(Ova kolumna sadrži i neke fiktivne dijelove. Svaka sličnost sa stvarnim likovima je slučajna.)
Fotografija, koja bijaše na Početku, snimljena je na marginama Opće skupštine UN-a, gdje je, na prijemu kod predsjednika SAD-a Joe Bidena, nesretni Željko Komšić predvodio delegaciju “Bosne i Hercegovine”. Na fotografiji se nalaze Joe Biden, njegova supruga Jill, te Željko Komšić u pratnji supruge Sabine.
Da šupci popizde
“Pokloni svoj mi foto / potpiši sliku tu / a ja ću tad, ljepoto / vječno, znaj, čuvati nju”, pjevala je davne 1972. godine Korni grupa u svom čini mi se prvom svejugoslavenskom hitu. Ovako je nekako pjevušio Željko Komšić na uho Joe Bidena, sve dok se američki predsjednik nije smilovao i poklonio mu grupni portret s damama?
Ili se sve ovo odigralo po nekom drugom scenariju? Možda je naš Željo pristajao za Bidenom, dosađujući mu: “Ajde, Joe, matere ti, da se uslikamo, da oni šupci Mile i Dragan popizde”? Ili je to naprosto tako po protokolu? Netko je od tih poltrona koji su se sjatili oko Bidena dobio krstareće rakete, a netko grupnu fotografiju?
“Drago mi je što smo Sabina i ja imali priliku susresti se s predsjednikom Bidenom i prvom damom Jill Biden te prisustvovati prijemu koji je Predsjednik organizovao”, objavio je Željko Komšić na Facebooku, bez obzira što je fotografirati se s Bidenom u ovom trenutku otprilike isto kao fotografirati se s nogometnim idolom, netom nakon što je promašio odlučujući penal.
Beznačajni politički patuljci
Pretpostavljam kako se stvorila prava gužva na mjestu gdje se Biden fotografirao s uzvanicima. Svi ti mali, beznačajni provincijski politički patuljci poletjeli su, kao ovce na sol, ovjekovječiti svoj susret s američkim predsjednikom, ne poštujući poodmakle godine svog domaćina.
Biden je inače visok 184cm. Pa skontajte pic.twitter.com/wIjXVzozAc
— Jan Palach (@nicollayzrd1) September 23, 2023
Da bi poštedjeli nesretnog starca, koji je većinu vremena, pretpostavljam, proveo fotografirajući se s raznoraznim džepnim Napoleonima, predsjednički ured se mogao poslužiti lukavom praksom provincijskih fotografa u bivšoj Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina, koji su silnu lovu zarađivali na vojnicima koji su se slikali “na tenku” ili pored “graničnog kamena” na kojem je pisalo “SFRJ”, uz obaveznu rečenicu u dnu fotografije: “Uspomena iz JNA”.
Tehnologija je bila vrlo jednostavna: fotografi su imali kulise na kojima je bio naslikan tenk, na kojima je bila rupa kroz koju bi “mušterija” provukla glavu, pa zatim slala te fotografije ponosnim roditeljima ili prijateljima. Slično su mogli napraviti i Bidenovi suradnici, da poštede Bidena dosadnih provincijalaca koji su pristajali za njim. Bila je dovoljna kulisa, na kojoj se Joe i Jill nalaze na krajevima fotografije, te muški i ženski torzo s rupom umjesto glave.
Pilot i Golf dvica
Ova fotografija je dobar indikator u kakvom svijetu živimo. Mene je, gledajući te plastične face, podsjetila na američku komediju “Ima li pilota u avionu?” iz 1980. godine.
To što ga nema u onom bosanskohercegovačkom – koji je već godinama u slobodnom padu, na automatskom pilotu, dok se “piloti”, poput Željka Komšića, jeftinog političkog šibicara s intelektom Djeteta Grujice iz narodne epske tradicije, narcisoidno naslikavaju po New Yorku – nešto je na što smo se već odavno naviknuli, što nema, s obzirom na našu beznačajnost, nekih većih reperkusija, bez obzira koliko se naše žabice napinjale i napuhivale. Međutim, kada američki ili ruski avion leti bez pilota, ili s pilotom kojemu ne bi povjerili ni polovnog Golfa dvicu, to je već ozbiljan problem.
Senilni američki predsjednik koji, kako stvari stoje u ovom trenutku, planira ići po drugi predsjednički mandat, čime bi, možda, mogao ostati upamćen kao prvi američki predsjednik koji je predsjedničku dužnost obnašao u pelenama za odrasle. Ukoliko pobjedi, naravno. Najtragičnije u cijeloj ovoj priči je to, s obzirom da će Bidenov najvjerojatniji protivnik na izborima biti Donald Trump, što je predsjednik u “pepmasu” u ovom slučaju ono poslovično “manje zlo”.
Duboke podjele
U zagrebačkom tjedniku Express, za koji i sâm pišem već duži niz godina, svoje kolumne u posljednjih par godina objavljuje i James B. Foley, bivši veleposlanik SAD-a u Zagrebu. Sukus tih kolumni su duboke podjele u američkom društvu, koje imaju sve karakteristike šizofrenih, ideoloških podjela. U posljednjoj kolumni, Bidenovu odluku da se ponovo kandidira na predsjedničkim izborima smatra pogrešnom, nazivajući je odlukom koja izaziva “opipljivu tjeskobu” u demokratskim krugovima.
Prije otprilike mjesec dana, Hunter Biden, sin američkog predsjednika Joea Bidena, kazneno je optužen po tri točke koje se odnose na davanje lažnih izjava u vezi s kupnjom vatrenog oružja i ilegalnim posjedovanjem vatrenog oružja u vrijeme dok je bio ovisnik o drogama. Ovo je prvi slučaj kaznenog progona djeteta aktualnog predsjednika SAD-a u povijesti. A tu su i optužbe o inozemnim poslovima Huntera Bidena u Kini i Ukrajini, gdje je, po mišljenju mnogih, trgovao utjecajem, pozivajući se na oca predsjednika.
Govorimo, dakle, o zemlji, gdje su dva najizglednija kandidata za predsjedničku funkciju na narednim izborima, blago rečeno, izložena pravosudnim nedoumicama i sumnjama. To što Željku Komšiću i sličnim džepnim patuljcima imponiraju veličine poput Joea Bidena, može se podvesti pod onu izreku o gladnom siromahu i muhi.
Važne stvari
“Gospodine predsjedniče, samo još ovaj”, rekao je mitski Miki, šef Bidenova osiguranja, čovjek od njegova najvećeg povjerenja, dovodeći pred Bidena zbunjenog Komšića.
“Odakle ovaj dolazi?” upita Joe.
“Iz Bosne i Hercegovine?”
“Iz Bosne i Hercegovine? Gdje je to?”
“Nisam siguran, ali mi se čini da je negdje u Africi.”
“Čovjek je bijel. Ne može biti da se radi o Africi… osim ako nije Arap.”
“Ko zna… Možda je ipak crnac? Kažu da u toj zemlji možete biti i crnac i bijelac istovremeno. Godinu dana budete crnac, a druge godine bijelac. A nisu ni crnci što su nekad bili. Sjećate se Obame?”
“Ko kroz maglu.”
Došao je službeni fotograf, napravio čuvenu snimku, koja je sljedeći dan preplavila bosanskohercegovačke medije. Odlazeći s mjesta određenog za fotografiranje, Joe u jednom trenutku zastane i okrene se prema Jill:
“Ko je ono bio? S kim sam se ono sad sliko? Zaboravio sam?”
“Ne znam”, reče Jill. “Nekako mi se čini poznat.”
“Da to nije onaj konobar iz onog restorana u Pennsylvaniji… kad nam se ono auto pokvarilo? Podsjeća me na konobara?”
“Ne vjerujem. Onaj je bio ljubazan i bio je crnac.”
“Nije. Imo je kose oči.”
“Nije. Zamijenio si ga s Li Pengom?”
“Ko ti je taj?”
“Pobogu, Joe, predsjednik Kine. Možda je… vidio si kako se ukočio i isprsio… možda je neki fitnes trener? Ili je radio u Ukrajini s našim Hunterom?”
“Hunterov prijatelj? A šta je to radio Hunter u Ukrajini?”
“Zaboravio si i to?” upita zabrinuta Jill.
Joe se okrene prema ženi i zavjerenički joj namigne.
“Vraže stari”, reče ona, sva raznježena. “Sad sam uvjerena da je Amerika u dobrim rukama.”
Koja je poruka cijele ove priče i antologijske fotografije? Vrlo je jednostavna. U današnjem svijetu, ne samo u Bosni i Hercegovini, ne morate biti ni pametni ni obrazovani, a da usprkos tome obnašate najviše političke funkcije: dovoljno se praviti ludim.
Josip Mlakić l Bljesak.info.
wpDiscuz
