PREGOVORI ITALIJE I JUGOSLAVIJE Ivo Andrić je smatrao da Albaniju treba podijeliti, a Albance iseliti u Turskuv

Ivo Andrić je, kao visoki činovnik Ministarstva vanjskih poslova, više od dvije godine, od 1937. do 1939, obavljao dužnost zamjenika ministra vanjskih poslova
Milan Stojadinović je istodobno bio i predsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, Andrić je, kao karijerni diplomat, bio prvi čovjek Ministarstva. Nakon pada Stojadinovića s vlasti, Andrić je postao veleposlanik u Berlinu.
Grof Galeazzo Ciano, Mussolinijev ministar vanjskih poslova, posjetio je Jugoslaviju siječnja 1939. godine. U susretima s Milanom Stojadinovićem vođeni su službeni i neslužbeni razgovori u Beogradu i Belju. Na tapetu su bila mnoga pitanja iz odnosa dvaju zemalja.
U Belju, Stojadinović i Ciano će voditi tajne pregovore, a Mussolinijev zet je ponudio podjelu Albanije (taj prijedlog knez Pavao će kasnije odbiti). Visokom talijanskom gostu priređena je “terevenka” s posebno odabranim damama. Korpulentni Stojadinović, u zanosu dobrog raspoloženja, popeo se na stol, s namjerom da održi zdravicu. Međutim, astal se slomio i predsjednik kraljevske vlade se našao na podu zatrpan jelima sa trpeze.
Na Stojadinovićev zahtjev, sačinjen je službeni podsjetnik o albanskom pitanju za internu upotrebu u Ministarstva. Na prvoj strani podsjetnika piše: “Referat g. Andrića 30. I. 1939.” (Ovaj dokument se čuva u Arhivu Srbije – “Fond Milana Stojadinovića”, kutija 37.)
Tekst ove službene bilješke prvi put je objavljen u “Časopisu za suvremenu povijest”, 1977, IX, br. 2 (24), str. 77-89. Hrvatski povjesničar Bogdan Krizman je bio urednik ovog izdanja i dokument je, zajedno sa Krizmanovim komentarima tiskan pod naslovom “Elaborat dr Ive Andrića o Albaniji iz 1939. godine”.
Svoje drugo objavljivanje Andrićeva bilješka je imala 1988. godine, u “Sveskama”, Zadužbina Ive Andrića br. 5. koje je tada uređivao pjesnik Slobodan Zubanović. U zaključku ovog dokumenta koji se bavi kronologijom povijesnih prilika i odnosa, i ima 20.734 slovna znaka, Andrić piše:
“Uzimanje Skadra moglo bi u tom slučaju biti od velike moralne i gospodarske važnosti. To bi nam omogućilo izvođenje velikih hidrotehničkih radova i dobivanje plodnog zemljišta za prehranu Crne Gore. Sjeverna Arbanija unutar Jugoslavije dopustila bi stvaranje novih prometnih veza sjeverne i južne Srbije s Jadranom “, pisao je Andrić. “Podjelom Arbanije nestalo bi privlačnog centra za arbanaški manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, bolje asimilovala. Mi bismo eventualno dobili još 200.000 do 300.000 Arbanasa, ali su oni većinom katolici čiji odnos sa Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar. Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku također bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da se to sprječava. ”
Istodobno s objavljivanjem Andrićevog spisa u cjelosti, “Sveske” su donijele i polemiku koja je uslijedila nakon Krizmanovog članka. Tadašnji predsjednik Upravnog odbora Zaklade Ive Andrića Rodoljub Čolaković protestirao je kod glavnog urednika “Časopisa za suvremenu povijest” dr. Ivana Jelića. Polemika Čolaković-Jelić-Krizman čuva se u zadužbini Ive Andrića (Centar za dokumentaciju, Inv. Br. 1156-1159).
Čolaković prigovara Križman za rečenicu: “Andrić nije bio uspješan samo na polju književnosti nego je bilježio uspjehe iu diplomatskoj karijeri”! Krizman još kaže da je “Andrić ostao na položaju izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra sve do napada Njemačke na Jugoslaviju … da bi se vratio u okupirani Beograd gdje je – povučen i penzioniran, ali spisateljski vrlo aktivan – dočekao oslobođenje”. Čolaković priznaje da je Andrić u studenom 1941. godine umirovljen, ali podvlači da Andrić nikada nije primao mirovinu jer je odbio je prima. Čolaković, također, podsjeća Krizmana da je Andrić odbio svaku mogućnost da se objavljuju njegova djela za vrijeme okupacije. Na Krizmanovu tvrdnju da su “netočne priče o Andriću da je on u znak prosvjeda zbog potpisivanja i formalnog pristupa Trojnom paktu 25. ožujka 1941. dao ostavku na položaj zastupnika u Berlinu”, Čolaković odgovara:
“Već 20. ožujka 1941. godine, Andrić je uputio pismo Cincar-Markoviću: ‘Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i osobni mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem s ove dužnosti oslobođen'”, piše Čolaković, smatrajući da je ovo ostavka i stav protiv pristupanja paktu.
Dr. Bogdan Krizman dokazuje sasvim suprotno i odgovara:
“Pretpostavljate li, druže Čolakoviću, da bi ga Stojadinović unaprijedio za svoga najbližeg suradnika da se Andrić nije – bar u glavnim crtama – slagao s njegovom (odnosno kneza Pavla) generalnom vanjskopolitičkom linijom? Ivo Andrić bio je zapravo vrlo uspješan u diplomatskoj karijeri do 1941 . godine. Bez podrške neke određene građanske stranke, bez dobrih veza u čaršiji, a poznat po svom ranijem djelovanju u omladinskom pokretu u Austrougarskoj, ušao je u ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu 1920. god. i tu brzo napredovao. Nije ga omela ni epizoda s masonskom organizacijom kada je iz organizacije (loža Dositej Obradović) bio isključen zbog ljubavne afere (1926), što sam u mom ‘neobjektivnom’ i ‘nedobronamjerni’ članku svjesno prešutio.
Za razliku od drugih književnika-diplomat (Jovan Dučić, Milan Rakić, Sibe Miličić, Miloš Crnjanski i drugi) Andrić je za vrijeme ministrovanja Milana M. Stojadinovića postao 5. XI 1937. njegov pomoćnik, dakle najviši činovnik u tom izrazito političkom ministarstvu “, primjećuje Krizman. “Poslije Stojadinovićeva pada Andrić odlazi u Berlin za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra gdje ostaje sve do napada Njemačke na Jugoslaviju. Mislite li, druže Čolakoviću, da bi mu Njemci udijelili agreman da nije bio za njih kao Stojadinovićev čovjek u ministarstvu persona grata?
Dobro poznam arhive nacističkog ministarstva vanjskih poslova iz tog razdoblja i nigdje nisam našao zabilješku da bi se njemačka strana ikada tužila na Andrića. Naprotiv, Ljubo Boban u knjizi ‘Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1929-1941. Iz povijesti hrvatskog pitanja ‘II, Zagreb 1974, str. 348 navodi da je u lipnju 1940. njemački zastupnik Hiren govorio svom talijanskom kolegi da bi, po njegovom mišljenju, najbolje rješenje bilo kad bi na čelo vlade došao B. Maksimović, a za ministra vanjskih poslova Stojadinović.
Dotadašnji ministar vanjskih poslova Cincar-Marković mogao bi se vratiti u Berlin kao zastupnik, a Andrić mogao bi preuzeti mjesto pomoćnika ministra vanjskih poslova. Talijan u izvještaju grofu Ćanu, ističe da u toj Hirenovoj izjavi vidi ne samo njegovo osobno predviđanje i želju nego i smjer njemačke orijentacije u krizi jugoslavenske vlade.
Poznata su Andrićeva pisma iz veljače i ožujka 1941. godine, ali razlog Andrićeva (opravdanog) nezadovoljstva leži u angažiranju Danila Gregorić kao tajnog emisara i posrednika Milana Antića i Dragiše Cvetkovića u Berlinu – iza Andrićevih leđa kao tamošnjeg zastupnika. Zato Andrić u citiranom pismu od 20. III 1941. spominje ‘službene’ i ‘osobne mnogobrojne i imperativne razloge’ koji mu nalažu da bude oslobođen dužnosti zastupnika i što prije povučen s položaja. Da li se u pismu navodi njegovo eventualno političko neslaganje s tečajem vlade Dragiše Cvetkovića? ”
Jedna od posljedica polemike bio je zahtjev Albanaca s Kosova i Metohije da se Andrićeva djela brišu iz program a za nastavu književnosti.