Usoi brana na rijeci Murgab u današnjem Tadžikistanu nastala je nakon potresa 2011. godine i već je tada, tijekom samog postanka, odron progutao cijelo jedno selo. Isti je taj odron “blokirao” rijeku Murgab i napravio jezero Sarez. Nakupina ili prirodna brana Usoi visoka je 566 metara što ju čini najvišom prirodnom branom na svijetu.Cijela je ta regija, gdje se nalazi jezero Sarez, i sada vrlo izolirana, a 1911. godine bila je “kraj svijeta”. Čak je šest tjedana trebalo, piše medij Ozy, da vijest o poginulima dođe do civilizacije.
Danas je, u slučaju proboja vode, direktno ugroženo trideset sela u dolini Bartang, i još šezdesetak u regiji bi, vrlo vjerojatno, bilo direktno pogođeno.
I to je, slažu se stručnjaci, najpozitivnija i najkonzervativnija procjena, i tvrde kako urušavanje brane nije “možda” nego “sigurno”. Najočitiji je izbor potres, isti onakav kakav je stvorio branu i jezero, takav će ih vjerojatno i “razmontirati”.
Ukoliko se to dogodi i brana napukne može izazvati i još jedan golemi odron, no to čak i nije najgora stvar koja bi se desila. Voda iz jezera stvorila bi 30 metara visok val koji bi jurio niz već stvoreno korito i pogođeno bi bilo oko pet milijuna ljudi, ne samo u Tadžikistanu već i u Afganistanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu.
Usporedbe radi najsmrtonosniji potres u povijesti dogodio se u Kini 1931. godine, kada je umrlo 4 milijuna ljudi. Tada se nakon godina suše i posebno jake zime koja je stvorila ledene čepove u gorjima u nekoliko navrata poplavila rijeka Jangce i Huai He. To je jedna od najgorih prirodnih katastrofa u 20. stoljeću, prelaze ju samo neke pandemije i dugogodišnje gladi.
Projekcija za jezero Sarez napravljena je prije dva desetljeća, populacija koja bi mu se našla na putu vjerojatno je mnogo veća. Uzrok katastrofe uopće ne mora biti potres, može se desiti to da je Usoi brana cilj terorista. Jedna dobro postavljena bomba može uzrokovati neviđenu štetu. Čak i ako se sama brana ne raspadne, odroni tla mogu stvoriti klizišta i lavine koje izbrišu desetke sela.
No dok je terorizam “možda”, i ako se uzme seizmička aktivnost ploče i regije u kojoj se nalazi Tadžikistan potres je samo i isključivo pitanje vremena, ali je sigurno da će se desiti. Novinar i znanstvenik Richard Stone jezero Sarez počeo je istraživati prije desetak godina, i tvrdi kako se ništa nije promijenilo niti napravilo da se zaustavi katastrofa koja, sasvim sigurno, slijedi.
“Kada sam krenuo sa istraživanjem shvatio sam da je to jedna od onih golemih neispričanih priča o kojima nitko ništa ne priča. To je tragedija koja doslovno samo čeka da se desi”, kaže Stone.
Kada je Tadžikistan bio dio Sovjetskog Saveza situacija je, ipak, bila monitorirana i Moskva i Dušanbe (glavni grad Tadžikistana) su neprestano bili u kontaktu. To je sve, u međuvremenu, propalo i ugašeno.
Fayzmamad Davlatbekov o jezeru, brani i posljedicama potencijalne tragedije pisao je za Environmental Justice Atlas u kojem argumentira da nisu u pitanju “samo” ljudski životi nego i čitav ekosistem.
“Prijetnja je mnogo veća. Nakon raspada i razlijevanja, osim što će mnogi poginuti, doći će do nevjerojatnog zagađenja koje bi zahvatilo i susjedne države”, kaže Davlatbekov.
Godine 2000. Svjetska banka je inicirala 4.2 milijuna dolara “težak” projekt saniranja prostora oko jezera Sarez, no taj se projekt manje više svodi na planove kako na vrijeme alarmirati regiju i potaknuti ih na evakuaciju u slučaju najgoreg scenarija. Inženjerske su solucije, kaže UN-ova Organizacija za prehranu i poljoprivredu, gotovo nemoguće i neizvedive radi izoliranosti jezera do kojeg se dolazi dvama cestama koje su većinu godine zatvorene radi vremenskih uvjeta.
Na jednoj konferenciji 2007. godine došlo se na ideju da se naprave podzemni tuneli i da barem dio od 16 kubičnih kilometara “oteče” negdje drugdje. U međuvremenu niz lokalnih znanstvenika tvrdi kako nema nikakve šanse da brana pukne pa je to, i nedostatak novca, glavni razlog zašto vlada potpuno ignorira problem.
Umjesto toga, piše Ozy, branu vide kao ekonomski potencijal. Tadžikistanski predsjednik Emomali Rahmon nedavno je po prvi puta otkada je na vlasti od 1992. godine posjetio Uzbekistan kako bi sa susjedima razgovarao o opciji da se voda iz jezera koristi kao rezervoar pitke vode.
Davlatbekov kaže kako bi to zaista moglo pomoći da se smanji volumen vode kao i Tadžikistanu donijeti prijeko potreban novac. Sada slijedi utrka s vremenom, mogu li dvije nacije smanjiti razinu vode prije nego što regiju zatrese potres i ne desi se katastrofa.
wpDiscuz