Svi smo mi negdje rođeni te se takav podatak spominje iz nužne formalnosti, ali katkad tijek naših života može upućivati na važnost ili posebnost ambijenta u kojemu smo ugledali svijet. Čime mjesto rođenja prestaje biti statistički podatak i postaje mentalitetna odrednica. U Antonijinu slučaju, roditi se u Imotskom i odrasti u njegovu okružju, nešto je ipak posebno, osobito ako vas Bog podari nečim kreativnim, kako nju obilato jest. Svi ti Gudelji, Raosi, Vrdoljaci…, sve je to istu vodu pilo i istim se suncem grijalo. Jedna je od najuglednijih grafičarki našeg vremena i našega okružja. Nadaleko znana i par godina čekana na Mostarskom proljeću, te je napokon tu s najnovijim grafičkim ciklusom iz kojega bukte boje i forme nas zavode i navode na promišljanja o njezinu zanimanju za stalno ponavljanje ciklusa u ljudskoj, religijskoj i prirodi općenito. Antonija je uvjerena da je tajna u semiotičkim značenjima i porukama, osobito srednjovjekovnim. S pečatima duboke religioznosti i poetike. Religija je sama po sebi poetična, poezija je sama po sebi religiozna, jer podrazumijeva potpunu odanost. Isključuje laž, nevjeru. Antonija traga i hodi etimološkim znacima, a do svega je sve u stanju doći ova pametna glava, pokazat će ova sjajna i posebna izložba, sasvim posebne umjetnice. I njezinu semiotičkom o ribi.
Po svoje motive (davno proučene i naučene u religiji i u poeziji) Antonija se, misaono i kreativno, zaputila u Mostar, u ovu valu, gdje je odlučila oživjeti i produljiti život znacima ranog srednjovjekovlja, rasutim posvuda gdje se kamen primakao vodi, a drevni ljudi ostavljali znake o tomu kako su živjeli i u što su vjerovali, ne znajući da je to umjetnost ili poezija. I kako poete lakše ili teže mijenjaju oblike riječi, tako će ona etimologiju i semiotiku razigrati novim oblicima i bojama, nekako ih uzdignuti s kamena i oživjeti, kaneći nas valjda podsjetiti da je ovo samo beznačajna vremenska faza u vječnosti značenja svega što je drevnost ostavljala za sobom, bilo da su poruke ili čak opomene, no tragovi vjerovanja svakako jesu. Boje koje koristi – radije ću reći do kojih mukotrpno dolazi – najvidljivije su u mostarskoj kotlini i baš se tim bojama čeljad ovdje najviše hvali, ali, dok se u istoj nekada davno nije pojavio, primjerice, Karlo Afan de Rivera, o tim bojama i tom svjetlu nismo nalazili traga na slikarskim platnima, tek im je književnost davala ponešto deskripcije.
Zato je zadaća koju si je Antonija zadala – teška. Jako teška. I maestralno obavljena. To je to, taj tirkiz, taj nemir oblika, to sunce, voda, kamen, te ribe koje odgonetačima značenja znakova znače sve samo nipošto tek hranu: riba će nam svojim nijemim vodenim životom ispričati sve o našemu; ta flora i fauna koja u Antonijinoj izvedbi jednostavnima prikazuje najozbiljnije biblijske teme, izdiljane visokim tiskom i kombiniranjem drvoreza i linoreza (nisu li tako radili i umjetnici srednjovjekovlja?), čini i mitologiju nečim što se još događa. Ako imaš Antonijine oči ili ako znaš ”čuti miris žilavke”, kako ona piše u tekstu Traktat o Mostarskom proljeću koji ćemo, svakako, objaviti u časopisu Matice hrvatske Motrišta, jer je satkan od lucidnih detalja koje nipošto nisam smio obezvrijediti, citirajući ih za ovaj pokušaj kataloškog predgovora. O izložbi koja nam još jednom pokazuje kako svakoga jutra kad ustanemo i krenemo u osvajanje još jednog životnog dana, propustimo vidjeti i doživjeti sve ono što vide umjetnici kada se zateknu u Mostaru i ovoj vali, pa nam dođu, slikom ili stihom, pokazati što sve propuštamo.
Dragan Marijanović