Published On: Uto, svi 8th, 2018

SARAJEVSKI SELAM PORICATELJU GENOCIDA: Problem s posjetom Erdogana nije tehničke nego isključivo moralne prirode


Tko je ono protestirao prilikom posjete Dodika Austriji? Emir Suljagić. Zašto je protestirao? Zato što Dodik negira Genocid a gosti ga se se u “uljuđenoj Europi”.
Isto su činili drugi. Oni iz vrha bošnjačke politike.
I kada se na tren učinilo da će u Sarajevu pobijediti lijeva misao, i da će političko Sarajevo ostati dosljedno u borbi protiv  poricanja svakog  genocida, najradikalniji “ljevičar” među begovima, Emir Suljagić  zapjenio se u Oslobođenju. U obrani  Erdoganovog prava da usred Sarajeva izloži svoju ideologiju.
Možda bi blasfemija s Erdoganovim govorom bila savršena tek u Srebrenici. Možda bi tada Suljagić shvatio što čini.
Recimo da ništa tehnički nema sporno u Erdoganovom govoru na nekoj bini. Nekakav lider druge zemlje, dolazi svojim državljanima održati predizborne govore. Njegovo pravo. Ako prijavi skup, plati porez na prodaju sokova i kokica, plati osigiuranje,  počisti za sobom i kaže hvala Vam, odoh sad ja, to je tehnički jedna normalna priča. Radili su to drugi. Radit će i dalje.
No Kolindin  skup u BIH bi bio sporan da ona poriče Jasenovac ili Srebrenicu. No ona ih ne poriče.
Sjetimo se Vučićeva posjeta Srebrenici. Što mu je bilo zamjereno? To da poriče Srebrenicu i da genocid naziva stravičnim zločinom.
Erdogan ne čini ni taj minimum.Holokaust nad nekoliko naroda tadašnje i današnje Turske ne naziva čak niti stravičnim zločinom. Sve je to bio tek samo kontekst tog vremena rata, reći će. Asirci, Armenci, Grci, Kurdi, pobijeni su, dakle, kontekstualno. Kao performans rata. Njihova razapeta tijela tek su eksponati. A Ataturk bijaše preteča suvremenih umjetnika.
Ovo na slici je dakle kontekst tog vremena. Ove Armenke su silovane, a potom razapete tek kontekstualno. Tome nas, propragiranjem šutnje, o turskom genocidu nad Neturcima uči današnje političko Sarajevo. Prvo antigenocidni Suljagić, potom Željko Komšić, onaj nasmijani  intelektualni klaun, koji oportuno šuti u Jablanici, nad nestankom svojih Hrvata i svojih Srba  u tome gradu, ona moralna “veličina” koja želi biti predsjednik prepovljenog naroda, poniženog naroda svog oca, naroda hrvatskog, naroda koji je slično kao i armenski razapinjan na križeve tijekom ritualnih antifašističkih ubojstava, nikad presuđenih  postrojbi Sefera Halilovića, naroda kojem prvaci Suljagićevog GS-a svakim danom prijete nestankom, i konačnim završetkom ABIH genocida nad njima. Dakako Ataturkovim narativom. Oštro i u glavu.

Problem s Erdoganom leži u relativizaciji morala. Rastezljivosti humanizma. U potrebi da se  relativizira “naše” i “njihove” genocide. Ako je prema Bleiburgu, na kojem je pobijeno i tisuće muslimana, običnih vojnika, staraca, djece,  Suljagić izrazio gađenje, kako ćemo znati što misli o Genocidu nad Armencima? Hoćemo li ikada  tu čuti iti jedan izraz osude? Ili mu se i ti Armenci gade?
Princip na kojem se dočekuje Erdogana u Sarajevo isti je kao i dočeci svih ranijih dikatora koji su posvajali taj grad. Ako se Sarajevo privremeno, za potrebe “koncerta” odrekne univerzalnih moralnih načela u odnosu na pitanja genocida,  onda problema zapravo i nema.Jebeš Armence. Podiži binu.
To upravo poručuje Suljagićev tekst. Nema problema. Sve je to samo jedan obični tehnički posjet. Dolazila je KGK, dolazio je Vučić, može i čovjek koji tvrdi da je Genocid nad Armencima unutarnje tursko pitanje.
Bi li Sarajevo šutjelo da Erdogan negira genocid u Srebrenici? Teško.
Što iz tog dakle možemo zaključiti? Ono što odavno pišemo. Da je i lijevo i desno političko Sarajevo nacionalističko Sarajevo. Da stvarnih liberalnih demokrata u tom gradu nema. Da njihov univerzalizam počinje u Izačićima i prestaje na Drini.
Sve može kada je interes Bošnjaka u pitanju. Pa i Poricatelj Genocida na Marin Dvoru.
No je li to doista interes Bošnjaka? Ne kompromitira  li ih Erdogan upravo svojim odnosom prema temi genocida?
Erdogan je kaže Suljagić, važan partner Bošnjacima. Je li i  ostalim građanima BIH građanine Suljagiću?
Kako važan partner bošnjačkom narodu koji je doživio genocid, može bit ilider koji negira genocid?
Teško će sutra biti Suljagiću napadati bilo koga za negiranje genocida, kada u isto vrijeme on poricatelja prvog Holokausta 20 stoljeća naziva prijateljem BIH. Genocida kojeg svijet polako priznaje.
Država Kalifornija tražila je u Senatu da se zaustave sve investicije u Turskoj dok se ne prizna Genocid nad Armencima. Armenci su najdalje otišli u lobiranju da se konačno i UN oglasi na temu ovog skrivenog holokausta. Pitanje je dana kada će se to dogoditi.
U početku teksta Suljagić se dotiče i svojih trauma, kada mu je neki dječak u školi kazao da je “turske krvi”. Pa je on nosio taj kompleks i jedva ga se riješio. Puno nekih sitnih kompleksa za tako krupna čovjeka.
Zaboravlja međutim,  da je vjerski vođa Muslimana u BIH Cerić Bošnjake nazvao Turcima,  zaboravlja da je Kavazović kazao da su bošnjački preci Otomani,  zaboravlja da se sam Rejep pohvalio kako mu je Alija na samrti kazao “Ovo je zemlja El Fatihovih sinova, tebi je ostavljam u amanet”. Nije tada Emir grmio po njima. Ne. Nešto malo polemike s Cerićem i to bi bilo to.
Nećemo čuti Suljagićeve napade na Mustafe, Alije i Huseine. Osim ako njihove izjave,  iskoristi pripadnik niže rase, kjafir ili vlah,  pokoji BH nemusliman, pa im kaže – čekajte gospodo, ako vaši lideri tvrde da ste Turci, da ste potomci Otomana, i El Fatihovi sinovi, a vi na to šutite,  pa vi ste onda fakat Poturice. Tada će se Emir raspaliti po takvima. Osuti o fašizmu, jamama, genocidu nad Bošnjacima. Makar ta provokacija bila napisana aktivistički, s ciljem da Bošnjaci kažu “Ne mi to nismo, mi smo potomci Kralja Tvrtka, mi smo vaša braća Slaveni!”
Još je jedan koristan detalj, koji nam donosi sarajevski selam Erdoganu.
Bošnjački mediji prokuhaše u dokazivanju da su Hrvati postali ruski igrači u BIH. Činjenica da Sarajevo umiva Busuladžićeve ulice i vlastito lice, za dolazak trenutno najjačeg Putinovog saveznika u BIH govori nam što? Da ga dovodi možda Dragan Čović?
Ili  zapravo ono što je najavio ugledni Bogićević prije par dana.Da će upravo Erdogan biti taj koji će u Sarajevu uvesti Putina.
Nadajmo se da to nije dobra prognoza.
Kao i to da će Emir odrasti. I da će mu jedan dan svi genocidi biti isti. Ma koje krvi i vjere bila žrtva. Radilo se  o genocidu nad Rohingya muslimanima u Myanmaru  ili armenskim kršćanima u Otomanskoj imperiji zla. Što mislite, ovako odokativno, koliko je slova Suljagić napisao o jednima, a koliko o drugima?
Do tada, dok ne uskladi svoje unutarnje moralno “ja” mogao bi  preispitati svoje političke uzore.
Često ističe da su mu to Tito, Ataturk i Roosvelt.
Tito  je autor masovnih komunističkih zločina. Onih najmasovnijih nad Bošnjacima. Ataturk je koatur najvećeg prešućenog  genocida u povijesti.
Roosvelt za razliku od njih nije zločinac. Velik je lider. Ali bi Suljagiću trebao smetati podatak da  je Beogradu svojedobno predlagao podjelu Bosne, uzimanje Podrinja i odricanje od zapadnih teritorija (Banja Luke) kako bi imali stabilnu nacionalnu državu.
Suljagić  se hvali kako  puno čita. No očito još uvijek nedovoljno. Jer ova tri podatka morao bi znati.
Vratimo se sebi.
Zemlje Balkana,  više su nego druge zemlje svijeta dužne, jasno osuditi Genocid nad Armencima.  Poslije oslobađanja naših zemalja od Otomana upravo Armenija, prva kršćanska nacija svijeta,  ostala je zadnja kršćanska zemlja u sastavu Otomana. Platili su ogromnu cijenu. Milijunima smrti. Razapinjali su ih i silovali. Klali kao zečeve. Napravili od njih naciju siročadi. Mi koji smo prošli  višestoljetni zulum Otomana,  danas, kao najveće svjetske kukavice, o tome šutimo.
Što je naša sramota. Možda ne Suljagićeva. No naša svakako jest.
Trebamo se stidjeti svih svojih lidera koji nemaju snage prozboriti riječ o Armeniji. Ma tko oni bili. I ma kako se zvali.
Jer ako smo se kao i Njemci, suočili sa zlom, koji su činili dijelovi našeg naroda u prošlosti, ako svakim danom osuđujemo recidive ustaške ideologije, i borimo se za doškolovavanje takvih idiota,   to nam daje dodatan moralni imperativ da prozovemo sve one koji su činili slična i veća zlodjela.
Kod Bošnjaka je taj imperativ dvostruk. Dio bošnjačkog naroda u drugom svjetskom ratu sudjelovao je skupa s dijelom hrvatskog naroda u genocidnim vojskama. U ratu 90-ih sami su postali žrtve zadnjeg europskog genocida. Žrtve jednog osuđenog fašizma.
Upravo bošnjački lideri imaju najsnažniji moralni imperativ da očitaju lekciju svim svjetskim liderima koji negiraju bilo kakav genocid.
I umjesto te jako važne, i jako odgovorne pozicije, koju im nitko ne bi smio sporiti, mi smo danas čuli što?
Dobrodošlicu i “ljevice” i desnice, u Sarajevu,  Rejepu Tayyipu Erdoganu. Nasljedniku Ataturkovom.
Ne dao Bog, da je Armijom BIH 90-ih upravljao netko kome je uzor bio Ataturk.
Ne dao Bog, da je takav navigavao onom grupom bivših pripadnika Armije BIH koji su 2001. rušili WTC.
Niti bi se mi u BIH dobro proveli, niti Amerikanci.
Pretužno je ovo što se danas događa u Sarajevu.
Jad i bijeda političkog Sarajeva, ovog mjeseca osjetit će se do planine Ararata. Povijesne armenske planine u Turskoj. Na kojoj su ih razapinjali.
Nadajmo se da će Sarajevo shvatiti do tada. Što čine i sebi  i što čine nama.
I da će pisati pametnije tekstove. I davati mudrije izjave. U interesu svih nas u BIH.
Ivan Šušnjar l poskok.info
 
 

guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare