Neki su već istraživali kako i otkud se javlja revolucionarni duh, ali mi nije poznato da se itko bavio time kako i kamo on nestaje? Ponire li ispod zemlje kako bi opet negdje izbio, ili jednostavno ispari? Zatvara li se možda u američku ambasadu, kao u Aladinovu lampu, čekajući povoljnije okolnosti da opet izađe?
Prošla je puna godina dana od jednog od najčudnijih događaja u postdejtonskoj povijesti BiH, za neke, uglavnom lijeve idealiste, i najvećeg tračka nade u bolje sutra, koji se na koncu pretvorio u epohalni ćorak. Svakome iole razboritom je u startu bilo jasno da će stvar tako završiti i da problemi ove zemlje nisu tako jednostavni da bi se preko noći riješili uličnim prevratom.
__________piše: Nino Raspudić / nezavisne.com
Počelo je kao sasvim razumljiv socijalni bunt očajnih radnika propalih tuzlanskih poduzeća, da bi se događaj vrlo brzo pretvorio u neku vrstu bošnjačkog proljeća, kojeg je obilježio palež zgrada državnih institucija, zahtjevi za ukidanjem kantona, osnivanje plenuma koji su, unatoč tome što su okupljali tek nekoliko promila građana, i to samo na većinski bošnjačkim prostorima, iznosili zahtjeve i ultimatume vlasti kao da iza njih stoji najveća svjetska sila (koja je vjerojatno iza njih doista i stajala). Lešinarski su se na taj spoj radničke muke, unutrašnjeg obračuna na bošnjačkoj političkoj sceni i farsičnog pokušaja unitarističkog državnog udara, sakupili glavni “regionalni” teoretičari svjetske revolucije. Visjeli su na plenumima, smucali se po prosvjedima, pakirali i prodavali svjetskoj javnosti bajke o radnom narodu Bosne i Hercegovine koji se ujedinio na klasnoj osnovi protiv korumpiranih nacionalističkih elita, i sprema se, uz njihovu teorijsku pomoć, povesti zemlju u svijetlu budućnost. Neki su za takve uratke dobili i međunarodne nagrade, pa su time postali i rijetki koji su od prosvjeda imali neke vajde. Nakon mjesec dana pokazalo se da je riječ o ćorku, da prosvjedi neće promijeniti ništa i da kao konačan rezultat ostaje samo višemilijunska šteta nastala paležom državne imovine te razočarenje i apatija kao posljedica propale “revolucije”. Kad preostaloj šačici prosvjednika u Sarajevu policija nakon mjesec dana više nije dozvoljavala blokadu glavne gradske prometnice, prosvjednici su se otišli žaliti pred američku ambasadu, čime je farsa bila potpuna. U istoj godini održani su redoviti izbori, koji su pokazali da narod (preciznije: narodi) koji je, tobože, nezadovoljan kompletnom političkom korumpiranom elitom, u stvari ne želi nikakve bitne promjene, već glasuje kao i uvijek, i da ulica, dakle, ne rješava ništa. Šerbedžije, Štiksovi i ostali koji su poetizirali, teoretizirali i lijepo upakiranu za inozemno lijevo tržište naveliko prodavali tuđu muku, preko noći su nestali. I nikom ništa.
Najopipljivija “promjena” koju su prosvjedi donijeli bilo je rušenje vlasti u većinskim bošnjačkim kantonima. No, niti nova kantonalna vlast izabrana po volji prosvjednika nije se pokazala sposobnom riješiti njihove probleme pa su se tako očajni radnici propalih tuzlanskih socijalističkih mastodonata, s čijim je prosvjedom sve i počelo, na kraju pješice uputili prema granici s Hrvatskom u jednom od najtužnijih marševa u povijesti zemlje. Nakon višednevne muke pristali su na mizernu pomoć i odustali od svega.
Izbori, kao veliki test raspoloženja javnosti, konačno su razbili sve iluzije o općoj želji za promjenom političke elite. Izborni pobjednici, apsolutni i relativni, su početkom 2015. usred, već uobičajeno mukotrpnog, procesa formiranja vlasti, prouzročenog nelogičnim ustrojem zemlje. Tko će onda u veljači 2015. prosvjedovati protiv onih koji još nisu ni formirali vlast, a praktično jučer su premoćno dobili izbore? Odavno su prestali s radom i zadnji plenumi, profesionalni revolucionari su šmugnuli na nove medijske zadatke pa je bombastično najavljivana obljetnica prosvjeda na koncu prošla otužno. U Mostaru se okupilo tridesetak dežurnih prosvjednika, mahom iz bošnjačkog dijela grada, isto toliko u Zenici i Bihaću, tek nešto malo više u Tuzli i Sarajevu.
Koje su pouke cijele priče? Zašto je prva obljetnica tobože najvažnijih prosvjeda u novijoj povijesti BiH prošla tako mizerno? Je li se u međuvremenu poboljšao položaj radnika, umirovljenika, mladih, smanjila nezaposlenost, korupcija, nepotizam? Nije. Je li nestalo razloga za autentičan socijalni bunt? Nije. Ljudi koji su u veljači 2014. krenuli u prosvjed iz pukog očaja su nakon svega razočarani i potpuno demotivirani, oni koji su im se naknadno prikrpili nemaju više stimulaciju ni interes, najdraža ambasada to trenutno ne smatra realnom opcijom, a nema više ni organizirane političke grupacije koja bi “događanje naroda” poduprla. Vidjeli smo koju je sreću “događanje naroda” i nasilno rušenje vlasti donijelo lani u Ukrajini, ili još ranije u Egiptu ili Libiji.
Kao što se pravo civilno društvo, koje će doista biti u službi zajednice, ne može umjetno proizvesti i upravljati izvana, tako se ni socijalni bunt, za koji realne osnove ne manjka, ne može režirati i manipulirati isključivo kao sredstvo političkog preustroja zemlje prema željama najdraže ambasade, pogotovo onda kada se on eksplicitno podudara s jednim od tri suprotstavljena nacionalna koncepta, a onda se čuditi zašto druga dva naroda nisu nasjela na priču, te zašto se i kod trećeg tako brzo ispuhala. Šteta nanesena lanjskim prosvjedima, osim uništenih zgrada i ozlijeđenih ljudi, leži i u tome što način na koji su se odigrali i kako su medijski prezentirani dugoročno kompromitira mogućnost bilo kakvog univerzalnog socijalnog bunta na prostoru cijele BiH. Kako je krenulo s formiranjem vlasti bit ćemo sretni ako se u ovoj godini budemo protiv koga uopće imali pobuniti.
wpDiscuz