Francuska nema dilema – proglašenje višijevske republike s maršalom Petainom na čelu bilo je izdajnički čin.
Nemaju ni Norvežani, kojima je (kao i cijelom svijetu) Vidkun Quisling sinonim za izdaju, pa ni Britanci za koje je Oswald Mosley bio pokušaj presađivanja hitlerovske ideologije protiv koje je ta zemlja ratovala krvavih šest godina.
Moglo bi se tako i dalje nabrajati slične primjere, i to – osim Velike Britanije – u zemljama u kojima antifašistička borba nije ni izbliza bila toliko masovna i uspješna kao u Hrvatskoj i u BIH.
Pa ipak, u hrvatskoj politici – ali i društvu, recimo dijelu crkvenih krugova – i dalje je mnoštvo snaga koje će ustaški pokret, NDH, Antu Pavelića i 10. travnja 1941. proglašavati dijelom vjekovnih težnji hrvatskog naroda.
Digresija: U Širokom Brijegu tako čovjekoliki Fra Mile Stojić, koji javno potpisuje peticije da se ZDS ima proglasiti službenim pozdravom Hrvatske Vojske, piše traktate o “prestižnom položaju Rade Glavaša” fratra kojeg je Stepinac ekskomunicirao zbog neposlušnosti i suprotstavljanja odlukama Pape te pripadnosti ustaškom pokretu. Taj isti bio je prvi do Budaka, drugi do Pavelića i treći do Hitlera. No to ničim ne sprječava određeni dio franjevaca, da ga predlože za mučenika Katoličke Crkve. Iako je njegov zadnji tekst, koji je pročitan na Radio Zagrebu, istom onom radiju gdje je Kvaternik proglasio okupaciju Hrvatske i BIH, iako je dakle taj tekst, primjer sotonskog štiva. U njemu naime “fra” Rade, dragulj naših uplakanih provincijala i fra Miletov, detaljno opisuje, kako i tko, te na koji način, smije ubijati na tlu “NDH”. Kakvo divan prilog biografiji “budućeg mučenika katoličke Crkve”. Da ne govorimo da je čovjek bio dio progona pogona smrti, onaj kojem nisu smetali rasni zakonu te iste vlade, zakoni koje je osudio Stepinac. Kao i to da upravo on stoji iza prijetnje Stepincu “da će biti krvi do koljena” pošalje li Čulu u Mostar. Čule je bio novoimenovani biskup Crkve u Hercegovini, što nije odgovaralo Glavašu, tadašnjem najmoćnijem čovjeku Crkve u RH. Daleko moćnijem od Stepinca. O čemu govore i pomenuti fakti. Ništa to naravno, nije dovoljno, da provincijal Grbeš, uključi mozak, obrani dignitet Provincije, spremi Fra Mileta na popravni, razriješi ga dužnosti, i ispriča se žrtvama te se javno ogradi od vicepostulature koja opetovano nastoji izjednačiti smrt Rade Glavaša, sa nepravednim mučeničkim smrtima njegove nekadašnje braće koju je za života, ako mu pročitate biografiju toliko puta izdao. Jedan Fra Leo Petrović bio bi danas uvrijeđen da zna da je na istoj listi na kojoj i Glavaš. A jean Zlatko Sivrić to bi nazvao sramotom.
Jednako tako se isti taj dio društva odnosi i prema ustaškom pozdravu »za dom spremni«, ponajprije zbog toga što su ga još u Domovinskom ratu kao svoj slogan uzele postrojbe HOS-a.
Dapače, isticanje i klicanje toga slogana nametnulo se kao svojevrsna legitimacija otpora komunističkom nasljeđu, premda jedno s drugim nema nikakve veze. Te tri riječi mogu se tumačiti jedino kao nostalgija za jednim zločinačkim režimom, i žal za nacističkom ideologijom odnosa prema Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima antifašistima.
Dapače, ta nostalgija istjeruje Hrvatsku iz kruga kojemu od 1941. pripada, krugu pobjedničke globalne antifašističke koalicije za čije oslobodilačke ciljeve su naši ljudi iz svih etničkih grupa dali tisuće života.
To što se njime kiti i diči i dio branitelja ništa ne mijenja na stvari.
Uostalom, 9. bojna HOS-a koja će na današnji dan – koji se obično predstavlja kao dan osnutka – sigurno imati jedno od svojih komemorativnih postrojavanja u crnom nije ni osnovana 10. travnja nego 2. studenoga 1991. Povijest se može prekrajati samo kad se prikriva.
Zbog svega toga, zbog dobrobiti Hrvatske, BIH i svih njezinih građana, zbog sadašnjih i budućih generacija može se dati samo jedan sud: 10. travnja 1941., kad je proglašena takozvana Nezavisna Država Hrvatska, najsramniji je dan u možda cijeloj hrvatskoj povijesti.
Kao što u cijelom civiliziranom svijetu oko toga nema spora, ne bi ga trebalo biti ni u Hrvatskoj.
Istine radi, nije bolje ni u našem neposrednom susjedstvu, gdje su sljedbenici četnika i na vlasti, a najgori zločinci doživljavaju sudske rehabilitacije, ili bar pokušaje rehabilitacije. No, pozabavimo se vlastitim dvorištem.
Nepriznata umjetna tvorevina
Za sve koji misle da je karakter NDH podložan »može ovako-može onako« ocjenama, još jednom ponovimo: riječ je o kolaboracionističkoj, umjetnoj tvorevini koju su priznale samo Hitlerova Njemačka i njezini sateliti (ni Vatikan ju nije priznao), i čija se sva politika svodila na rasne zakone, koncentracijske logore, zločine i vjerno služenje okupatoru, od pokušaja istrebljenja »nečistih« naroda do slanja vojske u rat pod Staljingradom. Svaka teza o »ostvarenju vjekovnih težnji hrvatskog naroda za ostvarenjem vlastite države« pada pred tim činjenicama.
NDH je stvorena tako što su fašistička Italija i nacistička Njemačka u Zagrebu instalirali marionetsku državu, koju je Proglasom pročitanim na zagrebačkom radiju 10. travnja 1941. obznanio Slavko Kvaternik, kao posebni opunomoćenik Ante Pavelića koji je rasplet – kako mu i priliči – čekao na sigurnom, kod gospodara u Italiji.
Čak i kad je stigao u zemlju, Pavelić je još nekoliko dana proveo u Karlovcu, čekajući na granici njemačke i talijanske okupacijske zone hoće li Nijemci uspjeti uvjeriti Vladka Mačeka da preuzme upravljanje nad novoosnovanom »državom«.
Kako je Maček ipak bio nešto mudriji odbio je, Pavelić se proglasio poglavnikom, a vođa HSS-a je završio u kućnom pritvoru.
Ipak, i Maček je prigodom osnivanja NDH , pokleknuo, vjerojatno zbog prisile i prijetnji te poslao poruku hrvatskom narodu da budu pokorni novoj vlasti. Kako je to izgledalo u tadašnjim novinama pogledajte u broju splitskog Novog doba od 11. travnja 1941. u digitalnoj zbirci Sveučilišne knjižnice u Splitu.
Zaljubljenicima u »za dom spremni« možda će zanimljivo biti čuti da je Kvaternik svoje obraćanje (i to je vidljivo na stranicama Novog doba) završio tim pozdravom.
Kvazinezavisna nova država obuhvaćala je Hrvatsku u tzv. povijesnim granicama, što je uključivalo i današnju BiH, no ustaše su spremno okupatorima prepustili Međimurje, (koje je upravo Slavko Kvaternik osvojio u siječnju 1919 a pobjedu posvetio kralju Aleksandru!) Baranju, te većinu kopnenog i otočnog dijela Dalmacije, a dijelovi matice poput Istre i dijela Dalmacije odranije su bili unutar talijanskih granica.
Nastala je na ruševinama prve Jugoslavije uništene njemačkom i talijanskom ofenzivom, a jedan dio javnosti prihvatio je NDH smatrajući da je to put u izbjegavanje rata.
Naravno, prevarili su se, a zločinački karakter države vrlo je brzo izbio na vidjelo, »partnerima« iz sila Osovine morali su se pružiti teritorijalni ustupci, a sve uz istodobno širenje partizanskog pokreta.
Ustaški režim praktički je od prvog dana počeo sa zločinima, nadmašujući u svireposti čak i naciste. Po nalogu svojih gospodara proganjali su Židove i Rome, no Endehazija je, dijeleći sudbinu nacističke Njemačke, propala u svibnju 1945., čelnici su joj pobjegli u inozemstvo, a pokušaj predaje zapadnim saveznicima u Austriji rezultirao je onim što se danas naziva Križnim putem, (protukatolički je princip termine iz Isusove muke profanirati i koristiti u dnevnoj politici no u Hrvata je izgleda svako četvrti stanovnik jučer ili danas “na križnom putu”) osvetom partizanskih boraca.
I na kraju ključni podatak:
Ustaški establishment u Hrvata i Bošnjaka toliko je i danas jak da ne žele javnosti pojasniti istinu o Bleiburgu. Odnosno kako je došlo do tog da Tito odustane od pripajanja Koruške u zamjenu da mu se prepusti vojska i narod, koji su se predali Englezima. Počasni Bleiburški vod na naš upit kada će objaviti istinu, nije nam htio dati odgovor. I oni su austrijska udruga. Kao što su pravaši, frankovci, i sam Pavelić bili austrijska vojska.
Jedini hrvatski ustaša kojeg priznajemo bio je Petar Rajkovačić i njegovih 30 momaka. Većina veličatelja U pokreta i ZDS uzvika, kad ih pitaš tko je bio taj čovjek, šljegnu ramenima.
Toliko o njihovom ustaštvu.