Puste plaže… Dalmacija sliči teškom dobu iz prošlog stoljeća

Ljeto 2020. bit će čarobno za sve one Dalmatince kojima turizam nije ni primarni ni dodatni izvor prihoda. Dakle, za njih oko šest u svakom većem gradu od Dubrovnika do Kvarnera. Iza, od Rijeke do kraja Istre, možda se nađe i osam takvih.

U svakom slučaju, sitne su to, zanemarive brojke onih što na pustim cestama, slobodnim parking mjestima kao iz bajke o staloženom vozaču u kolovozu, putu od, recimo, splitske luke do Gripa koji ne traje dulje od leta iz Stockholma do juga Hrvatske, plažama po kojima se ne hoda opreznije nego po miniranom području, trgovinama bez redova i kalama bez kolona turista s kamerama na prsima i vodičima na čelu skupina, neće, barem ne odmah, vidjeti katastrofu u realnom vremenu. Gradovi i općine lako postaju destinacije, samo što je onda u njima sve teže živjeti.

Destinacije još lakše – evo, vidimo – postaju samo gradovi i općine u kojima se, međutim, nema od čega živjeti. Ako još ne znamo gotovo ništa o opakom virusu, znamo štošta o njegovim posljedicama, a one, čak i ako se pandemija zbilja okonča do početka lipnja – što je najčešće spominjani rok – neće značiti nagli povratak na dan prije. I godinu, dvije, tri, koliko već treba.

Sve do pronalaska cjepiva ili lijeka – a idealno je dva u jedan – distanca će biti obvezujuća, mogućnost gašenja života na određeno vrijeme uvijek moguća, putovanje zrakom zbog dodatnih sigurnosnih mjera napornije nego prije, dok će neizbježna ekonomska kriza podrazumijevati smanjenje troškova na luksuz ili ono što će se, poput odlaska na godišnji odmor, početi smatrati luksuzom.

Tek tad, nekad, nakon što znanost smisli čime će dotući COVID-19, a specijalizirane tvornice zadovolje tržište od više od sedam milijardi ljudi, svijet će, kažimo tako, opet postati poznato mjesto. Na isteku prve petine ovoga Dalmacija sliči sebi iz istog doba prošlog stoljeća: iz onih godina u kojima joj je napredak donio – odlazak.

NEL PAVLETIĆ (PIXSELL)

Zahvaljujući parobrodu, sitna je američka buba preživjela dugu plovidbu pa uništila vinsku (mono)kulturu zbog koje je, samo u drugom smjeru, otišlo na tisuće kasnijih naturaliziranih Amerikanaca i Australaca.Filoksera, dva svjetska rata, nestanak i nastanak država, sve se to dogodilo prije nego što su težački krajevi postali prvo industrijski, pa tek onda turistički, da bi, nakon još jednog povijesnog prevrata, sve do ove godine bili samo turistički.

Jedna od bitnih razlika između socijalizma i kapitalizma je u tome – kako to ovdašnji veliki stručnjaci znaju jednostavno, dakle i nedovoljno precizno, protumačiti – što socijalizam radna mjesta stvara, dok kapitalizam treba preduvjete za njihovo otvaranje.

U Hrvatskoj je socijalizam, podno onih vinograda koje je uništila lisna uš, izgradio tvornice aluminija i gaziranih sokova, plastične galanterije i pamučne trikotaže, proširio stare i napravio nove škverove, i sve je to nestalo u tranziciji, spektakularnom prijelasku iz nečega u ništa, stvarajući prostor za svadbene salone i skladišta robe široke potrošnje, resorte i marine.

I baš tad, odnosno sad, tek što smo se navikli da petinu BDP-a čini najam soba i ležaljki, COVID-19 je podsjetio da je, ipak, bilo glupo opet odabrati monokulturno gospodarstvo, i to ono koje ovisi od previše nepredvidivih faktora. Sjećanje na jedno gadno vrijeme, međutim, nije od neke koristi. Istina, danas se brže nego ikad u povijesti može razviti lijek, samo što se ne može dogoditi oporavak pogođenih na viđeni način.

Nema, jednostavno nema, ni onog poretka ni onog svijeta u kojemu su od Dalmacije do Koreje – i to ne Sjeverne, nego Južne! – dekretom nastajale tvornice, mijenjani identiteti i ljudi i krajeva, rezane vrpce i pokretana proizvodnje svega od čega bi se trebalo živjeti prije nego što se proračun popuni najmom dvokrevetne sobe s pogledom na beskrajno plavetnilo i gore i dolje.

Posljedično, nema ni nekog rješenja osim nade da će možda, nekim čudom, virus stvarno odumrijeti što prije, a poslije će se, je li, sve desiti baš kao da je režirao investitor u luksuzne vile na obali. Iracionalno narasli kapaciteti hrvatskog turizma toliki su da za njih nema dovoljno Hrvata koji, opet, nemaju dovoljno novca da pokrpaju dio manjka koji će nastati masovnim odlukama da se ostane doma i kad se ne mora. Na Srbe i Bosance ionako ne računamo kad zbrajamo goste i računamo profit.

Ostalih spasitelja, nekih ostalih, nema kao što, i to je najgore, nema ni izlaza u slučaju nužde, a nju, tu nuždu, živimo za sada i još ćemo neko vrijeme.

Godine ignoriranja upozorenja na opasnost od prevelikog oslanjanja na masovni turizam i njegovo neprofiliranje došle su na naplatu užasavajuće brzo, obesmislivši usput i pitanje kakva nam, zapravo, vrsta turizma treba. Drukčije rečeno, da bi se toj gospodarskoj grani mijenjao profil, ona mora postojati, a ova na koju smo navikli nema vremena ni za promjene ni za izvanredne situacije.

Puste ceste, slobodna parking mjesta, plaže na kojima se može držati i tri puta veća distanca od propisane, trgovine bez redova ispred kase i kale bez zvukova raznih jezika bit će, istodobno, nadgrobne ploče još jednom pogrešnom izboru i spomenici vjerovanju da će, dobro, ne mora ove, ali već sljedeće godine, dnevnici počinjati informacijama o rekordima u broju noćenja i izvanpansionskoj potrošnji. A neće. Znamo da neće. Samo što manje boli ako se pravimo da nada nije opet umrla.

Emir Imamović