Strani namjesnik u Hrvatskoj, samoproglašeni miljenik brusselskih hodnika, Veliki poznavatelj svjetskih odnosa, futirst, dedo Vanga Plenković, bahato je ušutkao novinara domorodca, običnog Hrvata, Morlaka, koji ga je zamolio da prokomentira najavu Turske kako će blokirati Švedsku i Finsku u ulasku u NATO.
Malo je snimljeno tako bahatih ušutkivanja hrvatskih novinara na svom zadatku, u svojoj zemlji, u kojima je postavljač pitanja, novinar Krešić, praktički predstavljen kao idiot koji postavlja idiotsko pitanje uvaženoj baruniji s Markovog trga.
Tri dana poslije Turska je mrtva hladna blokirala put Švedske i Finske u NATO a Plenković je jednakom bahatošću naprosto nestao. Te na megdan gurnuo sirotog Radmana. Čovjeka kojem je namijenjena uloga Sancho Panse hrvatske samoubilačke vanjske politike.
Procjena “šarlatana s Pantovčaka” kakvim ga predstavljaju Plenkovićevi mediji, koji se iz dana u dan kote i bujaju, pokazala se potpuno ispravna.
Što nam govori ovaj događaj?
Govori nam da je Milanović i ovaj put bio potpuno u pravu. I da je Plenkovićevo odbijanje da stane uz njega po pitanju BH Hrvata bio fail nulte kategorije.
Veći od ovog faila. Izdaja u prime timeu.
Plenković, šef RH Vlade očito neke centre moći smatra nedodirljivima a vlastitu zemlju i naciju drugorazrednom. Kao i Tursku.
I moguće je da sve što čini ne čini iz nekog interesa.
Nego čisto iz pozicije poltrona Zapadnim centrima.
Premijer nam je naprosto ulizica s velikim U.
Ismijavajući pitanje novinara ismijao je vlastiti politički talent i mjesto koje obavlja. Te ponizio jednu važnu struku u Hrvatskoj. Novinarsku? Ne samo nju. I diplomatsku.
Što dalje? I ima li smisla ići u bilo koje borbe dalje? Kako se boriti u BIH protiv SDA majorizacije ako joj salutira šef RH Vlade koji nam u svojim strašno preciznim vizijama poručuje – trčite u Sarajevo, zagrlite se s onima koji žele da vas nema.
Da i dalje vjerujemo u Plenkovićevu porukom “Uvjeravamo vas”?
Ničemu nas Taj više , na žalost, ne može uvjeriti. Rezultata Taj nema. Sve što imamo su Radmanova šuplja priopćenja. I ponavljanje istih riječi.
Teško nam je dalje vjerovati im. Proždire nas i snažan osjećaj gađenja.
A sve je počelo s Džaferovićem u Vukovaru. I od tada su nam potpuno neuvjerljivi.
Trebamo li ovom tekstu dodati izjavu ministra obrane Banožića koji je govorio o kratkoročnim i dugoročnim projektilima koje nabavlja RH? Mislimo da ne trebamo. Realno, mislimo da se trebamo bojati.