Vrijeme prolazi. Trideset i jedna godina. Trideset i jedna godina šutnje, trideset i jedna godina čekanja pravde koja nikada ne dolazi. I nitko ne pita. Nitko ne traži odgovore. Anto Garić, beba od četiri mjeseca, nije dočekao svojih prvih koraka, svojih prvih riječi. Ni suze majke, ni vrisak duše pred hladnim zidovima ambulante u Vitezu, nisu pokrenuli srca onih koji bi trebali donijeti pravdu.
Na današnji dan, 28. rujna 1993., u vihoru rata, Armija BiH ispalila je granatu prema ambulanti. Nisu birali metu. Nisu gledali tko je iza tih zidova. I dok pravila rata, čak i u najkrvavijim scenarijima, zabranjuju ciljanje civila, zabranjuju ubijanje djece – granata je pogodila. Pogodila je jedno maleno, nevino biće u susjednoj zgradi. Antu. Četveromjesečnog dječaka. Njegova majka, izvan sebe, uzela je tijelo svoga sina i potrčala. Trčala je kroz ruševine, kroz dim, kroz kaos – sve dok nije stigla pred tu istu ambulantu, istu onu koja je granatirana.
Kamere BBC-a zabilježile su taj trenutak. Ali, kako je to često u ratu, istina je iskrivljena. Video je emitiran uz opis: „Majka Bošnjakinja nosi ranjeno dijete, žrtvu HVO-a“. Majka Bošnjakinja, dijete Bošnjak. Anto je preko noći postao nešto drugo, postao je nečiji tuđi simbol, žrtva propagande. Nitko se nije ispričao. Nitko nije ispravio laž. Ta laž i dalje živi, ukorijenjena u arhivima i sjećanjima onih koji su gledali te vijesti.
I nije samo Anto. Nisu samo njegovi roditelji koji su ostali s praznim naručjem. Tijekom muslimanske agresije na Vitez, ubijeno je 38 djece. Trideset i osam svijeća koje nikada nisu imale priliku sjati. Svaka granata, svaka mina, svaki metak – nosili su komadiće duša koje su mogle biti nešto više, mogle su rasti, voljeti, stvarati. Ali nisu.
A sud? On šuti. Tužiteljstva šute. I šute već 31 godinu. U zemlji gdje se pravda mjeri prema krvnim zrncima i političkim interesima, nije čudno da se za zločine nad Hrvatima, posebno nad njihovom djecom, rijetko tko zainteresira. Jer, kome je stalo do Ante? Kome je stalo do Sanje, Milana, Borisa, Danijela? Kome je stalo do njihove smrti, kada im nitko ne zna ime?
Danas, u Vitezu, 328 udovica i 431 dijete bez jednog ili oba roditelja još uvijek čeka pravdu. Čeka nešto, bilo što, što će dati smisao njihovom gubitku. Spaljeno je preko 30 sela. Previše grobova, a premalo odgovora.
I tako, dok se u Sarajevu slavi i gradi narativ jedne strane, dok se govori samo o Ahmićima, djeca Viteza ostaju nevidljiva. Njihova imena nisu uklesana u velike spomenike, njihovi životi nisu predmetom velikih suđenja. Njihova priča ostaje tiha, skrivena ispod slojeva šutnje i zaborava.
A možda i nije slučajno. Možda se ne radi samo o zataškavanju, već o aktivnoj odluci da se ne govori. Jer, kada bi se govorilo, kada bi se priznale sve žrtve, morali bismo se suočiti s vlastitom prošlošću. Morali bismo priznati da nismo svi bili nevini. Morali bismo priznati da smo svi, na neki način, odgovorni.
Anto Garić. Četiri mjeseca života. Četiri mjeseca ljubavi i nade. Četiri mjeseca i onda – tišina.
Spisak djece koja su stradala tijekom rata u Vitezu mogao bi biti prikazan ovako, u stilu koji naglašava emocionalni aspekt gubitka i tuge, s dozom suptilne refleksije na nepravdu:
DJECA VITEZA: IMENA KOJA NE SMIJEMO ZABORAVITI
Ovo nisu samo imena. Ovo su životi. Ovo su smijeh, igra, neispunjeni snovi i nade. Svako ime nosi težinu nepravde, svako ime nosi sjećanje koje ne smije izblijedjeti. Ovo su imena djece Viteza – djece koja nikada nisu dobila priliku odrasti, jer je netko odlučio da njihov život ne vrijedi.
- Antičević Boris (10), ubijen 10.6.1993.
- Babić Josip (17), ubijen 18.2.1994.
- Badrov Pero (18), ubijen 6.11.1993.
- Baškarad Dario (17), ubijen 30.9.1993.
- Batinić Mario (11), ubijen 5.3.1994.
- Bojanić Tomislav (15), ubijen 9.10.1993.
- Bralo Marko (8), ubijen 4.8.1993.
- Čečura Draženko (15), ubijen 10.6.1993.
- Damjanović Magdalena (17), ubijena 1.8.1993.
- Garić Anto, star 4 mjeseca, ubijen 28.9.1993.
- Garić Ivana (16), ubijena 18.9.1993.
- Garić Milan (12), ubijen 10.6.1993.
- Garić Sanja (17), ubijena 10.6.1993.
- Grbavac Danijel, od godinu dana, ubijen 9.1.1994.
- Grebenar Augustina (8), ubijena 10.6.1993.
- Grebenar Velimir (12), ubijen 10.6.1993.
- Jelić Bruno Vitez (14), ubijen 6.9.1994.
- Jurišić Zoran (17), ubijen 30.12.1993.
- Križanović Sanja (15), ubijena 10.6.1993.
- Livančić Igor (17), ubijen 10.10.1993.
- Matić Branka (18), ubijena 25.12.1993.
- Milić Ranko (17), ubijen 30.10.1993.
- Omeragić Vlatka (16), ubijena 14.01.1994.
- Ramljak Dragan (15), ubijen 10.6.1993.
- Ramljak Zoran (16), ubijen 20.4.1993.
- Stojak Žarko (17), ubijen 5.9.1993.
- Šantić Marin (15), ubijen 16.9.1994.
- Šapina Anto (17), ubijen 12.10.1993.
- Šarić Dragan (17), ubijen 23.3.1993.
- Štrbac Ivica (13), ubijen 19.12.1993.
- Štrbac Zvjezdana (10), ubijena 11.9.1993.
- Toljušić Ranko (17), ubijen 30.10.1993.
- Vidović Anton (17), ubijen 24.10.1993.
- Vidović Dalibor (17), ubijen 16.12.1993.
- Žuljević Dragan (18), ubijen 14.10.1993.
- Alen Tibold (16), ubijen 26.6.1993.
- Zaim Tahirović (14), ubijen 23.1.1994.
- Josip Turić (7), ubijen 18.8.1993.
Sjećanje nije teret, sjećanje je obveza.
Ima nešto strašno u tišini koja ostane iza ovih imena. Svako od njih je djelić našeg zajedničkog sjećanja, a ono što ostane u tišini su neispričane priče. Jer, ovi dječaci i djevojčice nisu samo statistika. Oni su trebali biti nečiji prijatelji, nečiji roditelji. I danas, s tugom u srcu, nosimo njihova imena kao svjetionike u magli povijesti koju često prebrzo zaboravljamo.
Oni nisu samo prošlost. Oni su upozorenje da ne smijemo zaboraviti.