Pristojno je prezirati zemlju iz koje potičeš

Marko Tomaš narednih 60 dana stanovnik je Evropske unije. 
Svaki dan piše dnevnik koji će Žurnal objavljuje. U prvom nastavku upoznaje serijskog ubicu i sreće starog prijatelja
Piše: Marko Tomaš
Utorak, 27.01.2015.
Krivnje, strahovi, mitovi s kojima smo rasli uvijek su dio nas. Ne postoje operativni zahvati koji mogu iz nas odstraniti zemlju i narod s kojima smo rođeni. Naprosto, stara istina stoji: od sebe ne možeš pobjeći.
U našem vaspitanju sreća je nešto nepristojno, nešto što pripada drugima. Prirodno stanje naše svijesti jeste permanetna uronjenost u ideju nesreće, u lošu sudbinu. To nas je sve i sjebalo. Učinilo nas nesposobnima za život.
Kamen koji treba staviti u cipelu kad ti sve ide dobro pritišće nas kao ogromna stijena. Strah da ćemo nakon smijeha obavezno oplakati učinio nas je mrgodnima. Sreća, naprosto, nije naša ideja. Život je suha patnja. To je toliko duboko ukorijenjeno u naše biće da je jedino vrijedno prijezira.
Uostalom, pristojno je prezirati zemlju iz koje potičeš i narod u kojem si rođen. Tako preziremo i vlastitu slabost, nemogućnost da se riješimo svih papazjanija koje se prenose s koljena na koljeno. Tuga je neizlječiva bolest. Ponizan i pristojan čovjek se gadi samog sebe i s gađenjem gleda na svoju zemlju i na svoj narod.
Srijeda, 28.01.2015.
Već mjesecima idem okolo i pričam ljudima o romanu koji imam namjeru napisati. Naprosto, kad me netko pita što radim najlakše mi je odgovoriti da pišem roman. Kad sam stigao u Graz, na stipendijski boravak, moja domaćica me pitala koji su mi planovi. Kad sam joj rekao da imam namjeru napisati lažni krimi roman upozorila me da u Grazu postoji krimi muzej i ispričala priču o jednom njezinom sugrađanu, Jacku Unterwegeru, serijskom ubojici koji je okončao svoj život vješanjem nakon što je po drugi put završio u zatvoru.
Prvi put u zatvoru je završio nakon što je osamnaestogodišnju njemačku djevojku zadavio koristeći njezin brushalter.
U zatvoru je počeo pisati. Pisao je kratke priče, romane, pjesme i drame. Njegova autobiografija doživjela je i filmsku adaptaciju. Bio je osuđen na doživotnu kaznu, a njegov spisateljski rad učinio je od njega književnu zvijezdu.
Ljudi iz nekih meni nejasnih pobuda obožavaju pataloške likove i skloni su od njih stvarati mit, staviti pozlatu na običnog zločinca. Bečki su salonski intelektualci doprinijeli da se Unterweger rehabilitira unatoč protivljenju predsjednika Rudolfa Kirchschlagera. Među onima koji su zagovarali oprost za Unterwegera bili su Elfride Jelinek i Gunter Grass.
Nakon što je odgulio minimalnih 15 godina svoje doživotne kazne Unterweger je pušten iz zatvora. NJegova su djela postala lektira. Autobiografija je izučavana u školama, a njegove drame za djecu su adaptirane za radio.
Godinu dana nakon što je pušten iz zatvora otišao je u Sjedinjene Američke države kako bi za jedan austrijski magazin pisao o različitim pogledima na prostituciju u Americi i Europi. Tijekom njegovog boravka u Los Angelesu tri prostituke su nađene mrtve. Bile su potpuno izmrcvarene i zadavljene vlastitim grudnjacima. U Austriji su također otkriveni slični slučajevi.
Kad je pušten iz zatvora Unterweger je bio voditelj TV emisije koja se bavila kriminalom u Austriji. Kasnije se ispostavilo da je izvještavao o ubojstvima koja je i sam počinio. 1994. godine osuđen je za 9 ubojstava iako se sumnjalo da ih je počinio još barem 3. Ovaj put osuđen je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. U noći nakon što je donesena presuda Jack Unterweger se objesio u Graz – Karlau zatvoru.
To je prva priča koju sam čuo o ljupkom gradu u kojem ću provesti naredna dva mjeseca.
Četvrtak, 29.01.2015.
Neke mi stvari nikada neće biti jasne. Kada u našim krajevima pada snijeg svi to doživljavamo kao neku katastrofu, uhvatimo se za glavu unezvejereni od bijele pošasti koja će nam zagorčati život. Kada pada snijeg u Grazu onda je to svečanost, velika bijela proslava, život ne staje, samo poprima novu dimenziju. Čak sam i ja, unatoč poslovičnom mostarskom gađenju spram snijega, navukao čizme, kaput i kapu i izašao u šetnju.
Petak, 30.01.2015.
Tri dana nisam ni sa kim razgovarao. Posmatram život sa strane bez želje da se u njega uplićem. Čak i kada plaćam hranu u supermarketu ili kavu u kavani jedva promrmljam par riječi. Nevidljiv sam i uživam u tome. Nitko na mene ne obraća pažnju. Oko mene se odvija život na kakav nisam naviknut. Virim u njega poput špijuna.
Subota, 31.01.2015.
V. je došao u posjetu. Već godinu dana V. živi u Ljubljani. Jedan je od onih koji su napustili našu tužnu domovinu. Naprosto, čovjek se bavi ozbiljnim poslom i ozbiljan je u tom poslu pa je dobio ponudu da ode na bolju poziciju. A meni se zbog njegovog odlaska iz Sarajeva svijet jako smanjio. Ljudi koje voliš i cijeniš čine obod tvog svijeta. Ako ga samo netko napusti tvoj svijet se skupi kao preplašeno dijete. Kako godine više odmiču tako se i ta činjenica poprima sve stravičnije razmjere.
Viski i cigarete. Imali smo puno tema za razgovor. Večera u tapas baru. Nekoliko pića u jazz klubovima i dan je pobjegao od nas brzinom poštara koji bježi od prigradskog vučjaka. Do pred zoru smo slušali Arsena Dedića i još neke tugaljive pjesme.
Nedjelja, 01.02.2015.
Veljača je stala ispred nas poput nekog velegradskog razbojnika. Veljača mi svake godine iznova opljačka srce. Živim na sunčani pogon. Kao da sam biljka koja se hrani fotosintezom. Nešto je moralo upiti sve subotnje otrove. Hamburger i kola su idealni za taj posao. Zrak se u potpunosti pretvorio u snijeg.
V. i ja smo pokušavali tumačiti daleki svijet u kojem smo se zatekli. Dalek po duhu i organizaciji, blizak kilometražom. Mi živimo u mašti nekog jako bolesnog boga. Stvarnost je nešto potpuno drugačije. Tako blizu, a tako daleko od nas.
Shvatamo, zapravo, da sve čemu se čudimo jeste samo činjenica da postoji stvarnost u kojoj se svatko bavi svojim poslom.
V. se odvezao u LJubljanu, a ja sam se polako prepustio snijegu hodajući ka brdu na kojem živim i sa kojeg vidim cijeli grad. Kralj sam koji često ne vlada ni vlastitim životom.
Kad sam daleko od svega mogu biti ono što sam oduvijek htio: izgubljeni dječak, Huckleberry Finn.
Ponedjeljak, 02.02.2015.
Živim na brdu iznad grada. A ipak mi do samog centra treba svega dvije minute. Kroz brdo prolazi lift. Oko brda vode staze i impresivna stubišta. Pisanje me muči. Imam problem s pisanjem.  Pristupam mu kao nečemu izrazito gadnom i napornom. A jedino kada pišem osjećam se istinski živ. Negdje sam zajebao stvar. Ili, naprosto, ne znam drugačije.
Sve je dobro. Kamen je u cipeli, a moja mrgodnost je legendarna među onima koji me poznaju.
NASTAVIĆE SE…
zurnal.info