. godine, koji nekima više odgovara. Ustav FBiH predviđa da se za sve izračune koristi popis iz 1991. godine, u tom slučaju Srednjobosanska županije bi trebala birati četiri, Zeničko-Dobojska tri izaslanika a pozitivna diskriminacija bi trebala dati prednost prostorima gdje Hrvati nisu u većini i da biraju više izaslanika a ne manje kako to predlažu. Sukladno HDZ-ovom prijedlogu izmjena Izbornoga zakona BiH, za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, devedeset tisuća Hrvata može ostati kod kuće jer će, prema njihovom prijedlogu, odlučivati samo prvih pet županija iz gore navedene tabele. Imamo li svi jednaka prava?”
Od ovog principa su već poodavno odustale i bošnjačke nacionalističke stranke, koje se već dvadeset godina “sikiraju” zbog Hrvata, od principa koji je više puta zloupotrijebljen kao sredstvo političkog inženjeringa, čega su, naravno, u HS-u itekako svjesni. O čijim pravima je ovdje riječ? O pravima Hrvata ili o pravu Edina Fejzića da do podne bude Bošnjak, a od podne Hrvat? O pravu Edina Fejzića koji je na skupštini Bosansko-podrinjske županije nasrnuo na kolegu Bošnjaka koji mu je, kao “Hrvatu”, čestitao Božić, na što je Fejzić naveo da se “dokazao kao musliman”? Kao da već gotovo dvadeset godina nije na djelu izborni inženjering, koji se uglavnom i zasniva na popisu iz 1991. godine?
Zasnivati svoju političku strategiju na sličnoj “matematici”, što HS neskriveno čini, po kojoj glasaju “utvare” iz 1991. godine, nije samo rezultat nepriznavanja realiteta, već se tu krije nešto mnogo dublje. Radi li se ovdje isključivo o nemoralnoj ponudi iz HS-a upućenoj međunarodnoj zajednici za sudjelovanjem u nekoj budućoj “Platformi”, samo ovaj put pod pokroviteljstvom Christiana Schmidta, neko njihovo “računajte na nas” ako zakažu karikaturalne ustaše iz HSP-a?
Drugo, na čiju podršku računaju iz HS-a? “Mrtvi su mrtvi”, kako to kaže u jednoj svojoj pjesmi Damir Avdić, i sigurno neće uskrsnuti da bi glasali za HS? Iz onog prvog primjera, u kojem se HS-ovci prikazuju većim prijateljima Bošnjaka od Tayyipa Erdogana, jasno je na koju ciljanu skupinu računaju iz ove stranke, a sve u ime Hrvata. Federalni Srbi su iz svega toga logički isključeni, jer i oni imaju neki svoj “HS”.
Politička “pragma” naših Onih Koji Nastoje Sjesti Za Stol, i jednih i drugih i trećih, je beskrajna, bez obzira na to jesu li ovo samo nečije lijepe želje ili se radi o pokušaju nove političke prevare. Jer ne bi bilo prvi put da međunarodna zajednica, u nedostatku alternative, baca sve karte na sakato kljuse, po principu što gore – to bolje. “U ime svih nas iz devedeset i prve / za zakletvu Chrisu ja dao sam riječ…”