Poštovana Europo,
Već godinama nas pozivate da koračamo prema vama.
I mi koračamo. Uporno, tiho, civilizirano.
Uljuđeni u tišini, ohrabreni u iluziji.
Rekli ste da put prema vama vodi kroz reforme, kroz kompromis, kroz suživot.
Mi smo sve to učinili.
Dopustili smo da nam drugi biraju predstavnike, u ime višenacionalnosti.
Pristali smo na tišinu, u ime stabilnosti.
Prihvatili smo da budemo manjina u vlastitoj zemlji, u ime mira.
Pitali nismo mnogo. Samo jedno: hoćemo li jednog dana biti jednaki?
Niste odgovorili.
Danas, dok koračamo tim europskim putem, osjećamo da to nije više ni put, ni Europa.
To je tunel.
Na njegovom kraju – umjesto svjetla – čeka nas visoki predstavnik.
Gospodin Schmidt.
Vaš čovjek.
Naš nadređeni.
On je simbol vašeg prisustva u zemlji koju nazivate suverenom,
ali u kojoj samo on ima pravo donositi zakone.
Mi nemamo pravo čak ni na izbor.
Rekli ste nam da su vaše vrijednosti temeljene na slobodi, jednakosti i demokraciji.
A što imamo mi?
U vašim članicama – Bruxelles savjetuje.
Nad nama – vlada.
U vašim zemljama europske institucije imaju autoritet.
U našoj – vaša ruka ima apsolutnu vlast.
Pitamo se, i to po prvi put – jesmo li mi uopće dobrodošli u tu Europu?
Ili još preciznije:
Jesu li Hrvati u BiH – narod čije postojanje remeti vaše formule za mir?
Ako nas već tretirate kao koloniju, zašto onda glumimo pristupanje?
Zašto da ulazimo u Europu kad smo već pod njom – bez prava i bez glasa?
Možda je vrijeme da postavimo pitanje koje dosad nismo smjeli:
Ne treba li nama, zapravo, izlazak iz ove Europe, a ne ulazak u nju?
Ne iz Europe kao ideje.
Nego iz Europe kao birokratske laži o jednakosti među nejednakima.
Jer vi nas ne primate.
Vi nas prisvajate.
U ime naroda koji više ne vjeruje u šutnju,
ali još vjeruje u istinu.
U Mostaru, u Sarajevu, u Tomislavgradu, u Vitezu i Ravnom,
u ime Hrvata koji nisu glasni jer nisu brojni,
nego jer još čekaju da ih netko konačno čuje.
/POSKOK/
wpDiscuz
