KAFKIN PROCES JE ZAVRŠIO: Preminuo je…

Hrvatski general Slobodan Praljak umro je danas u Haagu, u navodno pravosudnoj instituciji koja se prozvala uglednim međunarodnim sudištem, nakon što je tijekom izricanja presude u sudnici popio otrov.

Kako je moguće da je unio otrov? I da sudac nakon tog nastavlja čitati presudu kao da se ništa nije dogodilo? Kakav je to prevoditelj koji čin koji se upravo dogodio, dok se Praljak ruši prevodi sa “general je jutros popio otrov”.

Bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak u haaškoj je sudnici oko 11,30 sati popio otrov nakon što mu je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju potvrdio kaznu od 20 godina zatvora za ratne zločine.

S gnušanjem odbacujem vašu presudu -. kazao je i popio otrov. Bio je to čin prkosa prema selektivnoj pravdi. Selektivnom načinu tumačenja odgovornosti.

Optuženik, inače  kad spoznaje da je kriv, kojem se predoče njegova nedjela, kojem  se pravnim putem dokaže krivnja,  savija kičmu tijekom procesa, suočen sa svojim zločinima.

Smisao suđenja nije samo predstava prema javnosti nego i uvjeravanje, spoznajno  suočavanje  optuženog s činjenicama. Takav potom prihvaća da je kriv. Sjeda i šuti.

Sud Praljka nije uvjerio da je kriv.

Iz njega je izbio prkos takvom suđenju, neprihvaćanje takvog suđenja. Iz njega je izišlo njegovo dostojanstvo. Koje je kazalo sudu ne prihvaćam. Uvjerili me niste. Odlazim čista obraza. Kao zločinac, ja živjeti neću.

Praljak je odbacio metodologiju takve pravde. Suda koji govori o politici i sudi po pravu. Ustao je iznad suda, komzumiravši jedino pravo koje  mu je na ovom svijetu ostalo –  pravo na vlastito dostojanstvo.  Ponizio je sud usred sudnice, oduzevši si vlastiti život. Nije više htio biti među njima. Dogodio se reset koji je potom upratila cijela zemaljska kugla, reset u toj monodrami selektivne pravde. Sutra će vjerojatno NGO sektori pokušati ismijati taj čin. No kako vrijeme bude odmicalo, Praljkov čin, stalno će visjeti kao ogroman upitnik nad objektivnošću Haaškog suda.

Mogao je Praljak za par mjeseci izići. Šetati se Zagrebom. Među svojima. No on je odlučio umrijeti.

Sucu koji je začuđeno to gledao, vjerojatno nije jasno o čemu se tu uopće radi. Što on zapravo uopće zna o događajima u BIH i o tome tko je bio Slobodan Praljak?

Haaški  sud, naime, samo je u slučaju Haaške šestorke, tumačio pravdu kako ju je tumačio. Ekstenzivnom primjenom zapovjedne odgovornosti.

Vojni i politički vrh Armije BIH ostao je potpuno neokrznut. Kao da nisu niti imali zapovjedni lanac. Kao da su vojnici ubijali po vlastitoj volji.

Mahmuljin hoda slobodno. Sefer Halilović od države dobija stotine tisuća maraka za snimanje filmova o svojim pohodima. Države koja svaki dan prati odlaze li kakvi novci Hrvatima.

A kakvi su bili Seferovi pohodi najbolje zna nebošnjačko stanovištvo tzv. “slobodnog dijela BIH”. Na tom dijelu mnoštvo Nebošnjaka civila oslobođeno je života. Prava na kuću. Na dom. Nekažnjeno. Zašto bi te sudbine zanimale Haag?

Ovako piše Željko Raguž u svom osvrtu u Večernjem listu:

Nazivati progon ili napuštanje prostora svojim izborom pod nadzorom HVO-a 52.000 Bošnjaka udruženim zločinačkim pothvatom, a prešućivati i ne nazvati udruženim zločinačkim pothvatom progon ili napuštanje prostora svojim izborom 170.000 Hrvata s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije BiH više je od udruženog zločinačkog pothvata i teška je politička zlouporaba međunarodnog pravosuđa za ostvarivanje ratnih ciljeva bošnjačke politike protiv hrvatskog naroda u BiH.

Govoreći na skupovima, koje je nedavno organizirao Safet Oručević, haaški tužitelj Kenneth Scott više je puta ponavljao tezu kako su bosanskohercegovački Hrvati sami sebe protjerali tijekom rata u središnjoj Bosni?!

Scott je kazao kako žrtve hrvatske politike nisu bili samo Bošnjaci, nego i Hrvati, koji su silom preseljeni u druge dijelove kako bi se promijenilo demografsku sliku u Hercegovini na teritoriju Herceg Bosne. Sami su dakle sebe protjerali. To je taj Haag. To je to tumačenje koje pojašnjava zašto nema optužnica za vrh Armije BIH.

Kakav bi bio ishod presude da je Haaški sud promatrao bošnjačko hrvatski rat od početka, od prvog mjeseca 1993-e? Da su u promatranje cijele slike uzeli zločine koje je ABIH počinila u Lašvi, da su vidjeli hrvatske enklave, Novu Bilu, kolone izbjeglica. Eto razloga zašto je u optužnici šestorci Srednja Bosna izuzeta iz priče. Ne može se ono, što se kasnije događalo u Hercegovini, promatrati bez ukupnog pogleda na cijeli rat. Uključujući onaj u Srednjoj Bosni.

Prema Scottu, Safinom džepnom Scottu Hrvati su bili žrtve hrvatske politike. To je taj Mesićev potpis nad amnestijom Armije BIH. I amnestijom samog Mesića.

U ratu Bošnjaka i Hrvata u središnjoj Bosni u napadima deset puta brojnije bošnjačke vojske Armije BiH na postrojbe HVO-a i hrvatsko civilno stanovništvo poginulo je 3056 Hrvata. U općini Vitez ukupno su u zadnjem ratu u BiH stradala 933 stanovnika Viteza. Na spomen-ploči na ulazu u katoličko groblje i Vitezu piše: “Za 316 dana muslimanske opsade Viteza ubijena su 653 Hrvata”. Za zločine nad Hrvatima središnje Bosne na Haaškom kaznenom sudu osuđena su dvojica zapovjednika bošnjačke Armije BiH na ukupno pet i pol godina zatvora (Hadžihasanović tri i pol i Kubura dvije). (Večernji list)

ABIH imala je 331 sabirnih logora. Džihadističke jedinice počinile su minimalno 60 obrednih klanja građana BIH.  Bivši pripadnici ABIH počinili u SAD-u 2001-e godine  napad na WTC tornjeve. 6 od 12 napadača na te tornjeve bili su bivši pripadnici Armije BIH. I to se krije od BH javnosti.

Za Haag zločina Armije BIH nije bilo. Nisu to bili logori. To su ljudi kroz muzeje šetali. Bez obriza što su odsječene glave donijeli pred Aliju Izetbegovića ništa to nije bilo vrijedno haaške istrage. To je taj Haag. To je isti onaj Haag kojem je Praljak kazao: Ne , ja nisam zločinac. Odbacujem Vašu presudu!

Nitko iz Sarajeva nije odgovarao po  principu pravde po kojem je odgovarao Praljak. Pobijena djeca Viteza granatom Armije BIH nemaju pravo na pravdu. Nema osude za onog tko je bacio granatu. Ne zna se tko je bacio navođenu granatu.Nema tužbe za zapovjednika te jedinice. Za generala tom zapovjedniku.

Šta su viteška djeca za Stari most? Ništa. Nema kazne  za politički odgovornog Bošnjaka. Zašto? Samo zato jer je Bošnjak? Samo u slučaju Hrvata i Srba ide se do vrha piramide. U Bošnjaka ne.

Danas je umro Slobodna Praljak. No umrlo je puno toga više.

Umrla je vjera u nepristranost međunarodne pravde. Suživoti u BIH će se zbog ovog odgoditi na novo razdoblje. Na živote običnih ljudi koji nekako pokušavaju obnoviti suživot. I to je jedini učinak Haaga.

Rađa se novi period nepovjerenja prema ovoj zemlji. Prema njenim institucijama. I prema njenom smislu. Haag je objektivnim suđenjem svima, po istoj mjeri mogao puno pomoći. Treniranjem sile na najslabijima, šutnjom o zločinima najbrojnijih, posadio je nove klice nepovjerenja. Time je odgodio naše suočavanje sa  zločinima naših vojski. Učinio je upravo nešto suprotno svojoj misiji.

Mi ne živimo u istoj zemlji. U istim istinama. Nemamo ista sjećanja i ne vidimo isto budućnost. Kako će se održati posle ovog takva zemlja?

Čak i pripadnici iz bošnjačkog naroda, poput uglednog Abdulaha Sidrana, nikada nisu dvojili oko Praljkove nevinosti. Neki Bošnjaci i nakon presude, kriomice,  i sami tvrde da je osuđen nevin čovjek. Nikada to javno neće smjeti. Jer takva je BIH danas.

Iako je u ratu spasio mnoge Bošnjake, niti jedan od njih mu se nije odazvao na suđenje kao svjedok obrane. Niti jedan. Nitko od tisuća njih iz Istočnog Mostara kojima je i uz suprotstavljanje hrvatskih izbjeglica iz Bosne dostavio humanitarnu pomoć usred bošnjačkohrvatskog sukoba.

Zanimljivo je da se haaškoj šestorci uopće ne stavlja niti jedno kazneno djelo protiv Srba.

To je još jedna potvrda etničke, nacionalističke matrice Haaga. Haaški sud je tako, osim što je jasno dao do znanja da ne misli suditi džihadističkim politikama 90-ih kazao i da su ubojstva Srba, iz tog vremena bila posve legitimna.

U Sarajevu se i danas javno slavi deklarirani ustaša Blaž Kraljević. On je ogromna ikona sarajevskog nacionalizma. Taj opskurni  čovjek, militant, fašist, bi sigurno završio u Haagu da je ostao živ. Al on je Sarajevu , amnestiranom zločinačkom ratnom i poratnom Sarajevu, antifašist. Jer kad kolješ Srbe,  i kad si protiv HVO odmah si antifašist.

Bio bi zatvoren zbog ubojstva Srba u Dretelju, prije bošnjačkohrvatskog sukoba, Dretelja kojeg je upravo Praljak zatvorio kad je vidio što Blaževi ljudi rade u njemu.

Neki od mučitelja i ubojica Srba u tom logoru, kasnije se koriste kao svjedoci optužbe protiv HVO-a, krije se da su kao članovi HOS-a koji je priznavao samo Sarajevo,  ubijali Srbe.

Svetlana Broz takve snima pred kamerama i od njih pravi humaniste. Miroslav Hrstić, jedan od takvih “pozitivaca” Svetlane Broz, i svjedok “zločina HVO-a” danas je u bijegu, zbog ubojstva Srba u Dretelju. Zašto će pravedan čovjek biti u bijegu? Praljak nije bježao.

Koliko je bizaran bio sudski proces Praljku govori podatak da su čak i prihvatni centri HercegBosne u kojima su smještane bošnjačke izbjeglice iz Republike Srpske 1992-e stavljeni na teret Praljku kao logori za mučenje.

Čak i to se moralo dokazivati pred Tužiteljem. Safinim džepnim Tužiteljem. Čak i to je AID upakovao. Te iste ibjeglice HVO , nakon početka sukoba sa Bošnjacima premješta u Dalmaciju. Zar UZP-u nije blio zgodnije sve to naprosto poubijati? Kakav je to UZP koji ih smješta u hotele?

Praljkovom smrću Bosna i Hercegovina ulazi u vrlo trusnu fazu postojanja.

Oni koji misle da ovo društvo može nastaviti život tako što će vrh Armije BIH  hodati slobodno, dok će se dva naroda nastaviti ponižavati, varaju se.

To tako, i uz najbolje žele neće moći ići.

Ili će pravda završiti svoj posao, i to po visokoj mjeri koja je primjenjena upravo u slučaju šestorke, ili će BIH nastaviti trunuti kao država.

Mahmuljin, Halilović. Naser Orić, prvaci zločinačkog Trećeg korpusa, Ševe, klan oko Izetbegovića, ratni prinčevi Bosne redivive, arhaične Bosne koja se divi svojim sultanima osvajačima, džihadisti koji su se nakon rata zamaskirali i glume građane BIH, naprosto  moraju biti izvedeni pred lice pravde ukoliko je Sarajevu uopće stalo do bilo kakvog suživota.

Ako netko misli da će ih 50% građana BIH trpjeti kao slobodne sugrađane vara se.

Panika će zaživjeti u Sarajevu bude li BIH pravna država.  A pravna država mora biti.Ili te države neće biti.

Nema alternative univerzalnoj pravdi. Država instalirane kolektivne nepravde , po kriteriju etničkog, ne može preživjeti.

Na redu je da  Haag  završi posao do kraja. I to ne u Sarajevu. Koje je izlobiralo da svojim zločincima dosuđuje smiješne kazne zatvora otvorenog tipa. Kako bi se moglo kazati “vama je presudio svijet, a mi smo toliko moralni da sudimo samima sebi. A sudi se tek sitnim ribama.” I štiti odgovrne. I to samo onda kada nisu prehlađeni. Kao što su ubojice iz Trusine. A oni su non stop prehlađeni. Kaže SUD BIH.

Koliki je ugled Haaga najbolje govori podatak da Sud  BIH  za ratne zločine kojem je Haag prepustio palicu dosuđuje 5 godina zatvora za ubojstvo 30 civila Zolji, ubojici iz Trusine a 6 godina Kreši Lućiću za šamaranje zatvorenika. 5 godina Zolji za  ubojstva djece i staraca u Trusini.

Dok Nihad Bojadžić, ubojica iz Trusine hoda u zatvoru poluotvorenog tipa. I tako “teško” izdržava 15 godišnju kaznu. Izrugujući se svima nama. Istovremeno nema optužnice po zapovjednoj liniji za Nihadovog generala.

Niti političkog pokrovitelja. Nihad nije imao generala? General nije imao svog političara?

Ahmići, vječna hrvatskog sramota iz 90-ih, ujedno su sramota i Haaga. I novi dokaz njegove selektivne pravde. Za Ahmiće su osuđeni i nevini i krivi. Braća Kupreškić nikada nisu dobili odštetu što su nevini ležali.

Osuđeni su Jockeri. Maturice. Osuđen je konačno i Dario Kordić.

Zašto taj princip nije primjenjen i na Armiju BIH? Alija nije znao za Trusinu? Pisao je Islamsku deklaraciju 2?

Koliko godina je trebao dobiti vrh Armije BH da se taj isti princip primjenio za zločine u Bugojnu?

Bugojnu koje i danas traži svoje ljude? Od kojih su nađena samo tri tijela? Gdje je nestalo pravedno bošnjačko komšijsko srce na pitanju Bugojna? Trusine? Grabovice? Viteza? Kaknja? Vareša?

Glavni akteri bugojanskog zločina i danas se šetaju po institucijama BIH. Na dobrim su plaćama. Daju “moralističke” izjave.

Šef AID-a Bakir Alispahić, čovjek s američke crne liste koji se dovodi u vezu s izdavanjem diplomatske BH putovnice Osami Bin Ladenu danas je netko kome US ambasada daje izjave.

To je današnja BIH. Džihadizirana. Bismilahizirana. Spremna za šta? Za suživot?

Na osnovu čega? Na osnovu koje zajedničke vrijednosti? Na osnovu kojeg zajedničkog pogleda u budućnost?

Ugasi li se Haag nakon polovično završenog posla, to će biti najveća sramota međunarodne pravde. I tim ljudima treba biti zabranjen ulazak u Hrvatsku. I u one dijelove BIH u kojima se neće poštovati haaški princip selektivne pravde.

Taj isti Haag već se prije ove presude  počeo kompromitirati. Njihovog tužitelja Scotta bošnjački nacionalisti , ratne vođe i prijeratni pljačkaši trgovina ovih dana vodaju po BIH kao psa, kao najobičnijeg kućnog ljubimca. I on se kao zadnji komad idiota naslikava s njima.

Srama taj nema.  Iako je mnoge od njih, s kojima hoda, i  sam trebao optužiti.

Iako je trebao biti jednaka prijetnja njima kao i ostalima u BIH. Da se držao načela univerzalne pravde.

No on se držao načela da Armija BIH nije radila zločine. To je možda politički popularno. Al to s pravdom nikakve poveznice nema. Grliti se s autorima jednih jama. Slaviti zbog presude drugima. Kakav je to tužitelj?

Ozbiljnost Haaškog suda vidi se i u činjenici da njegove tajne i službene  dokumente privatno po Sarajevu tijekom suđenja dila Emir  S.

Sin svoje matere,  koju je tako jako volio da bi ju nekada od dragosti davio. Sin oca svog. Čiji narod toliko voli da mu je 2011 spremio metak. Optuživši islamsku zajednicu za radikalizam. Tada još kao friški korisnik bijelog hljeba sa stola udovice Belih Orlova. Nije mu taj hljeb uopće smetao. Iako je tek izišao iz netom poklane Srebrenice. S navodnim traumama. Od strane tih istih Belih Orlova.

Takav soj ljudi usred suđenja raznose dakle po Bosni službene dokumente “uglednog Haaga”. Kao halvu. Kao ćevape. To je taj Haag. To je taj profesionalizam. Ako je on mogao iznijeti tajne haaške dokumente, zašto onda čudi da je Praljak unio čašicu otrova?

Radi se potom dodatni medijski pritisak na Haag. Iz svih mogućih  medija.Koje kontrolira isključivo ratno Sarajevo. Sada u “antifašističkoj” kopreni.

Ista ozbiljnost tog istog suda vidi se i u činjenici da taj isti Haag nikad nije uspio doći do AID-ovih dokumenata.

I same Sarajlije jeze se kad se sjete AID-ovih ratnih ubojstava. Ubojstava i  Bošnjaka koji su se opirali islamizaciji Armije BIH. Al Haag o tome ne zna ništa.

To je ta selektivna pravda. I taj odvratno bijedni i odvratno selektivni sud. To su njegovi “profesionlni” istraživački dosezi oko istine.

Hrvatska je šutjela dok je sarajevsko saudijski lobij kupovao međunarodne institucije u Sarajevu. Ogromna greška hrvatske i srpske politke u BIH je ta što su pristale na takav dugogodišnji ponižavajući odnos.

Da su na vrijeme prekinuli kontakte s njima možda bi ih uozbiljili. No oni su pristali na odnos u kojem najveći nacionalizam u BIH korača naoružan moćnim ambasadama, državnim medijima. OHR-om.

I privatizirnim Tužiteljstvom, Koje im je OHR po želji dao u ruke.

Posljedica tog i takvog Tužiteljstva jeste amnestija ratnih zločinaca Armije BIH. I to je ono o čemu govori Dodik. I o čemu govori Čović. I zbog čega im se odmah prijeti sankcijama. Nasilje iste one međunarodne zajednice kakvo smo danas vidjeli u Haagu. I kojem je Praljak rekao dosta.

Odnos je to  u kojem su sve svjetske institucije u BIH bile pod utjecajem Sarajeva. I danas su. Odnos je to  u kojem jedna zločinačka i genocidna politika godinama preuzima iznimno važno ministarstvo vanjskih poslova, lobiranja u Washingtonu, Haagu, Bruxellessu.

Odnos je to koji je taj nacionalizam doveo do ushićenja, da danas javno najavljuju proglašenje nacionalne države. Riječima “Nema vas, neće vas biti, nevažni ste, mi smo ti koji kontroliramo Amerikance ,mi kontroliramo Inzka., plačite al mi se pitamo”.

Ovo što se događa i što se daans dogodilo upravo je posljedica koncetracije pravne i političke moći u Sarajevu. U etnički očišćenom gradu. Gradu Kazana. Gradu Dobrovoljačke. Gradu Goebbelsove propagande. Gradu koji jede sam sebe. Gradu Mahmuljina, Dževada Mlaže, Cikotića i mlade arapske populacije.Koja tek treba da stasa.

Gradu iz kojeg je i  svaki misleći Bošnjak odavno pobjegao. Dok ono malo Srba i Hrvata, ili paze što će reći, ili se utapaju u redove vodećeg nacionalšovinizma u zemlji. Asimilacija metropole nikad nije bila jača.

Upravo je zbog tog i takvog Sarajeva, kojem se godinama dodvoravala, pa čak i primala nagrade u ime humanosti, po imenima nekakvih oomanskih koljača,  Hrvatska danas postala prva država u povijesti koja je osuđena za agresiju na narod čijih je izbjeglica u jednom trenutku zbrinjavala preko 450.000.

Skupo ju je koštalo to dodvoravanje. I ta sljepoća. I ta vrsta lažnog prijateljstva. Hrvatska koja je samu sebe žrtvovala da bi spasila Mesićevu kožu. Kožu Mesića koji je cijelo vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata bio drugi čovjek Hrvatske. I postrojavao HVO po Širokom.

I pitanje je koliko će Hrvatsku ova inertnost tek koštati. Hoće li se nakon ovog neki savjetnik KGK konačno sjetiti da je vrijeme da predsjednica RH vrati Sarajevu nagradu Isa Beg Isaković? Da ju ispali plotunom? Ili će ona zadržavanjem te nagrade nastaviti ponižavati Hrvate u BIH? I one u njoj i one protjerane iz nje?

Po završetku rata,  predsjednik Bošnjaka, predsjednik etnički počišćenog Predsjedništva BIH, Alija Izetbegović,  primio je najviši orden od svog “agresora” Tuđmana.

Ništa to Haagu nije bio argument. Da se za agresiju ne može suditi nekog tko cijelo vrineme prima bošnjačke predstavnike u Zagreb. I koji od Hrvatske traže pomoć.

Niti povici Bišćana Tuđmanu “Spasi nas Franjo” nisu bili argument Haagu. Presuda, očito naručena presuda iz viših centara, ima za cilj nove geopolitike u BIH. I šire.

Politike prekrajanja starih krojača o kojima već otvoreno govori Danijel Serwer. I tu je Praljak, bio još jedna kolateralna žrtva. Kazne njima uvod su u nove zahtijeve nacionalizma koji ne misli stajati. I na otporu tim zahtijevima krojit će se nova BIH.

Prema Haagu Hrvatska je prva država u povijesti koja je vršila agresiju na drugu državu pune 4 godine dok je i sama bila pod okupacijom. I to na četvrtini svog teritorija.

Osnovni krimen Haaga je taj što je džihadiziranu, bismilah hairli Armiju BIH prihvatio kao jedinu legitimnu i leglanu vojnu silu. Iako sam kraj rata govori suprotno.

Sve tri sastavnice vojske postaju legalni dio Oružanih snaga BIH. No Haag cijelo vrijeme tvrdi suprotno. Napad na Alijinu politiku, napad je , prema Haagu, na BIH.

Džaba što je Alija šutio na ulazak JNA u BIH. Džaba što je šutio na napade na Hrvatsku iz BIH. Džaba što je bio idejni začetnik zločinačkih akcija i napada na nemuslimanska naselja u unutrašnjosti pod kontrolom Armije BIH. Džaba što su Mudžahedini jedino njegov autoritet priznavali.

Očišćeni cijeli gradovi od Nebošnjaka, nepovratak u njih i istovremni povratak na teritorij HRHB, potom kuknjava za apartheidom, paljenje živih ljudi tijekom rata,(Mostar) ubojstva djece granatama (Vitez), obredna klanja (Lašva),silovanja, uzimanje krvi zarobljenicima, stotine logora. Ništa. Niti jedne optužnice za vrh Armije BiH.

Tek 7 godina kazne za nižerangirane časnike vojske na čijem teritoriju danas nedostaje preko 500.000 Srba i Hrvata.

Istovremeno bošnjački političari i velik dio javnosti, javno slave te osuđenike. SDP prvaci javno mole za Rasima Delića. Pretpostavljenog El Mudžahidu. Dok moraliziraju Hrvatima i Srbima za kog smiju moliti. FTV javno prenosi tužaljke za Delićem. I napada svaki susret s nekim presuđenim Hrvatom il Srbinom .Makar to bio čovjek koji je pravno rehabilitiran i odslužio kaznu.

Prostor je to čiste autakrije. Samodovoljnosti i uvjerenosti da su čisti i nevini. I da svoju budućnost i svoj identitet trebaju graditi u trajnom neprijateljstvu i nesuživotu sa Srbima i Hrvatima.

Prostor je to s najvećim postotkom i kumulativnim brojem etničkog čišćenja na tlu bivše Jugoslavije. To je broj koji užasava i koji se uporno krije. Čak veći nego što je broj protjeranih s prostora Republike Srpske. Prostor je to koji se kasno dosjetio antifašizma iako su u ratu trgali sve antifašističke oznake sa zidova.

I taj prostor je Haag amnestirao. Kažnjavaš druge i tako kriješ njih. To je Haag koji je zaplesao đavoli tango s nepravdom.

Danas smo čuli  njegov pravorijek. Danas je dao pravo najvećim zločincima Armije BIH da likuju. I da slave.

“Konačnu” pobjedu.

I onda se netko pita što je bilo Praljku?

Praljak je odlučio: U izboru između ponižene slobode sutra  i ponosne smrti danas, odabrao je ovo drugo.

Nesalomljiv je bio i ostao Slobodan Praljak. Nepokoran. Uvjeren u svoju čast.

Ostao je general iznad suda kojeg je priznao a potom i ponizio.

On se sudu u dobroj volji odazvao. I bio najglasniji i najuporniji na njemu. Od svih optuženih.

I u smrti mu se nije obratio uvredom. Nego stavom.

Shvatio je da sud i nakon svih argumenata donosi političku odluku po želji bogatih.

Koji provodi geopolitike a na dosuđuje pravdu.

Kako drugačije pojasniti da taj isti sud niti jednu jedinu ozbiljnu presudu donio za zločine ABIH nad Hrvatima i Srbima u BIH? Kako? Osim masno plaćenom slobodom za zločince? Kako to da isti taj Haag pošteđuje od zapovjedne odgovornosti Albance na Kosovu?

Je li moguće da se ponavlja ista logika? Pravda se zaboravlja točno onoliko koliko moćni sponzor s istoka plati?

Od tolikih tisuća pobijenih i protjeranih na “slobodnom teritoriju BIH” nije kažnjen niti jedan politički vođa ratnog Sarajeva. Kako je to moguće? Možemo li barem znati koliko je to plaćeno?

Kako je moguće da Gotovina odgovara za obranu svoje zemlje, a istovremeno ne odgovara niti jedan general ili političar kontrolor Armije BIH koja je imala daleko mutniju ulogu u BIH nego HV u RH?

Ovaj čin koji je general Praljak uradio  je rijetko viđen u povijesti jednog naroda.

Ljudi su vidjeli ulazak u legendu i postajanje simbolom borbe za prava svog naroda, i također su u njemu vidjeli diva, ali ne kako pada već se uzdiže iznad svih nas u tim nastojanjima.

I zato usmjerimo energiju da Praljak postane simbol borbe koji je npr. vodio jedan Robert Gerard Sands, irski revolucionar koji je odbijao prihvatiti da bude pod čizmom naroda koji ga je stoljećima terorizirao bez ikakve mogućnosti i primisli da dozvoli drugom narodu da ostvari svoju slobodu.