Nataša Magdalenić Bantić (ex Radio 101) i organizatori prosvjeda Hrvatska može bolje u inozemstvu nova su hrvatska dijasporaIzvor: Društvene mreže Borna Filic/PIXSELL , Autor:Facebook: Hrvatska može bolje
Odjek prosvjeda koji je u 12 gradova Hrvatske okupio 40.000 građana kao znak potpore nastavku kurikularne reforme, ugušila je nova brzometna serija ‘breaking newsa’ s Markova trga, ali čak ni nevjerojatna lakoća manipulacije hrvatskih političara ne može izbrisati činjenicu da nakon tog prosvjeda neke stvari nikad neće biti kakve su bile – barem kad su oni koje se ubraja u iseljeništvo posrijedi.
Još i prije negoli su se na Jelačić placu počeli skupljati nezadovoljnici Vladinim prtljanjem po obrazovanju, pred hrvatskim veleposlanstvima nekih europskih i svjetskih gradova, sukladno vlastitim vremenskim zonama, počele su se skupljati male ali odlučne skupine hrvatskih građana, iskazujući svoju potporu nastavku kurikularne reforme u nepatvorenom obliku. Prosvjedovalo se u Londonu, Berlinu, Parizu, Budimpešti, Šangaju, čak i na Baliju.
Bilo je to prvi put da dijaspora organizirano šalje poruku koja ne samo da nije na liniji HDZ-a (ako dobro pamtimo prije toga takvim se jedino može smatrati ulazak disidenta i pjesnika Borisa Marune u Sabor s liste SDP-a), nego se suprotstavlja potezima koje vuku njegovi stranački prvaci.
Tko su ti ljudi? Kako su otišli ih Hrvatske? Kako su se organizirali? Kakvi su njihovi politički stavovi?To su neka od pitanja koje smo im postavili, a ono što smo čuli je poruka toliko različita od one na koju smo navikli kad je iseljeništvo posrijedi.
Nataša Magdalenić Bantić, legendarna novinarka Radija 101, danas zaposlena u Velikoj Britaniji u Associated Press Television News, koja je, kako kaže, bila ‘obični prosvjednik u Londonu’, svoje sudjelovanje na prosvjedu tumači civilizacijskim, a ne političkim motivima.
‘Još sam od kolovoza 1998., u prvim danima svojeg ‘dijasporovanja’, odlučila da neću glasati na parlamentarnim izborima jer sam protivnik prava dijaspore da odlučuje o životima ljudi koji, za razliku od mene, žive u Hrvatskoj i plaćaju joj porez. Izišla sam na predsjedničke izbore jer tu funkciju u Hrvatskoj doživljavam kao ‘predstavnika’ svih državljana Hrvatske, a na sramotni referendum o braku sam izašla jer je to za mene bilo i ostalo civilizacijsko pitanje obrane manjina i moj doprinos sprječavanju da Hrvatska utone u dublje crnilo. Isti me motiv odveo na prosvjed za podršku kurikularnoj reformi, unatoč činjenici da Boris Jokić i njegovi neće utjecati na školovanje moje djece. Motiviralo me to što je nova vlast htjela ignorirati i politizirati nešto dobro’, kaže Nataša i dodaje da je to bila misao vodilja četrdesetak ljudi koji su se okupili ispred hrvatske ambasade u Londonu.
Danas Londončanka, a rođenjem i životom Zagrepčanka, Maja Grakalić, dizajnerica, u slobodno vrijeme pjevačica, radi za BBC i studira na prvoj godini doktorata na UAL-u (University of the Arts London) – jedna je od organizatora skupa u britanskoj metropoli u koju je došla prije pet godina.
‘Djelatnici ambasade su, većinom, pored nas prosvjednika prošli, gotovo pobjegli, bez odzdrava, a kamoli pozdrava. Šteta. Mogli su čuti svašta zanimljivog. I upoznati brojne perspektivne, zanimljive i pametne hrvatske državljane koji su iz Lijepe Naše možda otišli, ali im je svakako stalo do toga u kojem civilizacijskom pravcu ide’, kaže Nataša.
Danas Londončanka, a rođenjem i životom Zagrepčanka, Maja Grakalić, dizajnerica, u slobodno vrijeme pjevačica, radi za BBC i studira na prvoj godini doktorata na UAL-u (University of the Arts London) te je jedna od organizatora skupa u britanskoj metropoli u koju je došla prije pet godina.
‘S prijateljima često raspravljam o nestabilnoj situaciji u EU-u i većina nas osjeća se paralizirana negativnim trendovima porasta ekstremnog antiimigracijskog i desnog nacionalističkog populizma. Taj trend vidljiv je i u Hrvatskoj. Nažalost, hrvatska mlada i krhka demokracija pada čak i na osnovnim ispitima zrelosti. Ukidanje javnog financiranja nezavisnim medijima, napad na nezavisne umjetnike, političke čistke na javnoj televiziji, priprema terena za buduće pokušaje ukidanja ljudskih prava itd., samo su simptomi te nezrelosti. Pokušaj klerikalizacije, politiziranja i cenzuriranja obrazovanja bila je kap koja je konačno prelila čašu i ujedinila nas kroz inicijativu Hrvatska može bolje (HMB). Smatrala sam da se taj momentum mora podržati kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje’, kaže Maja dodajući da ‘o organiziranju prosvjeda nije znala puno niti je poznavala dovoljno ljudi koji bi došli na prosvjed, no vjera u važnost akcije je nadvladala inicijalni strah’.
‘Mislim da se to ozračje koje smo prepoznali na prosvjedu mora iskoristiti i potrudit ću se da se nastavimo okupljati i podržavati daljnje akcije u Hrvatskoj’, kaže Maja.
Glas za kurikularnu reformu iz Pariza
S druge obale La Manchea, u Parizu, prosvjed je organizirala Sanja Janković, po struci akademska glumica. Hrvatsku je napustila 1997., a ono što povezuje njezin život u Francuskoj i Hrvatskoj jest da nikad nije bila članica nijedne stranke, ni u Francuskoj ni u Hrvatskoj.
‘Nakon posljednjih izbora pripadam Kulturnjacima 2016. i mislim da ne treba trošiti riječi na objašnjenja zašto. Jedini svjetonazor kojem pripadam je svjetonazor kritičkog mišljenja i poštivanja univerzalnih vrijednosti. O ekonomiji znam malo ili ništa, pa se u nju ne petljam, kao što se ne petljam u prirodne znanosti iako znam da Zemlja nije ravna ploča. Najviše me zanimaju teme koje se direktno tiču mene i moje djece. A to me i dovelo na prosvjed. Osjetila sam se užasno frustrirana time što je Zagreb daleko, htjela sam iskazati podršku ljudima iz struke koji su dugo i požrtvovno, s puno znanja i napora, pokušavali jednu istinsku reformu, jednu od rijetkih za koje postoji konsenzus – o neophodnosti, o dugoročnim ciljevima i o stručnosti. Sve je to dijametralno oprečno politikantstvu kojem svjedočimo iz dana u dan’, kaže Sanja i u tom je raspoloženju poslala mail zagrebačkim organizatorima prosvjeda.
‘Okupilo nas se nekolicina, većinom mladih, obrazovanih ljudi koji su u Francuskoj u potrazi za obrazovanjem! Možda bi nas bilo i više, ali neki nas nisu našli, neki su nam poslali podršku, ali se nisu mogli pridružiti zbog drugih obaveza jer 18 sati je strašno rano, ljudi u Parizu rade do 18 ili čak 19 sati’, kaže Sanja i dodaje – starosjedilačka dijaspora nas je – prešutjela.
‘No to nije ni važno. Za mene je ovo jedna velika osobna pobjeda. Znak da i kad već ‘nisam mogla čekati tramvaj na Trgu’, mogu biti optimistična i ponosna što pripadam Hrvatskoj koja može bolje’, kaže Sanja odlučna da i u nekoj drugoj prilici s istomišljenicima iskaže glas drugačije i nove dijaspore.