Jedina stvar koja je nikad nije bila vjerna Kurdima je povijest, koja ih je uvijek izdala. Međutim, ni Kurdi se ne mogu pohvaliti čestitim odlukama, na temelju kojih bi ostvarili svoja prava. Jedan od najgorih primjera je sudjelovanje u genocidu nad Armencima na strani Osmanskog Carstva, nakon čega su izigrani od strane Turske.
Novija povijest sirijskog sukoba je također znakovita. Na početku sirijskog sukoba je Damask Kurdima ostavio oružje kako bi se mogli braniti od napada islamističkih skupina, koje su se tada borile pod zastavom “Slobodne sirijske vojske”. Sirijska vojska je zadržala područja koja je kontrolirala u gradu Hasaki i Qamishliju, kao i obližnje vojne baze. Situacija je bila status quo i kurdsko pitanje je uglavnom bila tema političkih pregovora, iako neizravnih.
Onda 2014. dolazi ISIL i počinje napadati i kurdska područja. SAD u listopadu 2014. pokreće navodnu kampanju borbe protiv Islamske države i počinje pomagati Kurde u Iraku i Siriji. Međutim, najvažnija epizoda se odigrala u ljeto 2015. godine, kada je ISIL pokrenuo veliku ofenzivu na grad Hasaku.
Kada su u Glavnom stožeru sirijske vojske vidjeli da je ISIL od 23. lipnja 2015., kada je počeo napad, zauzeo nekoliko jugoistočnih predgrađa i da će zauzeti grad, daje zadaću pokojnom generalu Issamu Zahreddineu, koji je pod opsadom terorista branio Deir Ez-Zor, da “riješi problem”. Iako se sa svojim vojnicima nalazio u gotovo u bezizlaznoj situaciji, general Zahreddine uzima 400 elitnih boraca Republikanske garde i šalje ih helikopterima u Qamishli, odakle ih sirijska vojska i YPG snage žurno prebacuju u Hasaku. Tamo su ove snage organizirale protunapad i zajedno s kurdskim borcima, kršćanskim milicijama, lokalnim NDF snagama i sirijskim vojnicima iz gradskog garnizona zaustavljaju napredovanje “Islamske države” i na kraju ih protjeruju izvan grada, u pustinju.
Akcija odbijanja terorističke ofenzive je službeno završena 1. kolovoza 2015. i Republikanska garda se vraća u Deir Ez-Zor. U Hasaki i Qamishliju ostaju prisutni sirijska vojska i vladine NDF snage, koje Kurdi iznenada, pod besmislenim izgovorom zbog sukoba nekoliko provladinih vojnika s kurdskim borcima na jednom kontrolnom punktu, napadaju godinu dana poslije. Trenutno u tom području vladine snage drže jednu manju četvrt u Hasaki i veliki vojni kompleks sjeveroistočno od grada, dok u Qamishliju drže zračnu bazu i središnje gradske četvrti koje vode do graničnog prijelaza s Turskom. Ako je povijest izdala Kurde, onda su Kurdi izdali Siriju. Zaboraviti obranu Hasake, odluku generala Issama Zahreddinea i požrtvovnost Republikanske garde je nešto što im povijest neće oprostiti. Trenutno kurdsko vodstvo na sjeveru Sirije vjeruje kako će teritorij kojeg su i oslobodili od ISIL-a biti dio “Sirijske Federacije”, koji već zovu Rojavom, ili “Sjevernim Kurdistanom”, te kako će u budućnosti na tom području proglasiti neovisnost.
FOTO: General Issam Zahreddine
Neobjašnjivo je kako Kurdi ne vide da im je u ovoj šahovskoj igri dodijeljena uloga pijuna. Oni se svim silama trude da opravdaju i ostvare svoje ciljeve, a sve govori da će na kraju biti žrtvovani.
Sjedinjene Države su ranije otkrile da su im Kurdi vrlo korisni kao topovsko meso u ratu protiv terorista “Islamske države”. No, unatoč činjenici da jesu bili jedna od najučinkovitijih snaga u borbi protiv ISIL-a, barem sjeverno od Eufrata, sada, kada se kraj sukoba nazire na horizontu, Kurdi još jednom riskiraju da budu napušteni.
Sjedinjene Države, za razliku od Rusije i Irana, nikada ni od koga nisu bile pozvane u Siriju. Washington inzistiraju na tome da još uvijek treba očistiti Siriju od “Islamske države”, iako terorističke enklave učinkovito čiste posebne snage sirijske vojske, kojima pomažu jedinice sastavljene od bivših profesionalnih iz više bivših republika Sovjetskog Saveza.
Međutim, nedavno je američki državni tajnik Rex Tillerson ponovo promijenio retoriku i rekao kako američke trupe ostaju u Siriji i kada ISIL prestane postojati, jer se mora suzdržati iranska prijetnja.
U skladu s trenutnom strateškom situacijom i okretanjem Sirije prema Iranu i jačanju savezništva s Hezbollahom, američke snage će ostati u Siriji zbog Irana i Bashara Al-Assada, a ne kako bi Siriju potpuno očistili od ISIL-a. Ali da to učine, trebaju im pijuni na terenu, koje su pronašli među Kurdima i najavljeno je stvaranje sile od 30 000 boraca.
Sjedinjene Države bi Kurde iskoristili da blokiraju Iran, ali je kurdska oružana sila na granici s Turskom crvena linija na koju je Ankara odavno upozorila da neće dopustiti njen prelazak.
Logično, američka odluka je izazvala je gnjev Turske, koja je pokrenula napad protiv Kurda. I dok Turska napada i bombardira Afrin i okolna sela, stručnjaci poput Patricka Cockburna upozoravaju da će kurdska sela biti “svedena na gomile ruševina”. Broj mrtvih i ranjenih raste, a liječnici u regiji upozoravaju na ubrzano pogoršanje humanitarne situacije.
Kurdski lider Aldar Khalil je zahtijevao da SAD “ispune svoje obveze prema sili koja im je pomogla”.
“Kako mogu stajati i gledati?”, pitao se Aldar Khalil.
FOTO: Kurdi prije rata
Ali ovo nije prvi put da si Kurdi postavljaju ovo pitanje. U ožujku 1975. su se očajni Kurdi obratili američkoj CIA-i.
“Sudbina našeg naroda je u opasnosti bez presedana. Kompletnu uništenje se nadvilo iznad naših glava. Za to nema objašnjenja. Molimo vladu Sjedinjenih Država da intervenira kako je obećala”, stoji u apelu kojeg je tada dobila CIA, a obećanje koje su spomenuli bila je podrška Kurdima ako pristani osnovati postrojbe za tajne operacije protiv Sadama Husseina, djelujući kao pijuni u igri velikih sila.
Tijekom ’70-ih su se Iran i Irak svađali oko raznih graničnih sporova. U nadi da će oslabiti Iračane, iranski šah je Kurdima ponudio novac i oružje za borbu protiv Sadama Husseina.
Međutim, Kurdi nisu vjerovali tadašnjem vodstvu u Teheranu i prihvatili su američka jamstva da Iran neće smanjiti izdavanja za kurdski ustanak. Iranski stručnjak Trita Parsi kaže da su CIA i State Department savjetovali Kurde da se suzdrže od nezakonitih akcija, zbog neizbježne izdaje od strane iranskog šaha.
Ali Henry Kissinger se tome suprotstavio i nakon posjete Teheranu 1972. Godine, gdje je bio zajedno s predsjednikom Richardom Nixonom, Sjedinjene Države su obećale da će šah podržati Kurde. I sami Amerikanci su im obećali pomoć.
Nixon je odobrio tajnu operaciju 1. kolovoza 1972. godine. Kissinger je napravio tajne ratne ugovore i CIA je preuzela kontrolu nad situacijom. Podrška se sastojala od pet milijuna dolara i oružju, a sljedeće godine su Kissinger i Nixon odobrili još više pomoći. Tako su Kurdi dobili 20 milijuna dolara i 1250 tona oružja i streljiva.
Međutim, 1975. godine revolucija Kurda, koje su potaknule i podržavale Sjedinjene Države, zapada u probleme i Washington je zaključio su da Kurde može spasiti samo iranska vojne intervencija. Šah je dao mnogo više novca od Amerikanaca, ali nije bio spreman poslati svoje oružane snage u Irak. Umjesto toga je počeo pregovarati sa Sadamom Husseinom. Šah je na kraju dobio teritorij u zamjenu za kraj potpore Kurdima.
FOTO: Posljedice Iračko-Iranskog rata
Poznati novinar Robert Fisk kaže da je Kissinger, koji je bio jedan od jamaca podrške Kurdima, bio taj koji je odlučio da dođe do sporazumu između šaha i Sadama, što je značilo odustati od podrške Kurdima. Financijska pomoć i oružje više nisu stizali, Sadam je ubio oko 182 000 Kurda. Mnogi drugi su pobjegli u Iran.
Kurdi su se 1975. prvi put požalili Washingtonu. Kurdski vođa, Mullah Mustafa Barzani, obratio se osobno Kissingeru, jednom od autora američkog jamstva, koji je samo nekoliko godina prije rekao: “Osjećamo da Sjedinjene Države imaju moralnu i političku odgovornost prema našem narodu da se uključe u politiku vaše zemlje”. Međutim, Kissinger je kasnije napustio Kurde porukom “kako se tajne akcije ne smiju miješati s misionarskim radom”.
Nekoliko godina kasnije, tijekom Prvog zaljevskog rata, Sjedinjene Države zatražile su od Kurda da po drugi put ustanu protiv Sadama Husseina. Ovaj put je zahtjev poslala CIA, a Kurdi su opet napušteni. Tisuće ih je ubijeno u Sadamovim odmazdama, a deseci tisuća su bili prisiljeni pobjeći.
Ova izdaja Kurda ima dugu povijest. Kurdima je u početku bio dodijeljen njihov dio teritorija, kada im je 1920. godine u Turskoj ponuđen mali komad. Brzo su ga izgubili od Turske Atatürka, a međunarodna zajednica ih je napustila. Kurdi su se osjećali prevarenima, baš kao danas, raspršeni između Turske, Sirije, Irana i Iraka.
Čak i nedavna situacija u iračkoj regiji Kurdistan se uklapa u ovu priču. Sjetimo se samo svih obećanja koje je Joe Biden davao u Erbilu i da će se Irak morati podijeliti na tri konfederalne države, što bi otvorilo put kurdskoj neovisnosti. Nakon referenduma u rujnu i intervencije iračkih saveznih snaga, iračke šiitske armije, prijetnji Turske i Irana, sve što je govorio Biden se pokazalo čvrstim i ostvarivim baš kao i jamstva koja su Kurdi dobili od Kissingera i Nixona.
Od tih događaja do trenutne situacije u Siriji postoji kontinuitet u kojem SAD upotrebljavaju i napuštaju kurdske pijune.
Dokumenti otkrivaju spremnost Sjedinjenih Država da surađuju s Turskom na štetu interesa i života Kurda. Dokumenti iz veleposlanstva iz 2006. godine otkrivaju kako je tadašnja državna tajnica Condoleezza Rice obećala vladi Recepa Tayyipa Erdogana “da će Sjedinjene Države potaknuti trilateralnu raspravu SAD-Turska-Irak o kurdskom pitanju”. Dokument
Spominje nekoliko “značajnih napora američke vlade za rješavanje prijetnje Kurdistanske radničke stranke”.
FOTO: Joe Biden
U dokumentima koje je objavio WikiLeaks se navodi “kako je dijeljenje osjetljivih informacija o aktivnostima PKK u Turskoj dovelo do operacije COIN protiv kurdske pobune, a značajni napori su uloženi u letovima za nadzor kampovima PKK u sjevernom Iraku”.
Osnovan je i zajednički obavještajni tim koji se tjedno sastajao u Ankari i prenosio informacija turskoj vojsci o aktivnostima PKK. Drugim riječima, Sjedinjene Države su pružale obavještajnu podršku Turskoj koja im je bila korisna u borbi protiv Kurda.
Predsjednik Bush je 2007. godine obećao da će pružiti Turskoj obavještajne podatke koji će se koristiti protiv PKK, što je objavio WikiLeaks u izvješću pod brojem CRS-RL34642.
U dokumentu stoji kako su Turcima ovi podaci bili izuzetno vrijedni i od tog trenutka su turske snage izvele brojne zračne i kopnene napade na PKK i njihove objekte u planinama sjevernog Iraka. Turska je “izrazila zadovoljstvo rezultatima suradnje”.
John Prados piše kako je CIA 1948. navela da su “planinska plemena poznata kao Kurdi i dalje će biti faktor od neke važnosti u svakoj strateškoj procjeni bliskoistočnih poslova”.
” Sedamdeset godina kasnije, Kurdi su još uvijek razočarani američkim jamstvima u akcijama poduzetim prema tim procjenama. Nije poznato kako će SAD istovremeno pregovarati s kurdskim saveznicima u ratu u Siriji i Turskom kao NATO saveznikom, ali povijest govori da će Kurdi vrlo loše proći i u ovoj epizodi “, piše Consortium News.
wpDiscuz