Godina je 1992. Za malobrojne preostale Bošnjake i Hrvate na istočnoj obali razrušenog Mostara, pravi pakao počinje 13. lipnja 1992. godine u 15 sati.
U to vrijeme, s više lokacija, okupatori iz tzv. “SAO Hercegovine” pod zapovjedništvom JNA su počeli izvoditi civile; Bošnjake i Hrvate iz skloništa u Zaliku, Carini i sa drugih lokacija, poput, Potoka, Vrapčića …
Rečeno im je da “ne pitaju kuda ih voze”, iako su drugovi iz JNA i SAO-aši dobro znali da će svi biti, samo par sati, mučeni i pobijeni. Na lokalitetima Uborak i Sutina ubijeno je 114 bošnjačkih i hrvatskih civila. Njihov jedini zločin je bio “pogrešna” nacionalna pripadnost.
Tih 114 ljudi, koji su mučki ubijeni bit će jedan od prvih dokaza okrutnosti i krvavih tragova Miloševićeve politike na prostorima Mostara i BiH.
Toliko godina kasnije zločin stoji nekažnjen, ne nose se bijele trake, i o njemu se šuti.
Ovaj strašni ratni zločin nosio je jasan potpis, ali do danas nitko za njega nije odgovarao.
Srbijanski agresori se nisu trudili previše skrivati, neki od civila su preživjeli, dobro je poznata i linija zapovijedanja, ali do sada ni optužnice ni suda !?
Kako je to moguće? Rodbina ubijenih uzaludno čeka pravdu … istrage su pokreću i traju bez jasnog plana i cilja. Nadležnosti se prenose s tužiteljstva na tužiteljstvo, a neki od osumnjičenih počinitelja umiru. I tako iz godine u godinu …
“ISTRAGE”
Istraga o zločinima na Uborku i Sutini pokrenuta je još 02.03. 1993. godine, kada je Okružni sud u Mostaru donio Rješenje o provođenju istrage protiv 23 “neprijateljskih formacija u bjekstvu”. Formalno su raspisane i tjeralice … Identitet mogućih počinitelja je poznat, ali su isti nedostupni.
Nakon rata, rodbina žrtava vjeruje kako bi se novoformirani Sudovi i Tužiteljstva mogli početi baviti zločinima u Uborku i Sutini. Vjeruje se i da bi se ovako velikim zločinom mogao pozabaviti i Haaški sud. No Haaški sud najavljuje zatvaranje i hvali se kako je super surađivao sa sarajevskim vlastima. Naročito su tu suradnju osjetili pripadnici najmanjih politika u BIH.
Od svih tih nadanja na kraju nije ostalo ništa. Haaški sud se nije na pravi način pozabavio ovim zločinom, iako je jedan od preživjelih svjedočio na suđenju Vojislavu Šešelju, koji je nedavno odlukom Suda u Haagu, na opće iznenađenje javnosti, oslobođen odgovornosti za ovaj, ali i druge teške zločine. Glavni zapovjednik bivše JNA i srpskih snaga Momčilo Perišić u haškoj optužnici nije niti spomenut!
Što se tiče domaćih sudova, godinama se tapkalo u mraku i tvrdilo kako su osumnjičeni “nedostupni” ili “nema dokaza”. Istraga je bila otvorena, ali se praktički ništa nije događalo, jer osumnjičeni “nisu bili dostupni”. Zbog toga nije bilo ni optužnica, pojasnio je u jednom svom dopisu Udruženju porodica stradalih žrtava Uborka i Sutine, nekadašnji glavni tužitelj u HNK, Nijaz Mehmedbašić.
Prije tri godine (2013.) Tužiteljstvo BiH je dostavilo dokument u kojem je navedeno da se protiv Milana Ugrešića, za kojeg se smatra da je bio jedan od naredbodavaca neće vršiti istraga, pošto je on umro 2004. godine !? Što je sve te godine tužiteljstvo u Mostaru i Sarajevu radilo, s obzirom da je zločin počinjen još 1992. godine, a slučaj preuzet u nadležnost ovog suda Suda BiH 2005. Koncetriranost na haašku šestorku, i UZP nije ostavljala mjesta istrazi ovog zločina?
… A GENERAL PERIŠIĆ?
Tragovi zločina omiljenog generala Slobodana Miloševića na prostorima bivše Jugoslavije su brojni. Od Zadra do Mostara i Srebrenice. Gdje god je general Perišić “zapovijedao” iza njega su ostajali mrtvi, ranjeni, te brojni porušeni civilni objekti. General se nije ustručavao pucati, gdje je procijenio da to “treba”.
Pri tome je bio toliko bahat da je svojedobno na početku rata preko radio valova u Mostaru najavljivao kada će i u koliko sati bombardirati neka mostarska naselja. Mnogim Mostarcima su još uvijek ušima zvone generalove prijetnje od koji se ledi krv u žilama. Međutim, nekim “čudom” snimci prijetnji generala su nestragom “nestali” iz arhive Radio Mostara !? Potencijlano, zlata vrijedan dokaz izravne umiješanosti i kontrole nad agresorskim trupama je nestao kao da nikada nije bilo. – pisao je starmo.ba
Kako je to moguće i da li je sve to bilo samo puka slučajnost?
Nema nikakve sumnje da je general Perišić imao pod svojom punom kontrolom sve srpske jedinice u Mostaru i Hercegovini i da se bez njegova znanja nije mogao ispaliti niti metak. U tom kontekstu svakako treba sagledati i užasan zločin u Sutini i Uborku, koji se nije mogao dogoditi bez znanja ili suglasnosti generala JNA. O kontroli Perišića nad paravojnim postrojbama Srba iz BiH i Srbije svjedočio je i svjedok C-170 na suđenju Slobodanu Miloševiću.
I kako se onda general izvukao iz, za njega, vrlo kompromitirajuće situacije u Mostaru?
Nešto je učinio protok vremena, ali je čini se, da je najviše iz sjene na sakrivanju vlastitih tragova zločina uradio sam Perišić. Kasnije će se pokazati da je Perišić pokazao veliku “kooperativnost” po pitanju suradnje s različitim haaškim i drugim istražiteljima, što mu je otvorilo prostor za kupnju vremena i skretanje pažnje sa zločina u Mostaru i Zadru.
Koliko je Perišić bio kooperativan svjedoči i podatak kako u Srbiji još uvijek nije okončan sudski proces protiv njega, a koji se vodi zbog “špijunaže”. Generalu Perišiću se sudilo za mnogo toga, ali se Mostar nikada nije niti spomenuo, iako je on bio na čelu linije rukovođenja i zapovijedanja.
EPILOG
I tako dvadeset i četiri godine nakon zločina na Uborku i Sutini, još uvijek nitko nije odgovarao za ubojstvo 114 civila; Bošnjaka i Hrvata.
Oko ovog slučaja eklatantnog primjera ratnog zločina godinama su se igrale različite igre. Netko se izgleda jako potrudio da cijela priča padne u zaborav. Treba se zapitati i kome je uopće bio potreban jedan ovakav težak zločin? Zašto je ubijeno 114 civila Bošnjaka i Hrvata?
Oni koji su istraživali razloge zločina tvrde kako nije bilo nikakvog vojnog razloga za ubojstvo civila, koji nisu ugrožavali bilo koga.
Pravda za žrtve Uborka i Sutine je još na “čekanju” …
I na čekanju će biti zaboravljena.