Je li počela nova praktična geoplotička izvedba radova na Balkanu? To se pitanje čini opravdanim nakon prošlotjedne posjete Albaniji zapovjednika američkih zračnih snaga u Europi generala Toda D. Woltersa.
Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis
Taj posjet nije tek rutinsko prakticiranje vojne dilomacije, nego su mu, čini se, geopolitičke ambicije krupnije. Zapravo ovim se pohodom u Tiranu američkog generala Waltersa označava početak izgradnje prve zrakoplovne baze NATO-a na Balkanu. Albanski državni čelnici su izgradanju takve baze Sjevernoatlanskog saveza u Kučovu (u vrijeme komunističkog režima zvao se Staljinov grad) spominjali u kolovozu prošle godine.
Početak realizacije
No, treba primjetiti kako početak realizacije takve zamisli i to u aranžmanu Amerikanaca, dolazi nakon što je službeni Washington nedavno objavio povlačenje svih američkih vojnih snaga iz Sirije. Takav redoslijed američkih vojnih poteza, u kojem se najprije njavljuje povlačenje iz Sirije a zatim njihov elitni general Wolters pohrli u Albaniju radi označavanja početka izgradnje NATO-ove zrakoplovne baze u toj zemlji na Balkanu, nudi iščitavanje znakova koji govore o geopolitičkom dinamizmu potencijalno velikih dimenzija.
Po svoj prilici maha uzima novo geopolitičko programiranje po kojem se Rusiji, čija je vojska već godinama u Siriji, ostavlja Sirija kao buduća ruska interesna sfera, dok Amerikanci izgradnjom NATO-ve zrakoplovne baze u Albaniji osnažuju svoje geopolitičke pozicije na Balkanu. Pojednostvljeno rečeno-Rusima Sirija, Amerikancima (čitaj Zapadu) Balkan.
Rusija i Sjedinjene Američke Države su dvije atomske sile čije gepolitičko rivalstvo je opečatilo europski kontinent nakon Drugog svjetskog tako što su u rusku intersnu sferu uvrštene zemlje na području Varšavskog pakta. Slamanjem komunizma, koji je bio alatka za rusku geoplitičku dominaciju u zemljama u kojima su vladali “crveni režimi,” Sovjetska Rusija je doživjela geopolitički poraz na europskom tlu.
Sirija prepuštena Rusiji
U međuvremenu Rusija se gospodarski stabilizirala i financijke stekla kapacitete za vojnu interenciju u ratni metež u Siriji. Ratovi i vojne intervencije su “skupe avanture” u koje se kreće s ambicijom ovladavanja ciljanog teritorija.
Izvjesnim se čini kako je vojni angažman u Siriji pozadinski računao sa stjecanjem nove ruske intersne sfere nakon što je slamanjem Varšavski pakta Moskva ostala praznih geopolitičkih ruku na europskom kontinentu. S druge strane, Amerikanci svoje vojno povlačenje iz Sirije, čini se, žele geopolitički naplatiti te se užurbanom izgradnjom zrakoplovne baze u Albaniji signalizira kako upravo Balkan postaje ambicioznija geopolitička meta Zapada.
Geoplitički aranžman Amerikanaca i Rusa
Što bi takav geoplitički aranžman između Amerikanaca i Rusa mogao značiti za Bosnu i Hercegovinu i zemlje u okruženju?
Potencijalni učinci su višestruki, no dva bi mogla biti dominantna: discipliniranje Repubike Srpske i test za bošnjačku elitu. Snažnije pozicioniranje NATO-a na Balkanu značit će ignoriranje antinatovskog raspoloženja u političkim vodstvima Republike Srpske i Srbije uz istodobno oblikovanje prozapadnih struktura u tom bosanskohercegovačkom entitetu i susjednoj Srbiji.
Rusija će u takvim oklnostima pretežito fingirati potporu RS-u i Srbiji do one mjere u kojoj to neće izazvati reakciju Amerikanaca koji Rusima ostavljaju Siriju. Stajališta bošnjački struktura u vezi najava državnog vodstva Albanije o ujedinjenju s Kosovom pružat će Zapadnim geopolitičkim programerima materijala za teritorijalni dizajn na Balkanu.
Treba primjetiti kako su bošnjačke strukture prešutjele nedavnu istup premijera Albanije Edia Rame u kojem je obznanio, kako ga je nazvao, “nacionalni projekt ujedinjenja Albanije i Kosova,” te njegov poziv da se započne s izradom “zajedničke strategije ujedinjenja Albanaca do 2025.”
Eventualno “ujedinjenje Albanaca do 2025.” zaljujalo bi sadašnji tertorijalni ustroj Balkana jer bi to na ovaj ili onaj način, očešalo i Makedoniju i Crnu Goru gdje, također, žive Albanci. “Ujedinjenje Albanaca do 2025.” produciralo bi i težnje drugih naroda, koji žive u više od jedne države, da se također ujedinjuju a po principu spojenih posuda to bi se prelilo i na BiH.
BiH kao semafor
Ako bošnjačko dosadašnje prešućivanje najave ujedinjenja “Albanije i Kosova” znači šutnju “koja govori” o eventualnom suglasju s takvim ujedinjenjem, onda će pojeftiniti argumentacija protiv eventualne promjene granica radi ujedinjenja i nekih drugih naroda. Međunarodne strukture moći, koje donose velike odluke i kontroliraju napetosti, u tom slučaju mogu, prešutno ili javno, dati “zeleno svjetlo” za dizajniranje novih procesa na Balkanu u kojima će, kako je to svojedobno rekao Henry Kissinger, svi biti “podjednako nezadovoljni.”
Bosna i Hercegovina je, metaforički rečeno, semafor na kojem se iščitava, u “kojem smjeru tko želi putovati.”
Očuvanje cjelovitosti BiH ne osigurava se samo retoričkom podrškom takvom njenom dizajnu, nego to ovisi i od političkog držanja u okolnostima koje su pod nadzorom “velikih.”/HMS/