PEJAKOVIĆ: ‘U Zagrebu i Beogradu vole glupe viceve o Bosancima’

“Podjela koja je prisutna punih 20 godina je kulminirala. Ovih dana da se osjeća jedan bezizlaz, u 2015. godini kada su svi stranci, psiholozi i sociolozi, rekli da će ona biti presudna za Bosnu u psihičkom stanju nacije. Ljudi ne mogu trpjeti, a na ulicama se priča da je sada gore stanje nego u ratu”, izjavio je Josip Pejaković u Pressingu na N1.

O zemlji, vođama, ljudima, kulturi i nekulturi u Pressingu s Amirom Zukićem govorio je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih glumaca svih vremena i prvak drame sarajevskog Narodnog pozorišta Josip Pejaković.

Prethodnih dana bio je u Srebrenici. Pejaković je rekao da se ljudi u tom kraju bave se poljoprivredom i žive skromno. “Posjetio sam one koje sam snimao prije nekoliko godina. Ne žive ni bolje ni gore. Srebrenica živi sa svojom tišinom.”

Pejaković je snimao više od 300 emisija serijala pod imenom “U ime naroda”. Na pitanje koju može izdvojiti, istakao je da je jako teško izdvojiti nešto posebno.

“Najinteresantnije je kada da sam pronašao čovjeka za kojeg su mislili da je mrtav. Bio je bez identiteta, pronašao sam ga i spojio s porodicom, djecom, ženom i prijateljima. Kada je progovorio nakon toliko godina sa ženom putem telefona, ona ga je pitala imaš li koju, misleći na drugu ženu. On je mislio da mu je porodica nestala, a njima su javili da je poginuo blizu Travnika“, prisjetio se bh. glumac.

Osim teških sudbina ljudi u njegovom serijalu je bilo i lakših, zanimljivih priča.

“Čini mi se da ponekad razgovaram s ljudima koji bi trebali biti predmet pažnje nekih institucija za zaštitu. Međutim, oni su slobodni i ja sam razgovarao s njima normalno bez obzira na mentalno stanje. Putem njih sam dolazio do pravih sagovornika s ljudima kojima je jezik isčupan, koji su gurnuti pod tepih, koji nemaju pravo govoriti.”

Pitanje je da li političari razumiju njegove poruke.

“Kada sam pravio Oj živote nisam mislio na političare. 1960. godina sam govorio o otpuštanju rudara kada se nije o tome govorilo. Zbog moje priče je novinar Tihomir Lešić izvršio samoubistvo jer je pisao o štrajku rudara. Iako se to stvarno desilo o tome se nije govorilo u javnosti”, pojasnio je gost Pressinga,

Pejaković ističe da je uvijek tragao za običnim ljudima. “Kao gradsko dijete bavio sam se svim i svačim čime se mladi bave. Priče seljaka su me intrigirale. S malo riječi kažu jako puno.”

Napravio je emisiju o čovjeku koji je bio logoraš u Trnopolju, a danas ima biznis. Napravio je veliku farmu koju je nazvao “Hotel za krave”.

“Kravama pušta muziku. Rekao mi je da krave najviše slušaju Dinu Merlina, a prema predispozicijama trebale bi slušati ozbiljnu muziku. Krave su pale u sevdah“, rekao je Pejaković.

On je naglasio da je sevdah opčinio mnoge ljude koji su došli ovdje. “I Amerikance koji su se ženili i strankinje koje su se udavale. Bosna je čarobna. U svoj svojoj tragici ona je zemlja obećana za mnoge ljude. Ljudi koji dođu ovdje ne znaju zbog čega se mi glođemo, kada imamo sve.”

Bio je zagovornik Bosne kada nitko nije smio. Napisao je i izveo monodramu “On meni nema Bosne” 1970. godine.

“Sitne negacije su budile u meni da počnem stvari posmatrati drugačijim očima. Naprimjer, zašto je Derviš Sušić rekao da Bosanac mora biti daleko najbolji da bi mu priznali prosječnost? Zašto je Meša imao sve probleme? Zašto su ljudi odavde kada je u pitanju Zagreb i Beograd, uvijek bili na posebnoj provjeri njihovog vlastitog uspjeha. Što su oni više provjeravali mi smo se više nametali kao dominanta u svim oblastima. Dugo sam suvereno vladao u oblasti monodrame“, objašnjava prvak drame Narodnog pozorišta u Sarajevu.

Voditelj Pressinga je pitao Pejakovića odkud priča o glupom Bosancu.

“To sam izjavio u novinama da jednako u Zagrebu i Beogradu vole glupe viceve o Bosancima. U svakom igrokazu Bosanac obavezno mora biti glup da bi se tome divili. Mnoge moje kolege daju povoda za to. Ja nisam od te pastve i zato padam u zaborav jer se borim za suverenu bistrinu koju nosi ovaj prostor. Ne prihvatam činjenicu da moram biti glup da bi me neko prihvatio i plaćao mi.”

Josip Pejaković je kazao da je Bosna zemlja koja ima svoje 1/1 i da je uvijek bila predmet pažnje osvajačkih ambicija, što velikih sila što malih pobuda.“Ona je bila trn u oku drugih zato što je autorsko pravo na Bosnu ne njihovom zaslugom sve više pripadati jednom narodu. Ona je poklonjena jednom narodu koji neće i otima se. Govorim o onima koji je negiraju i hoće nešto drugo. Zaboravljaju činjenicu da time nekome nešto poklanjaju.”

Netrpeljivost utječe na psihološko zdravlje svakodnevno. “Ne želim govoriti kako mi je bilo biti glumac toliko godina sa uspjehom, a o meni nema tko više govoriti jer su svi mrtvi. Mladi ljudi kojima šaljem poruke ne znaju o čemu govorim“, istakao je i dodao da je Sarajevo kao grad izgubilo publiku te da pravi projekt ne može proći.

“Ljudi idu prema bržoj i jeftinijoj zabavi.”

BiH danas naziva luđačkom, a Daytonski sporazum luđačkom košuljom koja je navučena Bosancima i Hercegovcima.

“To sam ukrojio u predstavi. Privatno nikada ne bih izjavio tako teške optužbe, a na sceni je sve dozvoljeno. Moja publika misli svojom glavom i zna šta sam poručio tom metaforom. Stranac nam je oduzeo pravo na metaforu, on samo hoće direktne stvari.”

Tri člana Predsjedništva BiH posmatra kao sveto trojstvo i predstavlja ga kao tri medvjeda u šumi na predstavi.
“U šumi je sve organizirano, pa je glavni jedan medvjed, a ne tri.”

Izvor: N1

Najveći Bosanac i Hercegovac svih vremena? Moj pokojni otac.
Bio je zakleti Jugosloven, šta je danas? Nemam osjećaje te vrste danas, ali ostajem što sam kao takav izgovorio.
Tko je najveći Josip? Josip Broz.
S kim je najviše volio igrati na sceni? S Vesnom Mašić.
Rade Šerbedžija? Najveći glumac ovih prostora, klasična jugoslovenska varijanta jednom nogom u Beogradu, drugom u Zagrebu, trećom u Sarajevu.
Mustafa Nadarević? Drag kolega, jednom smo bili obećana varijanta za budućnost, međutim umro nam je redatelj Bato Čengić i nije uspio napraviti više filmova s nama.
Emir Hadžihafizbegović? Sjajan glumac i čovjek s najviše uspjeha na ovim prostorima. Njegove nagrade su senzacionalne.
Emir Kusturica? Najveći filmski reditelj ovih prostora. Njegova djela koje je ostavio su neuništiva.

Dragan Čović? Doktor nauka koji se trebao baviti naukom.
Željko Komšić? Mlađa generacija političara. Neki njegovi potezi nisu u skladu s onim što socijaldemokratija podrazumijeva.
Bakir Izetbegović? Koliko znam on je sin Alije Izetbegovića.
Milorad Dodik? Prijatelj iz mojih mladih političkih zabluda. On je čovjek koji se bavi politkom u divljem mesu. Karta je Marta, a Marta je kurva. Politika je kurva.
Fahrudin Radončić? Čovjek koji se bavi ozbiljnim poslom i ubjedio nas je da se preko novina može puno postići.
Kolinda Grabar-Kitarović? Ne bih o njoj. Kratko je na sceni da bih joj dijelio lekcije ili je hvalio.
Aleksandar Vučić? Pokušava na neki način promijeniti svoje stanje. Samo se idiot ne mijenja. On se nameće kao neki reformator, a koliko će izdržati samo on zna.

“Jasno i decidno govorim o Bosni, pa se Hercegovci ljute što ih ne pominjem. Kad se kaže Bosna je ogromna za razliku od Bosne i Hercegovine koja je rođena u ZAVNOBiH-u. To su nacionalisti danas iskoristili fantastično i sada je pitanje kako je podijeliti na to troje. AVNOJ je puno bitniji za BiH. Ako se malo zagrebe po historiji i krene prema onome gdje stoji pečat Bosne, sve što danas demonstriraju je povijesni falsifikat.”

Nikada nije mahao svojim hrvatstvom pa je pitanje glasilo da li je to razlog što su ga mimoišle razne pozicije i nagrade u BiH.
“Rastao sam u sredinama gdje je mahanje te vrste bilo smiješno. Znali smo tko smo i šta smo.”

O Franjevcima priča s ponosom. “Oni su posijali najljepše biserje koje postoji kada je u pitanju religija i nauka o religiji. Borili su se protiv zlatnih pehara, bogatstva i raskoši protiv koje se bori papa Franjo koji je posjetio Sarajevo.”

Pejaković je bio aktivan i u politici.

“Smrću Ante Markovića u grob je otišla i moja velika politička zabluda. U politici sam stalno gubio, publika mi je govorila da ne idem tamo. Da sam se prestao na vrijeme baviti politikom danas bih imao manje problema s publikom.”

Danas zagovara regiju kao ekonomsku zajednicu BiH, Srbije i Hrvatske.

“To bi bilo realno da je Ante Marković imao još barem dvije godine života. To je njegov projekt. On je bio redovan gost u drugim državama. Niko nama ne bi branio da uđemo u regionalnu suradnju bez granica. Ne možemo mimo drugih“, rekao je Pejaković.