Na mojem zidu je naslovnica Daily Expressa iz 5. rujna 1945. Na njoj je rečenica: “Pišem ovo kao upozorenje svijetu”. Tako počinje reportaža Wilfreda Burchetta iz Hirošime. Bila je to ekskluziva stoljeća. Zbog svoga samotnog i opasnog puta kojim je prkosio američkim okupacijskim snagama, Burchett je bio pribijen na stup srama, čak i od strane svojih embeddanih kolega. U svojoj je reportaži upozorio kako je aktBez obzira da li su Bašar al-Asad ili “pobunjenici” koristili otrovni plin u predgrađima Damaska, SAD je, ne Sirija, najproduktivniji korisnik tih strašnih oružjasmišljenog masovnog ubojstva epskih razmjera pokrenuo novu eru terora.
Njegovo se upozorenje pokazalo opravdanim na gotovo svakodnevnoj razini. Esencijalna kriminalnost atomskog bombardiranja potvrđena je sadržajem dokumenata u američkom Nacionalnom arhivu da bi potom, u desetljećima militarizma koja su uslijedila, bila kamuflirana kao demokracija. Sirijska psihodrama je još jedan dokaz toj tvrdnji. Opet smo postali taoci naličja terorizma čiju narav i povijest poriču čak i najliberalniji kritičari. Velika, a prešućena činjenica je da se najopasniji neprijatelj čovječanstva nalazi preko Atlantika.
Farsični potezi Johna Kerryja i političko okretanje Baracka Obame samo su privremene naravi. Ruski mirovni prijedlog oko kemijskog oružja će s vremenom biti tretiran s onim istim prijezirom s kojim svaki militarist gleda na diplomaciju. S al-Kaidom koja je sada postala jedan od saveznika, kao što su i učvršćeni predvodnici puča u Kairu, inače naoružani američkim oružjem, SAD namjerava srušiti posljednje nezavisne države na Bliskom Istoku: najprije Siriju, potom i Iran. “Ova operacija (u Siriji)” rekao je u lipnju bivši francuski ministar vanjskih poslova Roland Dumas, “datira davno u prošlost. Ona je pripremljena, unaprijed zamišljena i planirana.”
Farsični potezi Johna Kerryja i političko okretanje Baracka Obame samo su privremene naravi. (foto: Redstate.com)
U trenutku kad javnost ima “psihološke ožiljke” – kako je reporter Channela 4 Jonathan Rugman opisao žestoko protivljenje britanskih građana napadu na Siriju – potiskivanje istine radi se po hitnom postupku. Bez obzira da li su Bašar al-Asad ili “pobunjenici” koristili otrovni plin u predgrađima Damaska, SAD je, ne Sirija, najproduktivniji korisnik tih strašnih oružja.
Godine 1970. američki Senat je izvijestio: “SAD su u Vijetnamu bacile 2,7 kilograma toksičnih kemikalija (dioksin) po glavi stanovnika .” To se dogodilo u Operaciji Had, kasnije u blažoj veriji poznatoj kao Operacija Ranch Hand (“kauboj”, “pomoćnik na ranču”, op. prev.), koja je rezultirala nečim što su vijetnamski doktori zvali “ciklus fetalne katastrofe”. Osobno sam vidio generacije djece koja su imala poznate i strašne deformitete po sebi. John Kerry, koji ima osobni ratni put natopljen krvlju, zna o čemu se radi. Vidio sam ih i u Iraku, u kojem su SAD koristile osiromašeni uran i bijeli fosfor, baš kao što su ga koristli Izraelci u Gazi. Za te događaje, međutim, ne postoji ona Obamina “crvena linija” koju nije dopušteno prijeći. Za njih nije namijenjen psihodramatični obračun.
Richard Falk (foto: Consortiumnews)
Sterilna i opetovana debata o tome trebamo li “mi” “pokrenuti akciju” protiv biranih diktatora (odnosno bodriti SAD i sljedbenike u još jednom zračnom pokolju) dio je sustavnog pranja naših mozgova.Richard Falk, profesor emeritus međunarodnog prava i specijalni UN-ov izvjestitelj u Palestini, opisao je taj fenomen kao “moralnu superiornost, jednodimenzionalno gledanje stvarnosti, pravno/moralno prikazivanje pozitivnih slika zapadnih vrijednosti i nevinosti koja je ugrožena, čime se opravdava kampanja neograničenog političkog nasilja”. Takav prikaz “je dominantno prihvaćen, do te razine da se gotovo i ne može dovesti u pitanje”.
To je ta najveća laž: proizvod “liberalnih realista” u angloameričkoj politici, na intelektualnoj sceni i u medijima, koji sebe gledaju kao svjetski krizni menadžment, a ne uzrok same krize. Onemogućavajući znanstveni pristup proučavanju nacija i upotrebljavajući žargon koji služi za potvrđivanje zapadnog dizajna stvarnosti, oni obilježavaju “propale”, “odmetnute” ili “zle” države kao mjesta za nužnu “humanitarnu intervenciju”.
Napad na Siriju, Iran ili bilo kojeg drugog američkog “demona” mogao bi imati trendivarijantu opravdanja, kao što je doktrina “Odgovornost pružanja zaštite”, odnosno R2P (Responsibility to Protect, op. prev.), čiji je najfanatičniji zagovornik bivši australski ministar vanjskih poslova Gareth Evans, potpredsjednik “Globalnog Centra” u New Yorku. Evans i njegovi velikodušno financirani lobisti imaju ključnu propagandnu ulogu u forsiranju “međunarodne zajednice” da napadnu zemlje naspram kojih “Vijeće sigurnosti odbija prijedlog ili se ne suočava s tim problemom u razumnom roku”.
Gareth Evans, najfanatičniji zagovornik doktrine “pružanja zaštite” (foto: Theaustralian.com.au)
Evans ima adekvatnu biografiju. Pojavio se 1994. u mom dokumentarcu “Smrt jedne nacije”, u kojem su razotkriveni razmjeri genocida u Istočnom Timoru. Nasmijani čovjek iz Canberre na snimci podiže čašu šampanjca i nazdravlja svom indonezijskom ekvivalentu dok prelijeću Istočni Timor u australskom zrakoplovu, u kojem su netom prije potpisali sporazum za piratsku eksploataciju nafte i plina po razorenoj zemlji u kojoj je tiranin Suharto pobio ili izgladnio trećinu populacije.
Tijekom vladavine “mlakog” Obame, militarizam je došao do razine na kojoj možda nikad nije bio. Bez ijednog tenka ispred Bijele kuće, u Washingtonu se dogodio vojni udar. Godine 2008., dok su njegovi liberalni poklonici još brisali suze radosnice zbog njegove pobjede, Obama je prigrlio cijeli Pentagon svog prethodnika, Georga Busha: njegove ratove i njegove ratne zločine. U trenutku dok se Ustav zamjenjuje s rastućom policijskom državom, oni koji su uništili Irak, ostavili Afganistan u ruševinama i od Libije napravili hobbesijansku noćnu moru, sada se karijerno uspinju Opet smo postali taoci naličja terorizma čiju narav i povijest poriču čak i najliberalniji kritičari. Velika, a prešućena činjenica je da se najopasniji neprijatelj čovječanstva nalazi preko Atlantikadiljem američke administracije. Iza te fasade prožete slavljeničkim raspoloženjem, više američkih vojnika je počinilo samoubojstvo nego ih je poginulo na ratištima. Prošle je godine 6 500 veterana oduzelo vlastite živote. Izvjesite još više zastava.
Povjesničar Norman Pollack naziva ovaj fenomen “liberalnim fašizmom”: “agresivni nacionalizam je zamijenila naizgled benigna militarizacija cjelokupne kulture. A što se tiče bombastičnog vođe, radi se o neostvarenom i bezbrižnom reformatoru, koji uz smješak planira i provodi atentate.” Svaki utorak “humanitarac” Obama osobno nadgleda svjetsku terorističku mrežu bespilotnih letjelica koje nehumano tamane ljude, kao i one koji ih pokušavaju spasiti, te one koji ih oplakuju.
U međuvremenu, u zapadnoj zoni sigurnosti prvi crni vođa u zemlji ropstva i dalje se osjeća dobro, kao da njegov život predstavlja društveni napredak, bez obzira na trag krvi koji ostavlja iza sebe. Obamino jedino postignuće leži u tome da je upravo to štovanje simboličnog kojeg reprezentira uništilo američki antiratni pokret.
Odvraćanje koje se u Britaniji provodi preko iskrivljavanja slika stvarnosti i identitetskih politika nije u potpunosti urodilo plodom. Zakuhavanje situacije je otpočelo, pa bi savjesni građani trebali požuriti. Suci u Nurembergu su bili dosta jezgroviti: “Građani imaju dužnost kršiti domaće zakone ako će na taj način spriječiti zločine protiv mira i čovječnosti.” Obični građani u Siriji i brojnim drugim zemljama, baš kao i naše samopoštovanje, u ovom trenutku ne zaslužuju ništa manje od toga.
Tekst, originalno objavljen u The Guardianu, prenesen je i preveden uz dozvolu autora. (op.ur.)