Zlo koje se prelama preko male djece posebno boli, ne samo radi njihove nedužnosti, već i zato što svako dijete predstavlja dio budućnosti u sadašnjosti, ono je klica novog, potencijalno boljeg svijeta, pa nanositi nepravdu djetetu ne znači samo činiti zlo uništavajući sadašnjost, već zatirati i budućnost.
Nije osobita sreća roditi se danas u BiH. Ne zato što bi samo po sebi to bilo za život nepogodno područje, dapače, kraj je to uglavnom ugodne klime, zdrave vode, rudnog i šumskog bogatstva, dovoljno obradive zemlje.
Splet povijesnih okolnosti doveo je, ne samo do toga da je taj prirodni potencijal minimalno iskorišten, već i da je prostor BiH u institucionalnom smislu jedno od najgorih mjesta na svijetu. Fantomska država, sklopljena u američkoj vojnoj bazi, u kojoj se, nadzirana od međunarodnih protektora, guraju tri odvojena društva, administrativno je apsurdno složena, potpuno nefunkcionalna i u sadašnjem obliku ni od koga željena.
Nažalost, ta političko-institucionalna nesređenost i nefunkcionalnost nisu neko apstraktno, fiksno stanje, već se, protekom godina, sve gore reflektira na cijelo društvo kroz stalno propadanje i srozavanje na svim razinama, dovodeći sve više u pitanje i najosnovnije funkcije koje bi država trebala zadovoljavati. Poput uvođenja novorođenih u administrativni sustav.
Najbolji pokazatelj koliki je jaz između života i fantomskog državnog i administrativnog sklopa vidi se na primjeru beba, koje se već mjesecima rađaju, dakle fizički postoje, ali administrativno ih nema. Višemjesečno neizdavanje jedinstvenih matičnih brojeva počelo je ostavljati prve konkretne, traumatične posljedice. Nema države da vam bebi dodijeli JMB, ali je ima na granici da joj zabrani putovanje ili u bolnici liječenje.Pa kud će onda sa sobom živ čovjek, tj. beba?
Potpuna neodgovornost vladajućih struktura, oličena u bošnjačko-srpskom sukobu oko načina rješavanja problema JMB-a, dovela je do ove situacije. Bošnjačke stranke htjele su iskoristiti situaciju za simboličko labavljenje granica RS, a srpske za njihovo dodatno učvršćivanje. Situacija je kulminirala prosvjednom blokadom zgrada državnih institucija koja započinje potpuno čisto, kao izraz očaja roditelja sa bebama, što je kasnije preraslo u širi bunt, u kojem je, kako je noć odmicala, sve očitije bilo i političko manipuliranje. Kao i u svemu drugome u životu, i u ovom prosvjedu je ključna stvar bila mjera. Do određenog sata tzv. talačka kriza izazivala je nepodijeljene simpatije u smislu – svi smo taoci vladajuće politike pa neka i oni vide malo kao je biti bez izlaza.
Simbolički je takva poruka bila važna, kao i pozivanje na odgovornost. No, kada se blokada oduljila u noć, izgubljena je mjera, simboličko zatočenje je preraslo u stvarno pa se nakon akcije pregovaranja i oslobađanja u gluho doba noći, više ne zna tko je od svega tog imao štete, a tko koristi. Srpski zastupnici očito previše niti ne čeznu za povratkom u zajedničke, državne institucije pa se čini da je srpska centrifugalna politika, koja u svakoj prilici i u svakom segmentu nastoji pokazati neodrživost države Bosne i Hercegovine najviše profitirala iz ove priče. Ispalo je kao da tjeraš onoga koji u stvari jedva čeka da ode, a nastavci prosvjeda pred državnim institucijama pokazuju se sve više kao sprečavanje povratka onome koji moli Boga da se nikada tu niti ne vrati.
Srpski dužnosnici imaju alibi za buduću opstrukciju sjednica Vijeća ministara i Državnog parlamenta u Sarajevu, jer, koliko god srce bilo na strani roditelja sa bebama na početku skupa, sloboda kretanja je ljudsko pravo koje organi reda moraju osigurati i na što se kao razlog nedolaska u Sarajevo zastupnici i ministri imaju pravo pozivati.
Naknadni prosvjedi pred državnim institucijama u Sarajevu su poput molitve pred kenotafom, praznim grobom, kojeg su još Stari Grci podizali kao mjesto simboličkog odavanja počasti pokojniku čije je tijelo negdje drugo, najčešće nestalo. Otprilike kao što je i državni supstancijalitet BiH danas rastrzan između Sarajeva, Banjaluke i Mostara, s koncima koji se potežu iz Washingtona i Bruxellesa, a pomalo i iz Moskve i Istanbula. Država BiH ne stanuje više na Marijin dvoru. Hrvatski dužnosnici su u cijeloj priči sporedni likovi, upravo kao što je i Vjekoslav Bevanda šmugnuo na sporedni izlaz. Kao što im je kao najslabijima odgovarao svaki mirovni sporazum pa su na svaki pristali, od Kutiljerovog do Dejtonskog, tako im je i u ovoj priči odgovarala svaka varijanta rješenja problema JMB-a, i bošnjačka i srpska. Razlog tome ne leži u tome što bi Hrvati bili bolji ili moralniji, oni su u ovoj priči “male bebe”, jer su politički najslabiji. Čudi stoga što je bijes prosvjednika nekako najviše iskaljen na Bevandi, umjesto da se upravo među hrvatskim dužnosnicima tražilo saveznika u nastojanju da se dva jarca na brvnu JMB-a, srpski i bošnjački koncept, sporazume i nađu neko rješenje.
Prosvjedi u BiH nemaju veze i neusporedivi su sa bilo kojima u svijetu, jer u BiH postoje tri odvojena društva, koja se teško mogu složiti oko zajedničkih vrijednosti i zajedničkog građanskog bunta. Na većinskim hrvatskim teritorijima nema većih prosvjeda, jer su ionako politički “u banani”. Nedavni prosvjedi u Banjaluci nemaju veze s pričom u Sarajevu. Koliko bi npr. banjalučkih studenata koji prosvjeduju zbog paviljona i jer im je dotužila sadašnja vlast, pristalo na smanjenje ovlasti RS za volju centralne vlasti u Sarajevu? A što mogu dalje tražiti prosvjednici u Sarajevu pred praznim grobom glavnih institucija nemoguće države? Nove izbore? Ishod bi im bio izvjestan i teško da bi donio ikakav korak naprijed u odnosu na postojeće stanje.
Konstitutivni problem BiH, koji se reflektirao i na JMB bi ostao isti, ako ne i dublji. Srbi mogu izabrati samo žešćeg pobornika RS od Dodika, Hrvatima je svejedno, oni ionako ne mogu birati svoje predstavnike, već kao da su se pomirili da im ostaje jedino pasivno čekati da sve ode kvragu. Na bošnjačkoj političkoj sceni prijevremeni izbori bi mogli eventualno dovesti samo do novog preslagivanja između bošnjačkih i bosanskih snaga, u čudnom spletu nacionalističke i građanske priče u kojoj se više ne zna koja koju instrumentalizira. Pred kime npr. da prosvjeduju stanovnici Mostara, sve i kad bi se nekim čudom u velikom broju okupili zajedno, iz oba dijela grada? I gradonačelnik i Gradsko vijeće su izvan mandata jer prošli lokalni izbori nisu ni održani, dakle, ne može ih se ni smijeniti jer su ionako istekli, a nema izbora da se mogu izabrati drugi. Hoće li Hrvati tražiti smjenu drugog bošnjačkog člana Komšića ili Budimira, te zamoliti Bošnjake da im izaberu neke druge “predstavnike”? Dakle, od prijevremenih izbora nema velike pomoći. Još je očitije kako međunarodna zajednica neće poduzeti nikakvu odlučniju akciju, jer je dobrim dijelom i stvorila ovakvo stanje.
Čemu se onda mogu nadati bebe, najveće žrtve ove situacije? Kratkoročno da će se barem smoći dovoljno razboritosti, odgovornosti pa i srca da se trajno riješi problem JMB-a. Na duži rok se, nažalost, niko ne može nadati dobru, jer će se ono što je sada puklo na JMB-u za bebe, opet pojaviti kroz druge institucionalne pukotine i probleme.
nezavisne.com
wpDiscuz