Baveći se životopisom Krležinih, ni kada bih to htio, Budaka nisam mogao zaobići
Dok se Wehrmachtov paradni postroj u travnju 1941. skupljao na Jelačić placu, nultoj simboličkoj točki grada i svijeta koje je Gestapo već prethodno uzeo pod svoje, glasno društvance mladih Zagrepčana klicalo je s početka uzvisine prema Kaptolu: “Dajte nam Krležu, ubiti Krležu!” Da im se stvarni Krleža toga trena našao pri ruci vjerojatno se ne bi dogodilo ništa, svjetina još od biblijskih vremena očekuje od Drugih da zadovolje njene mračne fantazije. Ali Krležinih ondje nije bilo, sklonili su se u vilu svoga prijatelja, liječnika međunarodnoga ugleda Berislava Borčića, pri vrhu Medveščaka. Liječnici u ono doba nisu imali utjecaj kakav će u hrvatskom društvu steći za socijalističke i pogotovo poslije bankarske uprave, pa ipak nije bilo spojivo s boljim običajima otimati sumnjivce iz njihove protekcije, barem ne na prijek i nasilan način. S time je računao i Mile Budak s čijom se glavom u europskoj pomrčini što se natkrilila nad naše strane isto tako već dugo licitiralo, pa je i on uzeo zavjetrinu u prijateljskom sanatoriju doktora Vranešića, na vrhu Zelengaja. Đuro Vranešić bio je prijatelj i Budaka i Krležinih. Za sljedećih mjeseci i godina neposredno će u svome azilu skrbiti ne samo za Krležu, već i za obitelj njegove supruge Bele, dok su mu posredni plašt sigurno pomagali pridržavati i drugi. Ali na onome starozavjetnom trgu u središtu njihova grada nisu se zatekli tek bučni ili sentimentalni svjedoci s narančama i cvijećem – bio je ondje i šutljivi Aleksandar Ranković, mladi boljševik iz Beograda, koji će se za neku godinu, kada umakne Gestapu, za mnoge prometnuti u čuvara pečata evidencija, s kakvima svjetina nikad ne računa.
Stidno polje
Baveći se životopisom Krležinih, ni kada bih to htio Budaka nisam mogao zaobići. Za njegovu presudu, o kojoj se govori kao nekakvom stidnom polju nacionalne kulture sjećanja, počeo sam se zanimati kada je pokojni profesor Ivo Petrinović pripremao Budakovu političku biografiju, pa je tragao za fragmentima arhivskog gradiva. Sreli smo se u Matici hrvatskoj, logičnome punktu takva njegova interesa, budući da je Budak u toj instituciji ostavio mnogo tragova. I trenutak je bio sretan, jer se pripremao transfer njezine pismohrane u Državni arhivu. No ni Petrinović, za kojega sam siguran da je za izvorima predano tragao, a ni drugi tu presudu, prema kojoj je Budak najposlije ipak izgubio glavu, nije pronašao ni objavio. Njome se kao hipotezom u svome inače pregnantnom nacrtu Budakove biografije, u uvodu publikacije njegove prepiske, bave i Tomislav Jonjić i Stjepan Matković, ali je ne donose. Bio sam tim više zatečen, kada sam, ima tome već dugo, bez većih istraživačkih napora došao do arhivskog dokumenta koji je u naravi dotična presuda, sa svojim brojevima i dispozitivom, uložena kao dokumentiran prijepis u dosje suoptuženika s procesa u kojemu je Mili Budaku presuđeno. Dokument je pohranjen na najočekivanijem mjestu na svijetu – u arhivskoj zbirci državnoga arhiva u gradu gdje se sve i zbilo, Državnom arhivu u Zagrebu.
Procesi s pozadinama
Problem kulturnih i pravnih standarda neke zajednice jednako se očituje u načinu kako se o kontroverzijama raspravlja kao i kako se presuđuje u procesima s pozadinama, koje se uvijek, čak i u civilnim prijeporima, poput oporuka ili pronevjera, prelamaju. Pokušavajući osigurati standardni historiografski predtekst za ocjenu hrvatskih “vrtoglavih godina”, o kojima kada je riječ o Budaku, Vranešiću ili Krleži egzistira dokumentarna građa različitoga pojedinačnoga opsega i vrijednosti, nisam daleko stigao. Stoga sam u bilješke dopisivanja Krležinih uvrstio onaj dio te presude koji se odnosi na priređivački pristup rekonstrukcije biografskih krugova. Za više od toga potrebno je mnogo više preduvjeta. Usporedno čitanje slučajeva Budaka i Vranešića pokazuje, primjerice, da procesno vrijeme nije odlučujuće za konačnu presudu. S druge strane, usporedno čitanje slučaja Krležina prijatelja Augusta Cesarca i Budaka pokazuje dramatičan problem svođenja odgovornosti na simbolični uteg. I u naše prepotentno doba, kulture “zapadnoga kanona”, koje daleko više drže do sebe od Hrvata, nerijetko se teško nose s istjerivanjem demona. A kada se Aleksandar Ranković vratio u Zagreb, u svibnju 1945, nije došao bez teških tereta. Beograd je ostao zatečen kada su revolucionarni sudovi, čiju je pouzdanost Ranković držao u svome simboličkom džepu, poprijeko presudili mnogim srpskim kulturnim prvacima. Tako je pred strjeljački stroj izveden delikatni liječnik i estet iz Srpske književne zadruge Svetislav Stefanović, a Budakovu građanskom odrazu u interkulturalnom ogledalu, advokatu i pripovjedaču Dragiši Vasiću, ništa nisu pomogle ni veze sa moskovskim agenturama. Mračno finale te egzistencijalne drame uskoro će se zatvarati u slovenskom pravosudnom jeziku – egzekucijama žrtava kao zločinaca u sramotnim Dahauškim procesima. Kada je o kulturi sjećanja riječ, nije na odmet spomenuti da ima modernih zajednica koje se, umjesto na sudištima, sa zabludjelima između sebe, do kojih im je inače (bilo) stalo, nose tako da ih egzemplarno zatvore u kavez ili ih odgojno, premda medicinski nisu poremećeni, pročišćavaju na psihijatrijskim klinikama.
Nesreća naših starih
Kako god bilo, nesreća naših starih, ma kako da su skončali, tim je teža ako ih pretvaramo u hipoteze, učitavajući im u dovršene biografije vlastite frustracije. U tom su smislu Krleža i Budak izloženi identičnom korozivnom procesu – rastopit će ih suze prigodničarskih sljedbi.
Izvaci iz Presude i popis članova suda koji su sudili Mili Budaku i drugim ustaškim dužnosnicima
Mili Budaku sudio je „Vojni sud II. Armije J. A. sastavljen od pukovnika Hrnčević dr. Josipa, pretsjednika Vijeća vojnog suda kod Generalštaba J. A. kao pretsjedatelja vijeća, majora Divjanovića dr. Gabrijela, pretsjednika Vojnog suda kod štaba II. Armije i kapetana Ranogajec Vladimira, predsjednika vojnog suda Komande grada Zagreba kao članova vijeća, Radan dr Ota, sekretara Vojnog suda Komande Grada Zagreba kao zapisničara, u prisustvu javnog tužioca Hrvatske Blažević Jakova, kao zastupnika optužbe, te u prisutnosti branitelja Politeo dr. Ive, Elegović dr. Ive i Desput Drage, u krivičnom predmetu protiv okriv. Budak dr. Mile, Rukavina Jurja, Vidnjević Ivana, Mandić dr. Nikole, Makanec dr. Julija, Steinfel Nikole, Canki dr. Pavla, Mesić Ademage, Milić Lavoslava i Nardelli dr. Bruna optuženih radi krivičnih djela iz čl. 13 i 14 Uredbe o vojnim sudovima, (te) nakon održanog glavnog pretresa u prisustvu okrivljenih donio je i proglasio dana 6.VI.1945 godine slijedeću Presudu:
BUDAK dr. MILE pok. Mile i Ane, rodjen 30.VIII.1889.g u Sv. Roku, općina Lovinec, Lika, Hrvat, rkt. advokat, udovac otac troje djece, imućan nastanjen u Zagrebu, navodno osudjivan“ […] oglašen je krivim jer je s drugim okrivljenim „stupivši u službu neprijateljske fašističke Italije i nacističke Njemačke osnivao protunarodnu terorističko-izdajničku organizaciju „Ustaša“, odnosno naknadno njoj pristupili ili bili njom usko povezani, u namjeri da t. zv. NDH na čijem čelu su stajali i preko nje nasilnim putem uništavali, porobljavali i pljačkali hrvatski i srpski narod, svojim radom izazvali i pokušali izazvati bratoubilački rat izmedju Srba i Hrvata, slabili unutrašnje jedinstvo hrvatskog naroda, svojim zločinima pokušali spriječiti jedinstvenu borbu i bratstvo naroda Jugoslavije u jedinstvenom otporu i oružanoj borbi stranih imperijalističkih njemačko-italijanskih osvajača, pa su ovakav svoj rad provodili u djelo sve do oslobodjenja naroda Jugoslavije, čime su počinili zločin veleizdaje protiv svoga vlastitoga naroda“, zatim „što su kao rukovodioci, prvaci, potstrekači i pomagači zločinačke terorističke organizacije „Ustaštva“ i t. zv. NDH inspirali, organizirali i sudjelovali u izvršenju: a/ masovnih klanja i ubijanja našega naroda u svim krajevima na području t. zv. NDH, a naročito u Gospiću‡Jadovno, Glini, Slunju, Bihaću, Mitrovici, Sl. Požegi, Djakovu, Kninu, Drnišu, Mostaru, Livnu, kao i drugim mjestima; b/ osnivanja mnogobrojnih zloglasnih konc. Logora i zatvora u Jasenovcu, St. Gradiški, Djakovu, Feričancima, Loborgradu, Lepoglavi, dječjem logoru u Jastrabarskom, Koprivnici, Krušćici, Rabu, Pagu, Viru, Molatu, Kraljevici i mnogim drugim mjestima, te u Zagrebu, t. zv. Sing-Sing na Ksaveru, Savskoj cesti, trgu N. Zvonimirovoj ulici br. 9. /ROS/, u kojima su na najzverskiji način mučeni i ubijani na stotine hiljada najboljih sinova, kčeri, majki i djece našega naroda; c/ raseljavanje, pljačkanje, palenja i uništavanja naroda i njegove imovine, a naročito u Lici, Baniji, Kordunu, Bosni, Dalmaciji, Hrv, Primorju, Gorskom Kotaru i t. d.; d/ organiziranja nasilnog odašiljanja naših ljudi u ogromnom broju na nečovječni i ropski rad na korist nacističke Njemačke, e/ nasilnog mobiliziranja i tjeranja naroda u fašističku vojsku u borbu protiv Jugoslavenske Armije i naših velikih saveznika, a naročito protiv bratskog SSSR-a, organiziranjem naročitih legionarskih formacija kao što su: „Plava“, „Vražija“ i „Crna“ divizija i legija za istočni front“, dok je Budak „napose kriv“ a/ što je kao organizirani i zakleti ustaša još 1933. godine i kao ideolog potsrekivanja na masovna klanja i ubijanja Srba i Hrvata u Hrvatskoj, a kao najintimniji suradnik zločinca Pavelića Ante postao njegovim doglavnikom, a kao takav plača od neprijatelja, organizirao u inostranstvu ustaške logore, u kojima je odgajao ustaške koljače, koji su se pod njegovim vodstvom i nadzorom spremali za zločine u domovini, a koji je posao nastavio i posle osnutka t. zv. N. D. H; b/ što se je u emigraciji u Italiji, a zatim u Njemačkoj stavio u izdajničku službu fašističko -nacističkih osvajača, a protiv svog vlastitog naroda; c/ što je u t. zv. NDH- bio „ministar prosvjete“ i diplomatski poslanik u Njemačkoj, te kao takav bio intelektualac inspirator pokolja Srba u Hrvatskoj bacajući parole „Ubijte svakoga Srbina“, „Bježite psine preko Drine“, „Koliko vrba toliko Srba“, te sa tih položaja potčinjavao narod i zemlju okupatora; d/ što je još 1939. g. organizirao u Zagrebu za račun neprijatelja fašističku štampu i propagandu te razvio intenzivan petokolonaški rad, izdavajući ustaške novine „Hrvatski narod“, pod krivnom predavanja obilazio zemljom i držao ustaška predavanja i. td.; e/ što je kao ministar vanjskih poslova t. zv. NDH neposredno učestvovao u odvojenju nasilnom naše radne snage za fašističku njemačku industriju; f/ što je izdavao i potpisao kao član „vlade“ t. zv. NDH mnogobrojne i zločinačke zakone, naročito zakon o privilegovanom i izvanrednom položaju njemačke narodnosti grupe u NDH, o kolektivnoj odgovornosti gradjana-porodica naših rodoljuba, o rasnoj, vjeresijskoj netrpeljivosti i.t.d.“ U Obrazloženju se kaže da je „Sud je kod donošenja presude stao na stanovište, da su svi optuženi kao visoki funkcioneri ustaškog pokreta i t. zv. Vlade zločinca Pavelića vršili zločine kao pokretači, organizatori i naredbovci masovnih ubijanja, mučenja, prisilnog iseljivanja, odvodjenja na prisilan rad i u logore stanovništvo, te paleže, uništavanja i pljačke narodne imovine.
Zločinačka djela optuženih smatra sud dokazanim njihovim priznanjem, notornih činjenicama kao i samim položajem i dužnostima, koje su optuženi zauzimali u terorističkom ustaškom sistemu, kao i s obzirom na objektivni učin njihovog djelovanja. Sud nije mogao uvažiti način obrane optuženih svaljivanjem odgovornosti na druge, jer je notorno da su optuženi s obzirom na visoke položaje koje su zauzimali direktno odgovorni za ta djela. […] Presuda je izrečena obzirom na težini počinjenih krivičnih djela optuženih kao prema stepenu krivične odgovornosti pojedinih optuženih.“
Točnost prijepisa Presude „ovjerio“ je Sekretar Vojnog suda II. Arm. poručnik: Marijan Ružić. Prepisku između Vojnog suda i Kotarskog narodnog suda za grad Zagreb kojom se ostvaruju posljedični pravni učinci te presuda ulazi u pravni slijed 4. VIII 1945. u ime Vojnog suda potpisao je major Nikola Lončar.
jutarnji.hr
wpDiscuz