Tijekom noći s nedjelje na ponedjeljak, posljednjega vikenda u kolovozu 2018. godine, zapaljena je hrvatska zastava u Žepču, postavljena uz spomenik poginulim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane. Sarajevski dnevni list Oslobođenje dotakao se tog događaja, ali se usput pozabavio i drugim slučajevima isticanja hrvatskih nacionalnih obilježja u BiH. Objavljen je članak koji je naslovljen “U Orašju zastave Hrvatske u čast tzv. Herceg Bosne, jedna navodno zapaljena u Žepču”.
U podnaslovu teksta piše: “Tokom jutra brojni portali u Hrvatskoj prenijeli su informaciju Mjesne zajednice Selišta kod Žepča u kojoj se navodi da je na spomen-obilježju poginulih pripadnika HVO zapaljena hrvatska zastava.” Sami tekst počinje sljedećom tvrdnjom: “Uz glavne saobraćajnice na području općine Orašje tokom proteklih nekoliko dana postavljeno je nekoliko zastava Republike Hrvatske.”
Tekstu je priložena i fotografija na kojoj se vidi šest zastava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i ni jedna zastava Republike Hrvatske. Nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost društveno političkih radnika u BiH (kao ni onih u Hrvatskoj), ali oni bi ipak morali znati kako izgleda zastava Republike Hrvatske.
Trebali bi također znati i koja je i čija je zastava što je ovih dana, u nešto većem broju nego inače, izvješena na prostorima gdje u većem broju žive Hrvati. Napomenimo još jednom da su Hrvati konstitutivan narod odnosno ustavotvorna nacija u BiH, a zastava o kojoj se piše danas je zastava hrvatskog naroda u BiH, a prije toga zastava Hrvatske Republike Herceg Bosne (Hrvatske zajednice Herceg Bosne), koja je u proljeće 1994. mirovnim Washingtonskim sporazumom integrirana u Federaciju BiH. Tim sporazumom priznati su svi njezini “pravni i administrativni aranžmani”, HVO je integriran u Vojsku Federacije, zadržao je svoju komponentu i svoje ratne zastave. Priznati su činovi i odličja, mirovine i po svemu je jasno, a najprije po ustavnim odredbama, da su Hrvati bili i ostali jednakopravan, konstitutivan narod u toj Federaciji, kao i u cijeloj BiH.
Ako je to tako, a jest, logično se nameće pitanje tko to i zašto četvrt stoljeća nakon rata ne prepoznaje hrvatska nacionalna obilježja u BiH i njihovim paljenjem skrnavi mir i uspomenu na poginule hrvatske vojnike. Kako to da uredništvo nekada “uglednih” dnevnih novina ne razlikuje zastavu Republike Hrvatske od zastave Hrvata u BiH, a hrvatske portale u BiH (od Posavine, preko Žepča do Mostara) od portala u Hrvatskoj. Ponavljam da nikada ne treba podcijeniti neznanje i površnost, ali se ovdje radi o nečemu drugome.
Društveno politički radnici, odnosno nacionalni/istički djelatnici u medijima koji su od nekada državnih bosansko-hercegovačkih postali bošnjačko-bosanski nacionalni/istički mediji, ne priznaju postojanje Hrvata u BiH. Ne priznaju i ne poznaju njihova nacionalna obilježja niti njihove medije.
Oni ne priznaju stvarnost i Ustav, nego žive u ideološkim projekcijama i iluzijama koje permanentno održavaju, uvjereni da je, kao nekada u “dobra stara (diktatorska) vremena” stvarnost ono što oni, po nalozima i uputama iz komiteta, napišu na stranicama svojih novina. Pri tome zaboravljaju da su nekada takvu nametnutu “stvarnost” branili milicija i tužiteljstvo, a po potrebi i vojska, dok je danas ona tek otužno karikaturalno podsjećanje na nekadašnju moć i “slavu” i nekada koliko-toliko relevantne novine. Način pisanja novinara Oslobođenja nije izuzetak, već je pravilo kojega se drže gotovo svi bošnjačko-bosanski mediji i skoro svi njihovi novinari.
Tako se i čitaniji Dnevni avaz osvrće na spomenute hrvatske zastave člankom “Po posavskim selima vihore se zastave zloglasne Herceg Bosne”. Naglasak je na “zloglasnoj” društvenopolitičkoj zajednici (kako se to nekada imenovalo). Hrvatska zajednica Herceg Bosna očito je na zlu glasu u bošnjačko-bosanskim medijima i među njihovim konzumentima, kao što je “zloglasna” i Republika Srpska. Konačno Hrvati i Srbi su također “zloglasni” osim one nekolicine koja se odrekla nacionalnog identiteta i u ime “građanstva” služi bošnjačkom nacionalizmu i bosanskom unitarizmu. Oni nisu “zloglasni” među Bošnjacima, ali su zato i te kako “zloglasni” među Hrvatima odnosno Srbima do te mjere da uz njihova imena obično ide pridjev “kmet”, “slugan”, “otpadnik”, “izdajnik” i slično.
Osim njih, među Hrvatima (a i Srbima) “zloglasni” su gotovo svi bošnjačko-bosanski “heroji”, “gazije”, “šehidi”, vojni i politički dužnosnici, od Gazi Husrev bega i Alije Izetbegovića do Rasima Delića, Nihada Bojadžića, obojice Ćela i Mušana Topalovića. Neki su živi neki nisu, neki su osuđeni, neki nisu, ali su svi u hrvatskoj javnosti na zlu glasu odnosno “zloglasni”. Jednako tako, “zloglasne” su i gotovo sve ”slavne” i “viteške” postrojbe Armije BiH, od Sedme muslimanske brigade, El Mudžahida, Handžar divizije pa do Četvrtog korpusa, Crnih labudova, 44. brdske brigade i da ne nabrajamo dalje.
Neke su počinile manje, neke više zločina, ali su sve na zlu glasu odnosno “zloglasne”. Na posebno “zlu glasu” među Hrvatima u BiH je Treći korpus Armije BiH koji je osnovan za rat protiv Hrvata i čiji je zapovjednik čak osuđen za ratne zločine pred Haškim tribunalom. Sjedište korpusa, a jedno vrijeme i muslimanskog političkog vodstva, bilo je u Zenici. Odatle je protjerano oko 14 tisuća Hrvata, sva hrvatska sela su spaljena, oko 2000 Hrvata zatvoreno je u logore, počinjeno je više masovnih zločina; u selima Šušnju, Dusini, Čajdrašu i drugima ubijena su 74 civila među kojima i troje djece. Zeničke vlasti neće taj “zao glas” popraviti time što će bivšega predsjednika Republike Hrvatske Stipu Mesića proglasiti svojim počasnim građaninom. On i onako među Hrvatima u BiH kotira kao i bilo koji “zloglasni” bošnjački političar protuhrvatske orijentacije, na primjer Sefer Halilović.
Isto tako, Hrvatima su srpske “herojske” postrojbe “zloglasne”, kao što su i Srbima hrvatske. Puno je toga u našoj povijesti “zloglasno” da bi sve to navodili i na to trošili prostor i vrijeme. Zato kvalifikacija Hrvatske Republike Herceg Bosne kao “zloglasne” u bošnjačko-bosanskim medijima, ne znači ništa. Isto tako, svođenje Hrvatske Republike Herceg Bosne na zločine koji su se u njoj u ratnom razdoblju dogodili jednako je svođenju Republike Bosne i Hercegovine na još masovnije i još okrutnije zločine koji su se dogodili na teritoriju pod bošnjačko-muslimanskom vlašću i pod njihovom zastavom. Republika Bosna i Hercegovina ipak nije bila samo zločin na Kazanima, u Grabovici, Doljanima ili Uzdolu. Ona je bila puno više od koncentracijskog logora na stadionu u Bugojnu, u muzeju u Jablanici, na Musali u Konjicu ili u Muzičkoj školi u Zenici.
Republika Bosna i Hercegovina bila je i legitimna želja bošnjačkog naroda (pa i dijela ostalih) za slobodom i neovisnošću, za svojom nacionalnom (odnosno građanskom) državom. S druge strane Hrvatska Republika Herceg Bosna nastala je tijekom mirovnog procesa na temeljima Hrvatske zajednice Herceg Bosne osnovane 18. studenoga 1991. na inicijativu Hrvata iz središnje Bosne i Posavine. U nju su uključeni i HZ Soli iz Tuzle, te HZ Sarajevo. HZ HB je zamišljena kao koordinacija općina koja se odmah u osnivačkom aktu obvezala “poštivati demokratsku vlast BiH dok postoji državna neovisnost u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju”.
Čuvari i obnovitelji Jugoslavije, te konstruktori raznih “historijskih sporazuma” žestoko su zamjerili bosansko-hercegovačkim Hrvatima deklarirano antijugoslavenstvo i značajan doprinos u rušenju jugoslavenske federacije što je bio preduvjet stvaranja neovisne Republike Hrvatske. Tu treba tražiti i na prvi pogled čudnu i nelogičnu političko-medijsku spregu bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista, islamista, jugoslavenskih utopista, europskih “liberala” i “socijalista” s raznim “nevladinim udrugama” a zapravo eksponentima raznih “stranih vlada”. Svi su oni barem u jednom vremenu računali ili koketirali s opstankom ili obnovom kakve-takve jugoslavenske zajednice (eventualno bez Slovenije, ali zato s Albanijom).
HZHB je osnovana nakon što je agresija na Hrvatsku dosegla vrhunac, nakon što je razoren i okupiran Vukovar, nakon što su postrojbe JNA napale Dubrovnik i popalile sedam hrvatskih sela u istočnom dijelu Hercegovine, nakon što je Alija Izetbegović rekao da rat u Hrvatskoj “nije naš rat” i nakon što se Vlada SR BiH na to nije htjela (smjela) ni oglasiti. Nastala je u stanju nužne obrane kao prirodno pravo jednoga naroda na obranu i očuvanje identiteta i političkog subjektiviteta. Važno je napomenuti kako to hrvatstvo nije bilo usmjereno protiv Bosne i Hercegovine. Isti ljudi koji su osnovali i vodili HZHB podržali su raspisivanje referenduma o neovisnosti BiH u njezinoj Skupštini, sudjelovali su u organizaciji i pridonijeli uspjehu tog referenduma koji je bio temelj državne neovisnosti BiH. U svakom službenom aktu iznad imena HZHB stavljali su ime države Bosne i Hercegovine.
U intervjuu Slobodnoj Bosni, deset dana nakon proglašenja HZHB njezin predsjednik Mate Boban je izjavio kako “Bosna više nije ponosna”, jer njezinim cestama, željeznicom i zrakom “kruži zlo, ona je okupirana”. Dodao je kako je hrvatski narod morao nešto učiniti i dati do znanja da to ne prihvaća i tako sačuvati svoj ponos. Boban je kao zastupnik sudjelovao u radu Skupštine BiH i 25. siječnja 1992. glasovao je za “Odluku o raspisivanja referenduma o nezavisnosti BiH”.
Treba znati i da HZ HB zapravo nije ni funkcionirala sve do travnja 1992. i otvorenog rata s JNA i srpskim dobrovoljačkim postrojbama odnosno “zlom” koje je Boban spominjao. Tek tada je ona aktivirana i osnovano je Hrvatsko vijeće obrane u kojem je bilo Muslimana gotovo koliko i Hrvata. Iz današnje perspektive legitimno je postaviti pitanje zašto je ta zajednica nazvana hrvatskim a ne nekim nacionalno neutralnim imenom. One koji bi takvo pitanje eventualno postavili podsjetio bih na tekst Izetbegovićeve Islamske deklaracije u kojoj je napisao: “Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja.” Naravno, to je njegovo stajalište, no ne treba smetnuti s uma da je na tim idejama 1990. osvojio vlast i da je, štoviše, upravo iz tih riječi izvirala praksa islamizacije Armije BiH koja je trebala ojačati moral i učvrstiti identitet odnosno povezanost među njezinim pripadnicima. O tome koliki je uspjeh toga pothvata bio može se raspravljati. U takvim okolnostima i vremenima, kad je u susjedstvu buktio rat za samostalnu Hrvatsku, bilo bi više no naivno zamišljati da se Hrvate u BiH moglo mobilizirati u organizaciju pod kakvim ocvalim i kompromitiranim socijalističkom nazivom. To tim prije što su se socijalistički mitovi možda i najpliće u bivšoj Jugoslaviji ukorijenili upravo u toj populaciji. Svakome tko bilo što zna o društvenim gibanjima jasno je da su ginuti tada mogli samo s hrvatskim imenom i pod hrvatskom zastavom koju su ipak razvili unutar bosansko-hercegovačkog državnog konteksta.
Ivo Lučić l Globus