Nedavno objavljen tekst u španjolskom Asu pod naslovom “Wonderkidovi koji su propali” izazvao je popriličnu pažnju, posebno kod nogometnih fanova. Na toj neslavnoj listi našli su se brojni nogometaši čije su karijere bile predodređene za zvjezdane visine, ali su, prema mišljenju autora, završili daleko ispod očekivanja. Među njima je i Alen Halilović, nekada veliki hrvatski nogometni talent kojeg je Barcelona 2014. godine dovela kao buduću zvijezdu. No, kako As navodi, taj blistavi početak nije donio očekivani ishod.
No, postavlja se pitanje: Koliko su ovakve analize točne, legitimne i jesu li potencijalna podloga za tužbe za klevetu? Gdje je granica između novinarskog osvrta i profesionalnog uništavanja nečije karijere? I što to znači za igrača poput Halilovića, čije ime sada kruži u kontekstu neuspjeha?
Između činjenica i mišljenja
Kada novinari pišu o profesionalnim karijerama sportaša, kao što su učinili u ovom članku, često hodaju tankom linijom između iznošenja činjenica i davanja mišljenja. Tekst o Haliloviću navodi kako je Barcelona za njega 2014. godine izdvojila 5 milijuna eura, no nakon nekoliko posudbi prodala ga je HSV-u za isti iznos. Tu nije kraj njegovog nomadskog puta – Las Palmas, Milan, Standard Liege, Heerenveen, Reading, Birmingham, Rijeka i konačno Fortuna Sittard. Sve su to činjenice. Ali, je li to dovoljno da ga se proglasi “propalim talentom”?
Ono što ovdje imamo nije prijenos lažnih informacija. Halilovićeva karijera jest prošla kroz mnoge klubove, što se objektivno može smatrati zaostajanjem u odnosu na prvotna očekivanja. Dakle, sa strane pravnih normi, članak je ispunio ključan kriterij – iznosi točne podatke.
Kleveta ili istina?
Za eventualnu tužbu za klevetu, potrebno je dokazati da su tvrdnje ne samo lažne, već i da su objavljene s namjerom nanošenja štete. U ovom slučaju, teško je zamisliti da bi Halilović mogao ostvariti pravnu pobjedu. Članak ne navodi lažne informacije – radi se o nizu događaja i transfera koji su svi javno dokumentirani.
Pojam “propao” ili “neuspješan” jest subjektivan, a novinari često imaju slobodu u interpretaciji sportskih karijera. Riječ je o osobnom viđenju nečije karijere, temeljeno na očekivanjima javnosti i navijača. Teško bi bilo dokazati da se radi o kleveti, osobito jer je Halilović javna osoba i, kao takav, podložan je većem stupnju kritike nego prosječna osoba.
Šira slika o “propasti”
Međutim, ono što bi ovakav tekst trebao potaknuti nije pravni postupak, već dublju raspravu o tome kako mediji oblikuju javnu percepciju sportaša. Očekivanja u nogometu, a i općenito u profesionalnom sportu, često su nemilosrdna. “Wonderkidovi” su često mladi sportaši koji postanu žrtve nerealnih očekivanja – od njih se očekuje da budu najbolji na svijetu, da zabijaju golove, budu vođe momčadi. No, svaki put kada te visine ne dosegnu, vrlo se brzo etikete “neuspjeha” lijepe uz njihovo ime.
Pogledajmo primjer Halilovića: da, možda nije postao Lionel Messi, ali je i dalje profesionalni nogometaš koji igra na visokom nivou. Stavljanjem na ovakvu listu, mediji dodatno otežavaju povratak sportaša na pravi put. Jer, jednom kada se nečije ime dovede u vezu s “neuspjehom”, teško je izaći iz tog okvira.
Problem medijskih sudova
Španjolski As ovdje nije jedini krivac. Gotovo svi veliki sportski mediji imaju tendenciju donositi preuranjene zaključke o karijerama sportaša. Zahtijevaju brze rezultate i visoku razinu igre, a kada to ne dobiju, sportaši postaju “propali talenti”. Zaboravlja se da iza svakog “neuspjeha” stoji ljudsko biće koje se nosi s golemim pritiskom.
No, je li ovo dovoljno za tužbu? Teško. Dok god su informacije točne i dok god se tvrdnje temelje na stvarnim događajima, mediji su zaštićeni.
Kako dalje?
Ovakvi tekstovi otvaraju pitanje gdje su granice između novinarstva i senzacionalizma. Mediji bi trebali biti svjesni svoje odgovornosti, jer njihova riječ ima veliku težinu. Umjesto etiketiranja, možda bi trebalo promisliti o tome kako konstruktivno pisati o karijerama sportaša koji nisu ispunili očekivanja, a da se pritom ne koriste pojmovi koji mogu ostaviti trajne posljedice na nečiji profesionalni i osobni život.
Na kraju, možemo se zapitati – tko zapravo “propada”? Sportaši koji i dalje grade karijere, ili mediji koji brzim zaključcima sude o njima?