Published On: Pet, svi 20th, 2022

Oživljavanje drevnog znakovlja ili slušanje žilavke

Svi smo mi  negdje rođeni te se takav podatak spominje iz nužne formalnosti, ali katkad tijek naših života može upućivati na važnost ili posebnost ambijenta u kojemu smo ugledali svijet. Čime mjesto rođenja prestaje biti statistički podatak i postaje mentalitetna odrednica. U Antonijinu slučaju, roditi se u Imotskom i odrasti u njegovu okružju, nešto je ipak posebno, osobito ako vas Bog podari nečim kreativnim, kako nju obilato jest. Svi ti Gudelji, Raosi, Vrdoljaci…, sve je to istu vodu pilo i istim se suncem grijalo. Jedna je od najuglednijih grafičarki našeg vremena i našega okružja. Nadaleko znana i par godina čekana na Mostarskom proljeću, te je napokon tu s najnovijim grafičkim ciklusom iz kojega bukte boje i forme nas zavode i navode na promišljanja o njezinu zanimanju za stalno ponavljanje ciklusa u ljudskoj, religijskoj i prirodi općenito. Antonija je uvjerena da je tajna u semiotičkim značenjima i porukama, osobito srednjovjekovnim. S pečatima duboke religioznosti i poetike. Religija je sama po sebi poetična, poezija je sama po sebi religiozna, jer podrazumijeva potpunu odanost. Isključuje laž, nevjeru. Antonija traga i hodi etimološkim znacima, a do svega je sve u stanju doći ova pametna glava, pokazat će ova sjajna i posebna izložba, sasvim posebne umjetnice. I njezinu semiotičkom o ribi.

Po svoje motive (davno proučene i naučene u religiji i u poeziji)  Antonija se, misaono i kreativno, zaputila u Mostar, u ovu valu, gdje je odlučila oživjeti i produljiti život znacima ranog srednjovjekovlja, rasutim posvuda gdje se kamen primakao vodi, a drevni ljudi ostavljali znake o tomu kako su živjeli i u što su vjerovali, ne znajući da je to umjetnost ili poezija. I kako poete lakše ili teže mijenjaju oblike riječi, tako će ona etimologiju i semiotiku razigrati novim oblicima i bojama, nekako ih uzdignuti s kamena i oživjeti, kaneći  nas valjda podsjetiti da je ovo samo beznačajna vremenska faza u vječnosti značenja svega što je drevnost ostavljala za sobom, bilo da su poruke ili čak opomene, no tragovi vjerovanja svakako jesu. Boje koje koristi – radije ću reći do kojih mukotrpno dolazi – najvidljivije su u mostarskoj kotlini i baš se tim bojama čeljad ovdje najviše hvali, ali, dok se u istoj nekada davno nije pojavio, primjerice,  Karlo Afan de Rivera, o tim bojama i tom svjetlu nismo nalazili traga na slikarskim platnima, tek im je književnost davala ponešto deskripcije.

Zato je zadaća koju si je Antonija zadala – teška. Jako teška. I  maestralno obavljena. To je to, taj tirkiz, taj nemir oblika, to sunce, voda, kamen, te ribe koje odgonetačima značenja znakova znače sve samo nipošto tek hranu: riba će nam svojim nijemim vodenim životom ispričati sve o našemu; ta flora i fauna koja u Antonijinoj izvedbi jednostavnima prikazuje najozbiljnije biblijske teme, izdiljane visokim tiskom i kombiniranjem drvoreza i linoreza (nisu li tako radili i umjetnici srednjovjekovlja?), čini i mitologiju nečim što se još događa. Ako imaš Antonijine oči ili ako znaš ”čuti  miris žilavke”, kako ona piše u tekstu Traktat o Mostarskom proljeću koji ćemo, svakako, objaviti u časopisu Matice hrvatske Motrišta, jer je satkan od lucidnih detalja koje nipošto nisam smio obezvrijediti, citirajući ih za ovaj pokušaj kataloškog predgovora. O izložbi koja nam još jednom pokazuje kako svakoga jutra kad ustanemo i krenemo u osvajanje još jednog životnog dana, propustimo vidjeti i doživjeti sve ono što vide umjetnici kada se zateknu u Mostaru i ovoj vali, pa nam dođu, slikom ili stihom, pokazati što sve propuštamo.

 

Dragan Marijanović

guest
0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare