Pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima signal je promjene u političkom pejzažu Hrvatske. Jednostavna teza kako glasači “ne žele sva jaja u istoj košari” samo je površno objašnjenje ove povijesne pobjede. Ova pobjeda donosi jasnu poruku: građani predsjedničku funkciju doživljavaju kao odraz karaktera, a ne kao tehnički mehanizam vlasti.
Milanovićev uspjeh leži u njegovom autentičnom pristupu i osobnom stavu. Dok je Vlada RH doživljena kao administrativni stroj kojemu je ključna zadaća učinkovitost, predsjednička funkcija traži više – traži osobnost, viziju i autentičnost. Upravo je to ono što je srušilo Kolindu Grabar-Kitarović i što sada oblikuje smjer prema kojem se kreće Pantovčak. Milanovićeva pobjeda sugerira da će ubuduće samo kandidati s jasnim stavovima, snažnim osobnim identitetom i sposobnošću nadići stranačke direktive imati šansu za osvajanje predsjedničke funkcije.
Antiglobalistički pristup i širenje političkog spektra
Milanovićev uspjeh nije samo rezultat strategije već i njegovog antiglobalističkog stava, koji je osvojio glasače i na ljevici i na desnici. Dok je stavom o Izraelu zadržao potporu tradicionalne ljevice, njegov pristup pitanjima Bosne i Hercegovine i suvereniteta države donio mu je simpatije desnice. Na neki način, Milanović je nadišao čak i Tuđmana, jer je uspio privući širi spektar birača s povijesno najvećim rezultatom na predsjedničkim izborima.
U kontekstu iseljavanja, ovakva podrška posebno je upečatljiva. To je jasna poruka HDZ-u, stranci koja je kroz kampanju često optuživala Milanovića za neustavnost i povezanost s Rusijom. No, ako je on “ruski igrač”, kako tvrde njegovi kritičari, tada je jasno da retorika straha od Rusije više ne rezonira s hrvatskim biračima.
Dijaspora i nejedinstvo
Jedna od točaka koja zabrinjava jest zapuštenost dijaspore. Hrvatska vlast često ističe važnost Hrvata u dijaspori i Bosni i Hercegovini, no rezultati ovih izbora pokazuju kako su ulaganja u to jedinstvo nedostatna. Dijaspora, a posebno Hrvati u BiH, očito žive drugačije poimanje Hrvatske i hrvatskog identiteta. Dok su u BiH rezultati za Milanovića povijesni – SDP-ov kandidat osvojio je više od 30% glasova – to ne mijenja činjenicu da tamošnji Hrvati i dalje dišu drugačijim svjetonazorom.
Vlada RH, zajedno s HRT-om i obrazovnim sustavom, očito ne radi dovoljno na izgradnji povezanosti i jedinstva unutar hrvatskog naroda. Milanović je u ovom aspektu nadmašio HDZ, ne samo svojim retoričkim pristupom već i svojim razumijevanjem širih društvenih i političkih tokova.
Nova era političke autentičnosti
Milanovićeva pobjeda nije samo pljuska HDZ-u, već i nova lekcija hrvatskoj politici. Predsjednički izbori više neće biti igra stranačkih direktiva. Pantovčak sada zahtijeva osobnost i sadržaj, a utrka za tu funkciju više neće biti rezervirana za tehničke kandidate.
Za Milanovića, ova pobjeda donosi ogromnu odgovornost, dok za HDZ predstavlja poziv na ozbiljno preispitivanje strategije. A za građane Hrvatske, ona otvara prostor za novu političku stvarnost – onu koja stavlja karakter ispred tehnokracije.
/IURKOV/POSKOK