Potresno svjedočanstvo biskupa Komarice kako su 1996. britanske trupe tenkovima protjerivale Hrvate

Tekst: Winfried Gburek i biskup Franjo Komarica

Koliko se danas međunarodni novinari i njemački mediji uopće zanimaju za situaciju u vašoj zemlji? Ima li ijedan strani medij ovdje svog predstavnika?

Već dugo nikog od njih ovdje nisam vidio. Vi ste izuzetak. I prije ih je ovdje jedva bilo. Ne mogu vam točno reći jesu li još u našoj zemlji. Postoji još nekoliko domaćih dopisnika radijskih postaja Slobodna Europa i Deutsche Welle koje katkad susrećem na svojim konferencijama za tisak.

Tijekom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Katkad i slučajno, jer su se zatekli na licu mjesta. Poput jednog kamermana iz Nizozemske koji je bio svjedok jednog neuobičajenog i brutalnog upada britanskih postrojbi u selo Majdan, u blizini Mrkonjić-Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio dokazuje vojnu akciju NATO snaga koje su željele „dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika. Štoviše, ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u bivšoj Jugoslaviji, dakle između 1992. i 1995., nego 1996. godine! Dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu i sadržaj okončati sve ratne aktivnosti. Članice europske zajednice i NATO-saveza pokretale su, dakle nakon mirovnog sporazuma, vojne akcije koje znače jasno kršenje međunarodnoga prava. Nevjerojatno i nepojmljivo postupanje o kojem, prema mojim informacijama, u izvještajima njemačkih medija nije bilo ni riječi.

Britanska je vojska upala u Majdan i protjerala stanovnike. Televizijski izvještaj jedne male nizozemske TV postaje, a koji je snimio taj kamerman, daje vrlo jasan prikaz kronologije okrutnosti i opasnosti u kojoj su se našli ti ljudi, koji u to vrijeme više nipošto nisu smjeli biti izloženi takvom napadu. Dokumentarac nedvojbeno pokazuje tko je odgovoran za taj ratni zločin. Britanski tenkovi s jasnim oznakama Velike Britanije ulaze u mjesto pred uključenom kamerom. Dakle, nije moguće nijekati da se to dogodilo. A postoje i mještani koji su tome bili svjedoci, pa i vi osobno, gospodine biskupe, koji ste stigli u Majdan, makar prekasno, kako ste mi sami pričali.

Stoga ne možemo govoriti samo o Srbima koji snose isključivu odgovornost za rat, već tu odgovornost snosi još najmanje jedna članica Europske unije. Taj televizijski prilog navodi i činjenice koje se tiču pitanja odgovornosti i odgovornih za rat, zar ne?

Taj incident, taj događaj u Majdanu kod Mrkonjić-Grada, gdje se nalazi jedna od mojih mnogih razorenih župa, samo je jedan kamenčić u velikom mozaiku izgreda za koje znam. Na temelju svog iskustva iz ratnog i poratnog vremena, sve do danas, zaključujem da je riječ o logičnom slijedu jedne dobro pripremljene strategije, koja je provedena po svim pravilima vojne struke, uz nevjerojatan, duboko nehuman doprinos onih koji su si uzeli pravo odlučivanja o sadašnjim i budućim životima malih naroda u ovoj zemlji. Za mene je više nego očito da je tome tako, i to na osnovi brojnih zapažanja i iskustava, uključujući i ovaj koji se zbio u Majdanu.

Tamošnji je upad zapravo, da se tako izrazim, bio svojevrstan „defekt” onih koji su se sada ovdje našli u šah-mat poziciji i koji su došli kako bi pokazali svoje prljavo lice.

Iz TV priloga mogli bismo zaključiti da više nikoga nije bilo tko bi „dovršio posao” – s obzirom na to da su Srbima bile vezane ruke jer su morali poštovati sporazum – pa je netko dao zapovijed i rekao: Plan nam se izjalovio, sada to moramo sami odraditi.

Točno! Božjom providnošću kamerman je slučajno bio na licu mjesta i snimio upad vojske u mjesto i sve okrutnosti koje su se tamo dogodile. Nitko nije čuo pozive upomoć domaćeg župnika Adolfa Višatickog, a ja sam bio u Ordinarijatu, daleko od Majdana.

U to se vrijeme još niste mogli slobodno kretati?

Da, zabrana kretanja još je bila na snazi. No zahvaljujući susretu s jednim nizozemskim novinarom u Ordinarijatu, uspio sam se, uz njegovu pomoć i zajedno s njim odvesti do Majdana. Nije bilo nikoga drugog, nijedne druge novinarske ekipe koja bi mogla izvijestiti o spomenutom događaju. Tako je katolička nizozemska TV postaja KRO uspjela sve snimiti što se ondje dogodilo, da je cijela akcija već mnogo prije bila pomno pripremljena.

Imam dojam da je taj čovjek, koji je vodio spomenutu vojnu akciju kao odgovorni zapovjednik, doista radio prema nečijem nalogu. Koliko je on osobno bio spreman na takav način provesti zapovijed u djelo, to je opravdano pitanje, no o tome ne mogu suditi. Zanimljivo je, međutim, da me je taj isti zapovjednik, nekoliko godina poslije i s mnogo višim činom, posjetio kako bi od mene doznao kakvo je stanje u Majdanu nakon toliko vremena. Želio je posjetiti Majdan. Rekao je da mu je osobno žao zbog onoga što se tada u Majdanu dogodilo.

To mi je bilo zanimljivo i zato što mi je i jedan bliski suradnik glavnoga srpskog zapovjednika generala Ratka Mladića, koji je bio logističar i koji je sudjelovao u razradi ratne strategije, rekao: „Dobili smo zapovijed da ovdje ostane samo spaljena zemlja.” Tada sam ga oštro upitao: „Od koga ste dobili takvu zapovijed? Tko može narediti da se uništi jedan narod, ili dva naroda? Da se uništi život cijelog mjesta? U ime koje je civilizacije, kojih vrijednosti europske civilizacije taj netko mogao dati takvu monstruoznu zapovijed?”

Na to pitanje još čekate odgovor. No zašto baš to mjesto?

Majdan je igrom slučaja ostao kao jedna mala katolička oaza u Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tijekom rata strašno zlostavljani, a neki i pobijeni, prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.

Znači, to je bio završni posao koji je trebalo odraditi?

Apsolutno. Kako bi se još uništilo ono što „nesretnim slučajem”, sa stajališta odgovornih, tijekom rata nije uklonjeno.

Da bismo razumjeli puno značenje tog događaja, možda i nije potrebno znati točan datum kada se dogodio upad britanskih vojnika u mjesto Majdan. No mora se naglasiti da se napad na Majdan zbio nakon objave Daytonskog sporazuma, takozvanog mirovnog ugovora.

Bilo je to početkom veljače 1996. godine, dakle nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma u prosincu 1995.

Je li vojna ofenziva bila svojevrsna reakcija na sadržaj sklopljenog Daytonskog sporazuma?

Protuofenziva Hrvata i Muslimana, pokrenuta potkraj rata, zaustavljena je međunarodnom naredbom pred Banjom Lukom.

Dayton je cijelo to područje ponovno predao Srbima. U vrijeme Daytona linija fronte bila je kod Banje Luke. A onda je naređeno, tako mi je zbivanja opisao savezni kancelar Helmut Kohl, da se vojnici Hrvatske vojske zaustave pred Banjom Lukom. Banja Luka nije smjela pasti, odnosno nije smjela biti oslobođena, iako je Banja Luka bila blizu pada. No Englezi i Francuzi bili su protiv. Kohl mi je osobno ispričao kako su ga Francuzi i Englezi svakih deset minuta zvali tražeći da se hrvatska vojska zaustavi pred Banjom Lukom. „Hrvati ne smiju ući u Banju Luku”, govorili su mu. Dayton je zapravo želio povući nove granice entiteta tamo gdje su bile ratne linije fronte. No Majdan je bio izvan te linije.

Pitao sam Kohla: „Zašto niste na isti način 1993. zaustavili Srbe? Njima ste dopustili da se ovdje iskale, sve do iznemoglosti. Srbi su skrivili tolika razaranja, tolike su ljude pobili i protjerali i natovarili na sebe toliku krivnju.” Prema mojim informacijama, Francuzi su spriječili da međunarodna zajednica zaustavi Srbe. Budući da Francuzi u NATO-savezu nisu bilo tko, nego imaju velik utjecaj, ostale su države podržale Francuze i dopustile da Srbi i dalje ubijaju i provode etničko čišćenje. Time su omogućili i daljnje ubijanje Muslimana (Bošnjaka). To je pak islamskom svijetu dalo povoda za njihovu snažniju prisutnost u Bosni. Sve je to bila jedna šahovska igra, prljava igra koju su veliki igrali s nama malima. Tako se ovdje žrtvovalo vlastite ljude da bi se velesilama poslije omogućilo ostvarivanje određenih ciljeva. Za te velesile ljudi ove zemlje bili su samo kamenčići, koje su one nogom šutirale na jednu ili drugu stranu, kad bi im smetali na putu kojim su marširale.

Takvo ponašanje meni je apsolutno neprihvatljivo. Taj sam stav izrazio nebrojeno puta na svojim putovanjima od Washingtona i Ottawe do Strasbourga, Beča, Bruxellesa, Pariza i Londona, Bonna i Berlina, i argumentirao ga u brojnim susretima s međunarodnim predstavnicima. Uvijek iznova postavljao sam pitanje: „Zašto mi, cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbi, Muslimani-Bošnjaci i Hrvati, za vas nismo ljudi?” Za mene je bila najveća tragedija kad sam stajao pred ljudima i kad im nisam mogao pomoći da spase goli život.

Zabrinjava me to što ti ljudi i dalje sa sobom nose te otvorene rane koje kao prognanici i izbjeglice ne mogu izliječiti u tuđoj zemlji. Tamo im nitko ne pomaže da im te rane zarastu. Kad dođu k meni ili kad ih ja posjetim u inozemstvu, uvijek ih bodrim da snagom vjere u sebi pokrenu proces praštanja i pomirbe. Ključno je oprostiti i pomiriti se. Ako ne mogu oprostiti, onda sam u sebi već mrtav, nisam više u stanju upravljati svojim životom.

Sav prihod od prodaje knjige “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski” biskup Franjo Komarica i Večernji list namijenili su provedbi projekata Biskupskog ordinarijata Banjolučke biskupije.

Knjigu možete kupiti na kioscima po cijeni od 49,90 kuna.