“To je jedno jako, jako dobro iskustvo. Uz činjenicu da sam nešto zaradio, stekao sam nešto što je puno vrijednije. Izgubio sam strah od egzistencijalnih problema. Jer sada znam da mogu otići bilo gdje i tamo živjeti i raditi. Više mi nitko ovdje ne može reći ‘ako ti nećeš, ima tko će raditi za minimalac’. Naučio sam cijeniti svoje vrijeme i svoj rad. Više me ne brine što ću raditi ako izgubim posao, propadne firma ili dam otkaz. To je ogroman teret koji mi je pao s leđa, to je oslobađanje od egzistencijalnog straha u kojem živi trećina hrvatskih građana, zato bih svakome preporučio da ode i isproba svoje sposobnosti. Jer, da svi imamo ovo iskustvo, onda bi i ovdje bilo puno drugačije”. tim je riječima svoju priču za Deutche Welle započeo Eduard Soudil, koji se, iako je već zagazio u četrvrto desetljeće, jednog jutra probudio, dao otkazna poslu i preselio u Irsku.
Nakon dvadeset godina u novinarstvu, frustriran stresnim poslom, niskom plaćom i iscrpljujućim radnim vremenom, odlučio je započeti novi život sa svojom suprugom.
Odlazak
“Ono što je bilo vrlo bitno da donesem odluku jest što je moja supruga ostala bez posla pa smo jedan dan sjeli i porazgovarali. Mnogo prijatelja nam je već bilo u Irskoj. U kontaktu s njima smo dobili informacije da se tamo može zaraditi tri do četiri puta više nego ovdje. Veliki je to bio korak. Ostavljaš stare roditelje, prijatelje, svoj način života i svjestan si da ideš u nepoznato i da će ti se život sasvim promijeniti. Iskreno, odluka nije bila nimalo laka”, rekao je Eduard.
Stigli u Letterkenny
“Imali smo sreće što nismo otišli u Dublin, nego u Letterkenny koji je skroz na sjeveru i mali je gradić. Veličine Đakova, ali puno urbaniji. Ja sam ‘napredovao’ u nekoliko dana od urednika do domara. Radio sam za agenciju koja iznajmljuje stanove i kuće i mogu samo reći da sam tamo bio vrhunski cijenjen, poštovan i plaćen za posao koji sam radio”, kaže Eduard za Deutche Welle.
Posao mu nije bio zahtjevan, a na njegovu radnu etiku i kvalitetu obavljenog posla nikada nije imao pritužbe.
„Zadnjih četiri ili pet mjeseci radio sam još jedan posao jer sam shvatio da mogu još zaraditi 40-tak eura dnevno, a novac je dobrodošao. Lako je kada posla ima i kada se prema vama korektno odnose.” Dodaje i kako je hrvatska putovnica i svojevrsna preporuka za posao, jer su hrvatski građani cijenjeni radnici na glasu kao vrijedni i odgovorni.
Nevjerojatno je da te poštuju
„Kada smo odlazili nismo nikad rekli: ‘Nećemo se nikad više vratiti u Hrvatsku’. Otišli smo vidjeti kako je i nešto zaraditi. Pokriti ovrhe i dugove koje smo imali ovdje. Imali smo neplaćenih računa, ovrhe za parkiranje, struju… Sve dugove koje smo neminovno nagomilali u Hrvatskoj vratili smo za tri mjeseca i još kupili i automobil”, govori.
Živo u Irskoj opisuje kao izuzetno lijep i ugodan. Birokracija nije komplicirana.
„S 19 godina sam se počeo baviti novinarstvom, bio sam svjestan da se ne mogu tamo baviti tim poslom, ali sam živio u uvjerenju da ne znam ništa drugo raditi. Ono što je bio moj hobi dok sam bio novinar, to nekakvo drvodjelstvo, obrada metala, rad sa strujom… To sam naučio iz prijeke potrebe da ne moram plaćati majstore i sasvim mi je bilo dovoljno da se snađem. Daleko od toga da sam bio vrhunski majstor, ali sam shvatio da znam raditi puno drugih stvari“, kaže Soudil.
Kaže i da ga tamo nitko nikada nije pitao koju je školu završio i kakav „papir“ ima. „Ovdje ti je bitno da li imaš svjedodžbu, tamo je bitno da li hoćeš raditi. Poslodavac je spreman uložiti u tebe da te educira o svom trošku i daje ti priliku sukladno tvojim sposobnostima.
„Kod kuće je ipak najljepše”
Njegova tadašnja djevojka, danas supruga Lea Soudil, ima malo drugačiju životnu priču: rođena je u Njemačkoj, živjela je u Londonu i rad u stranoj zemlji nije joj nepoznanica.
„Posao sam pronašla odmah. Prvo sam radila kao sobarica, a kako su vidjeli da znam nekoliko stranih jezika, prebacili su me na recepciju”, kaže Lea.
Usprkos nostalgiji, niti ona ne žali što se upustila u to iskustvo. Jer kako kaže, probala je stotinu stvari koje nije imala u životu priliku probati, vidjeti, pojesti…
„Za moje tri tjedne plaće smo kupili Mini Cooper, polovnog doduše, ali to se u Hrvatskoj ne može ni u ludilu. Velike su razlike u životu ovdje i tamo, ali kad se sve stavi na papir, kod kuće je ipak najljepše.”
Odlazak je bio promišljen, ali povratak dosta impulzivan. Odlučili su se u jednom danu. Djeca, iako već odrasla, su joj ostala u Hrvatskoj, nedostajala joj je njezina kuća jer kao podstanar nije mogla „zakucati niti čavao gdje želi”. Lein mačak je bio u „ilegali” svo vrijeme, jer stanodavac nije dozvoljavao kućne ljubimce. O poznatim irskim meteorološkim prilikama je već puno rečeno.
“Razloga za ostanak je bilo isto toliko kao i razloga za povratak, ali ovi drugi su ipak prevagnuli”, kaže.
Sad se ide u Maltu, Gibraltar…
Irska je vrlo socijalna država, od dječjih doplataka do rada na pola radnog vremena i kad država onda sufinancira primanja do visine garantiranog minimalca.
No, usprkos svim dobrim stranama, sve manje je privlačna iz dva razloga: visoki troškovi stanovanja i klima.
Sad su “hit” Malta i Gibraltar gdje se mogu zaraditi slični novci, ali uz puno manje stanarine i puno sunčanije vrijeme. Ovakve informacije se brzo šire među “pticama selicama” kojih je u Hrvatskoj sve više – ljudi koji odlaze na godinu ili dvije kako bi riješili financijske probleme koji tište većinu građana u domovini. Ali se ipak vraćaju.
„Svatko bi trebao na neko vrijeme otići odavde, zbog sebe barem. Malo proširiti horizonte, vidjeti kako stvari funkcioniraju negdje drugdje i obogatiti svoja iskustva. No, ipak je najljepše vratit se”, kaže Lea za Deutche Welle.
wpDiscuz