Palestinizacija Bošnjaka

Posljednjih mjeseci u medijima se nailazi na pojmove poput „palestinizacija Bošnjaka“, „palestinizacija Bosne i Hercegovine“, „stvaranje Sirije na Balkanu“, „bodljikava žica za Bošnjake“, i slične konstrukcije. Njima se nastoji stvoriti mit o tome da hrvatske i srpske elite, kako u BiH tako i u Hrvatskoj odnosno Srbiji, žele izolirati Bošnjake i spriječiti njihovo slobodno kretanje i konzumiranje prava koja im pripadaju. Štoviše, nerijetko se optužuju Rusija, kao glavni lider i pokrovitelj srpske strane, te eurokrati i pojedini lideri na Zapadu koji, eto, plešu kako im Kolinda Grabar Kitarović svira.

________ piše: Ivan Pepić | blog.vecernji.hr

Na prvi pogled prosječan čitatelj ostao bi zaprepašten takvim optužbama. Možda bi se informirao i vidio kako se BiH nalazi između Hrvatske i Srbije, katoličke većine na Zapadu i pravoslavne na Istoku. Pritom bi otkrio da od 3,5 milijuna stanovnika BiH čini oko 50 posto Bošnjaka, 30 i nešto posto Srba i 15 posto Hrvata.

Opasna banalizacija realnosti

„Mudriji“ bi se čitatelj sjetio „poljskog scenarija“ prema kojem su nacistička Njemačka i Sovjetski Savez podijelili Poljsku i inkorporirali njene dijelove u svojim granicama. Sličnu logiku, sjetit će se čitatelj, slijedili su suci Haaškog suda u svojoj zadnjoj presudi, prema kojoj su izjednačili Hrvatsku i Srbiju.

Međutim, kako objasniti tu varijaciju, koja se u bošnjačkim medijima mijenja iz dana u dan, od podijele Bosne, preko palestinizacije i sirijizacije Bošnjaka, do pripajanja dijelova Banovine Hrvatskoj? Ponedjeljkom „dijeliš“ Bosnu, utorkom palestiniziraš Bosnu, srijedom nikog ne pitaš već pripajaš ono što misliš da ti pripada, a petkom, eto, nećeš sve jer je kraj tjedna, pa ti je Banovina dovoljna?

Takav nonsens, razbacivanje izmišljenim definicijama i pojmovima zanimljiv je fenomen, jer se na taj način traži politička moć u nepostojećoj ulozi žrtve, o čemu su mnogi istraživači već pisali. Pojmovi koji bi trebali izazvati strah, empatiju i sablazniti javnost, osobito međunarodnu, postali su pravi mehanizam u rukama onih koji okreću pilu naopako.

Palestinska samouprava

Krene li se tragati za odgovorom što bi to trebala biti palestinizacija Bošnjaka, treba opet početi od prosječnog čitatelja. On bi nakon površnog pregleda etničke raspodjele stanovništva u BiH vidio kako zelena boja, kojom se označava muslimansko odnosno bošnjačko stanovništvo, zauzima najmanju površinu u odnosu na crvenu, srpsku, i plavu, hrvatsku, površinu. To bi ga potaknulo da nekritički prihvati tu tezu.

Međutim, jasno je kako nitko ne želi nikakvu „palestinizaciju Bošnjaka“, već Bošnjaci, poput Palestinaca, sami sebe „palestiniziraju“ odnosno sami sebi „dižu bodljikave žice“.

Pojedini bošnjački komentatori koji su doživjeli svojevrsnu nirvanu svojim otkrivanjem „građanstva“ neodgovorno barataju pojmovima, pa je potrebno vratiti stvari na pravo mjesto. Palestinska samouprava podijeljena je na dva dijela. Uz Mediteransko more nalazi se Pojas Gaze, dug oko 40 kilometara i širok između 5 i 12 kilometara. Istočno od Pojasa Gaze nalazi se Zapadna obala, a u njoj gradovi Ramalah, Betlehem, Jerihon i Hebron. Ta dva dijela Palestinske samouprave teritorijalno su nepovezani. Nakon što su Egipat, Sirija, Jordan najavili uništenje Izraela, Država Izrael je u Šestodnevnom ratu 1967. vojno okupirala arapsku Zapadnu obalu i Gazu. Međutim, zahvaljujući sporazumima iz 1990-ih (Oslo I i Oslo II), Izrael se djelomično povukao, a iz nekih gradova u Zapadnoj obali i potpuno.

Sporazumi između Palestinaca i Izraelaca predvidjeli su i potpuno povlačenje Izraela iz Palestinske samouprave, a početkom 2000. i stvaranje države Palestine, što je Jaser Arafat kao čelni čovjek Palestinske oslobodilačke organizacije – odbio. Nedugo nakon toga, krajem 2000. započela je Druga intifada koja je trajala narednih pet godina. Misleći kako će se tim potezom stvari smiriti, izraelska vlada odlučila se povući 2005. iz Pojasa Gaze.

Palestinski građanski rat

U Drugoj intifadi istaknuo se teroristički pokret Hamas, koji je zajedno s Arafatovim Fatahom činio Palestinsku oslobodilačku organizaciju. Hamas je tijekom Druge intifade izveo skoro 200 terorističkih napada protiv izraelskih vlasti i civila. Na izborima održanim po majoritarnim pravilima 2006. u Palestinskoj samoupravi Hamas je osvojio više glasova od Fataha, ali zbog nemogućnosti formiranja vlasti, Hamas je pokrenuo 2007. građanski rat protiv Fataha u Pojasu Gaze, gdje je pobijedio i ostao na vlasti, i uhljebio na desetke tisuća zaposlenika u institucijama. Od tad, u naredne tri godine diktature u Pojasu Gaze Hamas je na Izrael ispalio oko 8.000 raketa, što je izazivalo oštre protumjere Izraela.

Od 2006., dakle, Hamas, teroristički i islamistički pokret, i Fatah, militantni ali umjereniji pokret, su u građanskom ratu – do te mjere da današnji predsjednik Palestinske samouprave i lider Fataha Mahmoud Abbas podržava sankcije Izraela protiv Hamasa. Od te 2006. godine Palestinci u Pojasu Gaze nemaju dovoljne količine vode, struje, hrane, grijanja, nafte, itd. Već deset godina palestinski predsjednik Abbas drži svojim palestinskim sunarodnjacima u Gazi pod Hamasom niže plaće i do 50 posto. Oko 40 posto stanovnika Gaze živi u ekstremnom siromaštvu, bez da bi Abbas maknuo prstom. Od 2006. u međupalestinskom građanskom sukobu poginulo je preko 600 Palestinaca. Preko 700 političkih zatvorenika nalazi se u zatvorima Fataha ili Hamasa, gdje obje frakcije prakticiraju torturu. Fatah i Hamas su potpisali sporazum u listopadu prošle godine, a vidjet će se hoće li Hamas prestati s terorističkim akcijama.

Zašto je sve dosad navedeno važno? Bošnjačko solidariziranje s Pojasom Gaze nastaje samo onda kad izraelska vojska brutalno reagira na Hamasove rakete. Pritom se ne smije zaboraviti da je Hamas pritvorio na desetke i ubio gotovo 120 članova Fataha za vrijeme izraelske vojne operacije protiv Gaze. Tako je Bakir Izetbegović izjavio 2014. da je Gaza „najveći konc-logor na svijetu, na teritoriji manjoj od grada Sarajeva pokušava život organizirati preko milijun ljudi… gaze te Palestince, zbili su ih na ostatke onoga što je bilo njihova djedovina“, odbivši pritom primiti veleposlanika Izraela. Međutim, Izetbegović i mnogi drugi akteri propuštaju iznijeti jasan stav o sukobu Fataha i Hamasa. Upravo Hamas drži taj „konc-logor“, koji je mogao biti država da je Arafat 2000. prihvatio prijedloge. Za „bodljikavu žicu“ oko Gaze nije nitko izravno kriv koliko su krive palestinske frakcije i odluke palestinskih političara.

Autopalestinizacija

„Palestinizacija Bošnjaka“ s kojom bošnjačke medijske i političke elite sve češće izlaze u javnost nije ništa drugo nego bježanje od odgovornosti od situacije u kojoj se BiH nalazi. U tom smislu, moglo bi se reći da Bošnjaci – ako ćemo se već tim terminom koristiti – palestiniziraju sami sebe, zarobljavaju svoju budućnost u svojevrsnom Pojasu Gaze. Za to nisu krivi vanjski faktori, ni Hrvati ni Srbi, ne postoji jedan „Izrael“ koji bi kontrolirao ili kupovao njihovu zemlju (osim Arapa u BiH), već su krive bošnjačke elite koje sustavno, vjerojatno ne i u ideološkom smislu, hamasiziraju vlastitu državu i narod, odnosno drže je taocem i ukopavaju se u rovove, jer nijedna opcija (ni lijeva ni desna, čast izuzecima) ne želi popustiti dugoročnoj stabilnosti, što je vidljivo u gotovo jednakim prijedlozima izbornog zakona SDA i DF/SDP-a.

A na koji način to čine? Uglavnom negiranjem minimalnog konsenzusa i odluka temeljnih institucija BiH, prije svega Ustavnog suda BiH. Nevjerojatno je da se sve čini kako bi se spriječilo donošenje novih pravila Izbornog zakona. Osim negiranja državnosti kroz uzurpaciju ustavnopravnog poretka, bošnjačke elite jednostavno negiraju pravo drugima da budu jednako predstavljeni u institucijama BiH, od Predsjedništva do Doma naroda Parlamenta Federacije BiH, makar to zaustavljalo zemlju u daljnjim procesima i reformama. Bošnjačke stranke i ljevice i desnice nastupaju i s nacionalističkog i „moralizirajućeg“ stajališta kad je u pitanju država, bez davanja prostora koalicijskim partnerima ili predstavnicima iz drugih naroda kad su u pitanju stavovi oko njenog budućeg uređenja, što nije ništa drugo nego negiranje realnosti i funkcioniranja institucija BiH. Posebno je to očito u porastu euroskepticizma i nepovjerenja prema zapadnoj međunarodnoj zajednici, osobito nakon izglasavanja akciza, poziva na donošenje izbornih pravila i zajedničkih sastanaka s europskim čelnicima.

Analogno je bilo kad je Hamas 2006. počeo negirati institucije Palestinske samouprave i prava Fatahu, pa je odlučio nasilno preuzeti kontrolu u Pojasu Gaze i zarobiti vlastite građane u „najvećem konc-logoru na svijetu“. I odatle, pored toga, slati sve samo ne poruke mogućeg konsenzusa i pomirbe sunarodnjacima i svijetu.

Izlazak iz ove krize moguć je samo prestankom bojkota i priznanjem da najveći konstitutivni narod ne može vladati cijelim teritorijem Federacije BiH, od izbora pa nadalje. Moguće je da bi nakon sporazuma u Cairu u listopadu 2017. s kojim se postigao krhki mir između Fataha i Hamasa mogli prije dosegnuti stabilnost i održavanje izbora u demokratskom ozračju 2018. godine, i to vjerojatno nakon donošenja novih pravila koji će favorizirati konsocijaciju i akomodaciju svih skupina podijeljenog palestinskog društva, što u BiH nažalost većina bošnjačkih aktera ne žele dopustiti. To sad ovisi samo o Palestincima, kao što budućnost BiH velikim dijelom ovisi o odlukama Bošnjaka, jer nitko im ne želi „bodljikavu žicu“.