Tata nemoj ići na teren!”, zavapila je Silvija kojoj je taj dan bila sveta krizma zagrlivši svog oca Zvonimira, kojem je upravo javljeno da se stanje u Mostaru pogoršalo.
Život za druge
Kao da je slutila da ga više neće vidjeti. “Sad ću otići i neću više nika
da”, odgovorio joj je Zvonimir, pozdravivši se s ljudima koji su bili pred njegovom kućom i radionicom u Donjem Proboju. Bio je to 11.svibnja 1993., u Mostaru je rat buktio. Najgore je bilo na Bulevaru.
Sukobljene strane bilu su svega nekoliko metara jedni od drugih. Pucalo se, palilo, Mostar je gorio. Zvonimir se pridružio svojoj vojsci, koja se nalazila u jednoj od zgrada na zapadnoj strani Bulevara. U jednom trenutku čuo je plač i vrištanje civila iz zgrade preko puta. Iz zgrade se vidio gusti dim i bilo je jasno da će ukoliko ne iziđu iz nje svi civili koji su u njoj izgorjeti. Uglavnom je bila riječ o ženama i djeci. Kroz glavu su mu u tom trenutku prošli njegovih četvero djece koja su ostala kući čekajući da se vrati. Odlučio je spasiti ih. Svojim vojnicima je naredio da ne pucaju. A kako nisu imali nikakvu komunikaciju s drugom stranom, Zvonimir je odlučio izići na sredinu Bulevara noseći u ruci bijelu zastavu s kojom je mahao. Sa sobom nije ponio nikakvo oružje te mu nitko nije čuvao leđa. Primičući se gorućoj zgradi dozivao je civile da iziđu, da se na njih neće pucati. U trenutku kada je stao na sredinu ulice, Zvonimir je pao i ostao nepomično ležati. Pogodio ga je snajper. Netko je kukavički pucao na čovjeka koji je nosio bijelu zastavu s ciljem spašavanja desetaka žena i djece. On u tom trenutku nije znao koje su nacionalnosti civili, niti ga je to zanimalo. Za njega su to bile žene i djeca. Kasnije se pokazalo da je među civilima bilo svih nacionalnosti. Zvonimir je poginuo, a oni su spašeni.
Uspjeli su izići iz zgrade i preći Bulevar.
O Zvonimiru Čuvalu rođenom u Donjem Proboju u općini Ljubuški i njegovom životu i stradanju, u petak večer, je u gradskoj vijećnici u Ljubuškom prikazan film. Redateljica filma je Marijeta Petković, tekst je pripremio Ilko Barbarić, a u realizaciji cijelog projekta produkcijski su sudjelovali Prvi TV i Romeo Bilać. “Ideja o filmu se rodila davno. Ja sam povezana s Jurom, Zvonimirovim sinom i nekako mi je ta priča o Zvonimiru već godinama bila u ušima i htjela sam saznati više. Došli smo na ideju da prikažemo film o njegovu liku i dijelu, ali nisam očekivala da će doći do ovoga do čega je došlo sada. Razgovarali smo s puno ljudi”. Zadovoljstvo filmom “Naglašavam da mi je zadovoljstvo bilo surađivati s Zdenkom Andabakom koji odvojio vrijeme i kazao svoju priču”, kazala nam je redateljica filma Marijeta Petković. Dodala je kako joj je iznimno drago što su općina Ljubuški i Udruga žena i branitelja prepoznali ovaj film i odlučili ga pokazati premijerno u rodnom gradu Zvonimira Čuvala.
Iza Zvonimira je ostalo četvero maloljetne djece Dejan, Stanislava, Silvija i Jurica te supruga Nada. Pokojni Zvonimir Čuvalo bio je zapovjednik IV. Radiško-Probojske satnije, nakon toga bojnik I. bojne, posthumno pukovnik, a Radiško-probojska satnija nakon njegove smrti nosi njegovo ime, a kasnije i bojna. Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik OSH, Vrhovnik dr. Franjo Tuđman donio je odluku 1995. kojom se odlikuje (275 ČUVALO ZVONIMIR NIKOLA 2504955152730 ) Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, prenosi večernji.ba
wpDiscuz