Prstac, prstić,morska datula je hrvatska riječ prema grčkome daktilos, odnosno latinskome dactylus, što znači prst (lat. Lithodomus lithophagus).
Dubrovačka vlada je kupnjom uvale Bistrine 1399. prisvojila pravo na ribolov i uzgoj kamenica u Bistrini i to pravo prenijela na kneza u Stonu. Uvala se dijelila na četiri dijela: Soca, Moračnica, Donji Jaz i Hoćenje. Te dijelove knez je davao u zakup najboljem ponudiocu, uz uvjet da mu kad god zaželi, a posebno na određene blagdane, unajmljitelj donosa ribu, kamenice i prstace.
Serafino Razzi (1531 – 1613) na Pelješcu, ističe Ston, koji obiluje ribom osobito školjkama, prstacima, koje i onda zvahu datulje, kao i danas jer sliče plodu palme. Ribar Petar Kunić 1594. šalje ostrige i prstace u Ston.
U to doba jele su se dagnje, kamenice i prstaci iz Stona, ikra (kavijar), dimljene i svježe neretljanske jegulje. Dubrovačka gospoda su uživala u školjkama iz Malostonskog zaljeva.
Prstaci su se lovili u mnogim mjestima na Jadranu, ali opet najviše u Malom Stonu, odnosno njegovu kanalu. Stanovnici tamošnjeg sela Hodilje su ih nosili na prodaju u Opuzen i Dubrovnik, ali su ih isto tako i sami jednim dijelom konzumirali.
Vlaho Fortunić u knjizi Crtice o ribarstvu uopće, a nadasve u području bivše Republike (1930.) je ovo napisao:
»Bistrina uvukla se u kopno prema sjeveru. Okružuju uvalu zelena brda, a zatvara je pri ulazu otok, nekada Govanj, a sad nazvan Otok života; baš zgodno ime, jer živjeti na njemu, a gostiti se kamenicama, prstićima, što se okolo njega goje, čovjek se krijepi i pomlađuje, pa je punim pravom nazvan Otok života.”
»Nije bilo slave kojega parca i branitelja u okolici Stona, kao ni pirnog veselja, a da se na tim slavama i veseljima nije gostilo kamenicama i prstićima, pa i mušljam… I danas se taj običaj uzdrži. I danas naši ribari, koji goje kamenice, pa i drugi seljaci i građani Stona časte prijatelja kamenicama i prstićima, pa šalju u razna mjesta čak do Beča”
Riccardo d’ Erco – O ribolovu na istočnom Jadranu: Prstaci (Morske datule) (ilirski: kamenice):
“Te se školjke nalaze u kamenju svake vrste i veličine, katkada u tako velikim gromadama da ih tek pet do šest ljudi jedva izvuku na kraj uz pomoć željeza i konopa. Čudno je vidjeti kako su te životinje zatvorene u najtvrđem kamenu, gdje leže u ovalnim udubinama od kojih su najveće duge kao prst, a samo ih jedna sićušna rupica veže s morem. Ribari kažu da te životinje, dok su sitne, počinju da buše kamen i uvlače se u njega kao što se crv uvlači u drvo ili voćku. Zatim na većoj ili manjoj dubini stanu rupu širiti da bi im poslužila kao boravište. Čini se da te životinje imaju neku tvar koja izjeda kamen te da pomoću te tvari, i trljajući neprestano svoju kućicu o kamenu, uspijevaju da malo po malo prošire rupu i tako sebi stvore ležaj. Čini se da ne treba mnogo godina dok prstac dosegne srednju veličinu.
Jedan ribar iz sela Hodilja pripovijedao mi je kako je jednoć za vrijeme gradnje jedne kuće na obali pao u more jedan kamen, a već poslije tri godine bilo je u njemu prstaca. Prstaca ima na raznim mjestima Dalmacije, ali najviše u kanalu Malog Stona, osobito na istočnoj strani, i to od dna kanala do Kleka gdje ih već nema. Lovci na prstace u tom kanalu stanuju u spomenutom selu Hodilje, a školjke nose na prodaju u Dubrovnik, u Opuzen i na ratne brodove koji su usidreni u luci Klek.
Prstaca ima raznih veličina. Najveći su dugi kao prst. Da bi se prstaci mogli izvući iz kamena, mora se kamen razbiti batom. Kamenje se obično nalazi odmah uz obalu, ali ribari ga izvlače i iz dubine od dva sežnja. Oni ne uzimlju kamenje nasumce nego najprije gledaju je li kamen izbušen jer se po rupicama prepoznaje da su prstaci u kamenu. Rijetko kada se ribari prevare; katkada upotrebe ulje kojim poškrope površinu mora da bi mogli bolje vidjeti. Kamenje se uvijek ne razbija odmah čim je izvučeno iz mora, nego se samo odnese u selo i baci u more tik uz žalo. Odanle se vadi kad je potrebno. Ima kamenova krcatih prstacima, ali nikada nisu dva prstaca u jednoj udubini. U Dubrovniku je običaj da prstace pripremaju s vinom malvazijom.”
Dubrovnik Martola Dupca – Tomislav Macan:
”Prstak je školjka slabe, krhke ljušture, ali je ipak živo svrdlo morskoga kamenja, u koje se zabuši te ga treba tamo tražiti razbijajući kamen. Meso mu je poslastica, pa mu što zbog oblika ljušture i njezine šare, a što zbog okusa i pristaje naziv »morska datulja«. Prema opažanjima stonskih ribara i gojitelja kamenica, prstak je mnogo godina prije Prvoga svjetskog rata bio počeo ugibati. Ribari su kao uzrok ugibanja navodili ništa manje nego Sueski prokop, jer da kroza nj prođoše prstku nepovoljne vode Crvenoga mora i mora iza njega, pa ih morske struje u Jadransko more donesoše. »Otkada je Suez prokopan, manje je prstića«, čula se ribarska jadikovka. Takvo kazivanje stonskih ribara, koji žive na vrtovima bogatim školjkama, poprimalo je neku vjerodostojnost
Prstaci su se u Malostonskom kanalu smjeli loviti sve do 1997. Neizbježna je činjenica da se vađenjem prstaca narušava i estetski izgled obale.
Zakon o zabrani “izlova” prstaca postoji od 1997. g., ali je tek sada pooštren, a glasio je:
“Radi zaštite hridinaste obale kao posebnog staništa ribolovnog mora zabranjen je izlov prstaca i zabranjeno je njihovo stavljanje u promet na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, kao i njihov izvoz.”
Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja 15. srpnja 2001. predstavilo je kampanju “Prstaci? Ne, hvala!”, organiziranu kako bi se spriječio izlov i prodaja tih zakonom zaštićenih i iznimno ukusnih školjaka.
PRAVILNIK O ZAŠTITI PRSTACA (Lithophaga lithophaga)
(«Narodne novine», broj 86/02)
Članak 1. – Ovim Pravilnikom proglašava se prstac (Lithophaga lithophaga), školjkaš (Bivalvia) iz porodice Mytilidae, zaštićenom životinjskom vrstom i utvrđuju mjere zaštite.
Članak 2. – Zabranjen je izlov, držanje, ubijanje, kupnja, prodaja, pribavljanje ili otuđivanje na drugi način, izvoz ili uvoz prstaca, te oštećivanje i uništavanje njihova staništa.
Iznimno, prstaci se mogu vaditi, držati, izvoziti i uvoziti iz inozemstva u znanstveno-istr
Članak 3. – Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.
U Europi zabranu vađenja prstaca iz mora nemaju jedino Bosna i Hercegovina i Crna Gora koje mogu tu školjku izvoziti, primjerice, u Sloveniju i Italiju, a papire iz tih zemalja dobile su do sada na tone prstaca izvađenih ilegalno u hrvatskom moru.
Prstaci žive u hridinastim stijenama i većem kamenju, a da bi ih se izvadilo, stijene i kamenje razbija se čekićima pa je dosad zbog toga uništen nemali dio naše obale, a oporavak neće uslijediti ni za stotinu godina.
Prstacu treba oko 20 godina da naraste do pet centimetara, a 80 godina do veličine od krajnjih 12 centimetara. Zanimljivo je da prstaci započinju život u planktonskom obliku te plutaju morem dok ne dođu do obale pogodne za život. Kad se tako zalijepe za stijenu, žlijezde prstaca luče kiselinu koja prodire u kamen pa zapravo raste u rupi koju tako stvara u stijeni. Da bi se izvadilo dvadesetak prstaca, razbije se metar kamena ili podvodne stijene. Prstaci uglavnom obitavaju na dubini od pola do tri metra, a ima ih i u sigama na 20 metara dubine.
Kamenice, dagnje, prstaci školjke su koje se sve češće nalaze na trpezama ljudi »s kontinenta«. Nekad su ovu hranu poznavali samo siromasi, i to oni što su živjeli uz more. Danas je obratno. Školjke konzumiraju uglavnom gurmani, i to oni s dubljim džepom.
FOTO: FESTA U ZAMASLINI 80-tih