Published On: Mon, Jun 1st, 2020

Pismo japanskog naciste čuva se u američkom muzeju, Clint Eastwood je snimio film iz perspektive japanskih nacista. Svaki čas očekujemo prosvjed Antife i Dunje Mijatović pred US ambasadom…

Bitka za Iwo Jimu je bila žestoka bitka za otočić Iwo Jimu (japIōjima, što znači sumporni otok), koji je administrativno pripadao Tokiju.

Nakon teškog poraza kod MarijanaJapanci su počeli pripremati obrambene fortifikacije na Iwo Jimi. Zapovjednik obrane od srpnja 1944. bio je general Tadamiči Kuribajaši, sposoban ratnik koji je bio dobro upoznat sa snagom i slabostima vojske SAD-a.

Nacist Kuribajaši

Kuribajaši se odlučio suprotstaviti američkom napadu lukavo izgrađenim sustavom tunela i bunkera, koji su branili odlučni japanski borci. Japanci su očekivali američku invaziju na Iōjimu već u ljeto 1944., no američki prodor usmjerio se na Filipine.

To je omogućilo japanskoj mornarici da dopremi dodatni ratni materijal i pojačanja u ljudstvu. Japanski vojnici i mornari mjesecima su kopali tunele i proširivali postojeće spilje. Američke podmornice potopile su dio brodova koji su opskrbljivali Iōjimu, no nisu uspjele značajno zaustaviti dopremu dodatnih vojnika, streljiva i naoružanja.

Borba Amerikanaca protiv japanskih nacista

Dana 19. veljače 1945. godine Amerikanci , ojačani s nekoliko Hrvata iz Zapadne Hercegovine (u Sarajevu, gradu ustaških ulica znan i kao fašistički kanton) započeli su invaziju na ovaj maleni otok s ciljem da osiguraju sletne staze za svoje velike bombardere B-29, kojima su razarali japanske gradove. Elitnim američkim postrojbama, marincima, zapovijedao je iskusni general Holland M. Smith. Američko ratno zrakoplovstvo je od kasne jeseni 1944. vršilo žestoka bombardiranja, ali više stotina tona bombi nije polučilo rezultate kakve su očekivali američki stratezi. Prema njihovim planovima, Iōjima je trebala biti osvojena za nešto više od tjedan dana. Na otoku nema pitke vode te je prilično na isturenom položaju od matičnog japanskog otočja. Uz uobičajenu američku premoć u ratnom materijalu to je, kako su pretpostavljali američki časnici, trebalo uvelike olakšati osvajanje otoka.

Umjesto brze pobjede, američki su vojnici naišli na žestok otpor japanskih postrojbi. Na otoku je bilo ukopano 16.000 pripadnika japanske kopnene vojske te 5.000 pripadnika mornarice, spremnih da se bore do smrti. General Kuribajaši naredio je svojim ljudima da nanesu neprijatelju što veće gubitke prije vlastite pogibije. Već prvog dana invazije američki marinci pretrpjeli su teške gubitke od dobro skrivenog japanskog topništvaminobacača i strojničke paljbe iz bunkera. Američki tenkovi teško su manevrirali u vulkanskom nanosu pa su marinci morali uništavati japanske bunkere riskantnim jurišima pješaštva. Intenzitet borbi je bio toliki da su Amerikanci povremeno ostajali bez streljiva i goriva za bacače plamena. S druge strane, Japanci su morali štedjeti streljivo, jer nove zalihe nisu mogle stići na otok zbog američke zračno-pomorske blokade. Do kraja prvog dana invazije, Amerikanci su imali nekoliko tisuća ljudi izbačenih iz stroja, a na otok se uspjelo iskrcati oko 30.000 marinaca.

Dana 21. veljače japanski zrakoplovi izvršili su protuudar na američku invazijsku flotu. Kamikaze su uspjeli potopiti eskortni nosač zrakoplova Bismarck Sea i oštetiti nosač Saratogu, dok je još nekoliko brodova oštećeno.

Sljedećih se dana američko napredovanje usmjerilo na jug otoka, gdje je 23. veljače osvojen vulkan Suribaći. Marinci su dva puta postavljali zastavu na taj najviši vrh otoka. Bitka je bila daleko od završetka, jer su marinci trebali zauzeti još dvije sletne staze u središnjem i sjevernom dijelu otoka. Na neravnom terenu Japanci su uspijevali još tjednima usporavati američko napredovanje i nanositi neprijatelju gubitke.

Posljednji organizirani juriš japanski vojnici su izvršili u ranu zoru 26. ožujka 1945. godine, kada je 300 japanskih branitelja iznenadilo Amerikance u zrakoplovnom kampu. U višesatnoj ogorčenoj borbi Japanci su ubili i ranili oko 150 američkih vojnika, inženjeraca i pilota. Prema nekim verzijama, u tom jurišu je sudjelovao i general Kuribajaši, dok drugi smatraju da je počinio seppuku. Preostali su se preživjeli branitelji povukli u skrovite spilje.

Amerikancima je iscrpljujuća bitka uzrokovala teške gubitke, od gotovo 7.000 poginulih i još 17.000 ranjenih. Samo se 1.000 Japanaca predalo, neki i godinama nakon završetka rata.

Filmovi o bitki za Iōjimu

Osim dobro poznate američke fotografije postavljanja zastave na Suribaći, sjećanje na tu značajnu bitku očuvali su i neki igrani filmovi. Godine 1952. napravljen je film Pijesak Iwo Jime s glumcem Johnom Wayneom, kojeg su inače sami veterani prezirali, jer nije sudjelovao u ratu kao vojnik.

Godine 2006Clint Eastwood je režirao dva filma: Zastave naših očeva (koji obrađuje sudbine američkih vojnika) i Pisma s Iwo Jime (koji se bavi japanskom stranom). Također, bitka za iwo jimu pojavljuje se u zadnjoj epizodi serije pacific.

Japansko pismo Rooseveltu

Kapetan korvete Takeđi Mase, najviši časnik u Ičimaruovu stožeru, pročitao je na Iwo Jimi tekst pisma što ga je admiral napisao za predsjednika Roosevelta. U tom pismu Ičimaru je optužio Roosevelta da je oklevetao Japan kad ga je nazvao žutom opasnošću, krvožednom nacijom, protoplazmom militarističke klike. Za rat nije odgovoran Japan, kriv je SAD.

“Vaši čini razvidno pokazuju da pripadnici bijele rase, pogotovo vi, Anglosaksonci, monopolizirate za sebe plodove svijeta na račun i na štetu pripadnika obojenih rasa… Zašto vaša nacija, koja cvate i koja je bogata, zatire u klici svaki pokušaj potlačenih nacija Istoka osloboditi se? Zahtijevamo od vas samo vratiti Istoku što pripada Istoku”. Admiral je ujedno napisao kako mu ne ide u glavu da se Roosevelt usuđuje kritizirati Hitlerov program dok istodobno surađuje sa SSSR-om čiji je glavni cilj “socijalizacija svijeta”. “Ako bude samo o gruboj i surovoj sili ovisilo tko će vladati svijetom, rat će se vući unedogled i nikada ne će doći do univerzalnoga mira, sreće i blagostanja. Kad jednom ostvarite svoje barbarsko gospodstvo nad svijetom, sjetite se jednoga svog prethodnika, predsjednika Wilsona, i neuspjeha što ga je doživio kad se našao na vrhuncu moći”.

Pismo je stavljeno u trbušni pojas jednog časnika službe veze, a engleski prijevod povjeren je kapetanu fregate Kunicu Akadi. Pola sata prije ponoći admiral Ičimaru i 60 preživjelih izišli su iz pećine u kojoj su ostavili gotovo 100 ranjenika. Pred izlazom iz pećine na njih se sručila uraganska vatra američkog topništva, minobacača i mitraljeza i pokosila ih kao snoplje. Preživjelo ih je 12, a među njima i admiral Ičimaru. Oni će kasnije poginuti. Amerikanci su pronašli Ičimaruovo pismo. Njegov se izvornik danas nalazi u muzeju Vojnopomorske akademije američke ratne mornarice u Annapolisu.[1]

 

Dakle dragi čitatelji kao što vidite, Amerikanci nisu držali misu za poginule japanske vojnike, fašiste, ali pismo jednog fašiste Roosveltu čuvaju u svom muzeju,dakle u svome državnom muzeju odlučili su sačuvati sjećanje na jedno prilično provokativno pismo, poraženog naciste. Isto tako jedan od najvećih glumaca US filmske kulture snimio je film iz perspektive japanskih nacista. I film je prikazan u svim gradovima Amerike.

Napomena: U bitci za Iwo Jimu sudjelovao je uz niz Hrvata it Hrvatske i jedan Hrvat Hercegovac, Joseph Susnjar, marinac iz kuće Šušnjarevih, iste one kuće  koje je handžar antifa , umjetno potpomognuta intelektualcima i Slavom Kukićem, US Ambasadi predstavila kao fašiste. A Ambasadorica Cormack prihvatila kao fakt. Ta je sve prihvaćala što bi joj Sarajevo serviralo. Pa i hladan burek kao vruć ako oni kažu da je vruć. Bitka za Iwo Jimu u BIH danas se zove bitka za  simboličke punktove antifašiste. Bošnjaci su ljuti borci za tu poziciju. Znaju i zašto. Tek ih je, 2.5% prema Titovom svjedočnju bilo u partizanima. Kasnije u komunistima, taj se broj povećavao. Kao što se i danas povećava, broj antifašista. Unukad Handžar divizija.

Dunja Mijatović

Nitko u Vijeću Europe još uvijek nije tražio ostavku Dunje Mijatović. Ta kuratorica filma u kojem ustaša i odbjegli zločinac priča o humanizmu kao da nema savjesti niti odgovornosti. Izjavila je da bi jedna misa mogla dovesti do revizije fašizma. Zamislimo tek da se u Sarajevu u muzeju čuva pismo nekog ustaše ili handžar diverzanta Titu, i da je Denis Tanović odlučio snimiti film iz perspektive Ustaše ili Mustafe Busuladžića. Dakle nema nikakva razloga da dosljednost Dunje Mijatović podigne nos od dotične te da dotična u svojoj dosljednosti pošalje dopis Ericu Nelsonu s pitanjem jel točno da tamošnji muzeji čuvaju fašistička pisma kao vrijednost te da o istima snimaju filmove.

Doduše kako će ona to kritizirati kada sama po Europana promovira film, snimljen iz perspektive Miroslava Hrstića Ledenog, ustaše, šefa Dretelja i odbjelog silovatelja Srpkinja, koji je bio domoljub BIH sve dok ga BIH nije pozvala da pristupi na Sud za ratne zločine. Ne treba se iznenaditi ako ga policija pronađe u nekom od stanova vijeća Europe. Možda mu je i njemački Bundestag ponudio zaštitu. Ide to njima. S