Hadži-beg Resulbegović, u Trebinju, i Hamza-beg Rizvanbegović, u Stocu, uspjeli su se prilagoditi novonastaloj situaciji i postali zvaničnici u kojima su njihovi očevi i djedovi vladali poput polunezavisnih srednjovjekovnih baruna. Štoviše, Hamza-beg je također nosio uniformu, stvar koju mrze slavenski muslimani, dok je jedan starješina iz Trebinja sačuvao pradjedov turban (platno omotano fesom ili drugim sličnim šeširom) i kaftan (vrsta duge gornje haljine) bez podstave, obično od gušenja) s dugim suknjama., obilježje ulema učenjaka (muslimanskih vjeroučitelja). Naime, otišao je u Meku, napamet naučio Kur’an i uživa u glasu takvog mudraca kojem nema ravnog u cijeloj Hercegovini. Dobila sam priliku upoznati dva specifična tipa bivše hercegovačke muslimanske aristokracije u ova dva velikaša.
Stolački mudrac Hamza-beg pričao nam je o svojoj pravdi prema kršćanima “Vlasima” (kako slavenski muslimani nazivaju svoje kršćanske podanike) i naglasio svoje prijateljstvo s redovnicima samostana Duži. Kasnije smo saznali da ga svi kršćani u trebinjskom kraju jednoglasno zovu svojim krvopijem. Organizator je sustavne pljačke u svom okrugu. Autoritetom svog službenog položaja prikriva najoštrije okrutnosti muslimanskih spahija i pokušava spriječiti svaku mogućnost slanja kršćanskih pritužbi paši ili vladi. Ako je osim njega u Mostar stigla tužba, paralizirao je svaku intervenciju pod izlikom prikupljanja podataka na licu mjesta i provođenja istrage. On ohrabruje muslimane u fanatizmu protiv kršćana odobravajući njihov progon. Ovaj isti hadži-beg je na kraju toliko izazvao kršćane da su oni,
Haji-beg je tada muslimanima Trebinja dao znak podmuklog napada na ovo kršćansko okupljanje i tako postao jedan od uzroka ustanka koji je opustošio ovo nesretno područje i prekrio ga pepelom i krvlju. Šuškalo se da je vlada odlučila ukloniti ovog fanatika. No, čak i ako ne bude uklonjen iz Trebinja, kršćanima neće biti lakše, jer i bez službene funkcije, zbog svog aristokratskog položaja i bogatstva, ostaje muslimanski vođa na cijelom području Trebinja. Također je čudno kako se sve što pripada muslimanima opušteno i uništeno u Bosni i Hercegovini. Prođete kroz selo i primijetite uništenu i zapuštenu kuću. Na pitanje čija je to imovina, sigurno će odgovoriti da je u njoj živio musliman.
“Ko je držao ovaj han, koji je sada napušten na putu?”
“Musliman”.
“Zašto je porušena ova masivna kula?”
“Eto, beg u njoj sjedio, pa se obatalila”.
“Koja je gradska četvrt u Stocu, Mostaru, Visokom, Fojnici, Donjem Vakufu, Travniku, Jajcu, Banjoj Luci, Livnu, Novoj Varoši, Foči i Pljevljima, Prijepolju, drugim riječima, u bilo kojem bosansko -hercegovačkom gradu koji posjetite – koji gradska četvrt ima najviše napuštenih kuća, bez krovova, vrata i prozora, kuća s kojih otpada žbuka? “
“Turska mahala”, odgovaraju vam.
Bošnjački časopis Behar s kraja 19. i početka 20. stoljeća objavio je vrlo zanimljiv putopis o Bosni pod naslovom Zemlja ćeifa i kismeta (što bi doslovno značilo Zemlja dobrog raspoloženja i sudbine). U sljedećih nekoliko dana objavit ćemo dijelove iz putopisa Aleksandra Fjodorovića Giljferdinga iz 19. stoljeća, pod naslovom Putovanje po Bosni, Hercegovini i Staroj Srbiji. Vrlo smo zainteresirani za dio koji se odnosi na Stolac i šire područje oko Stoca, pa ćemo u ovom feljtonu obratiti pažnju na dijelove iz Guilferdingovog putopisa o Stocu, te na mogućnosti s kojima se susreo kao putopisac u ovom gradu na obalama rijeka Bregava.
(Nastavit će se…)