Jedno selo na sjeveru Irana koncem svibnja je bilo poprište stravičnog takozvanog „ubojstva iz časti”. 37-godišnji Reza Ashrafi odrubio je glavu svojoj kćerki. I dok brojne slične slučajeve obitelji uspiju zatajiti, ovaj je ipak izazvao veliku pozornost na društvenim mrežama i kod tradicionalnih medija.
14-godišnja kćerka počinitelja tog zločina, Romina, kradomice je napustila obiteljsku kuću zajedno s jednim 29-godišnjim muškarcem. On je kasnije tvrdio da je u to dijete bio zaljubljen već pet godina. Rominina obitelj im je zabranila vjenčanje. Udaja 14-godišnjakinje bi bila moguća uz pristanak oca, piše Deutsche Welle.
Pet dana nakon Romininog bijega policajci su uhvatili par i vratili djevojčicu njezinom ocu. Sudeći po medijskim izvještajima, nakon toga su se stvari razvijale ovako: Rominina majka je u kući čula kako njezin muž od kćerke traži da se ubije – inače će ju on ubiti. Majka ništa nije poduzela kako bi spasila Rominu. A nakon brutalnog ubojstva te djevojčice, rodbina je u ime „časnog“ oca organizirala njezin pokop.
Diskriminacija žena u Iranu
„Gorka istina je da je patrijarhalna kultura duboko ukorijenjena u iranskom društvu”, kaže spisateljica i aktivistica za ženska prava Asieh Amini u razgovoru za DW. „Ovdje uopće nikakvu ulogu ne igra to koliko su dobro obrazovane iranske žene i koliko su one postigle zahvaljujući svom jakom položaju u civilnom društvu“, dodaje Amini. Nakon nereda 2009. ona je pobjegla iz Irana i danas živi u Norveškoj. „U sadašnjem političkom sustavu muškarci na svojoj strani imaju ne samo tradiciju, već i zakonodavstvo.“
Žene su u Iranu na prvi pogled puno postigle, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama u regiji: u Saudijskoj Arabiji primjerice žene donedavno nisu smjele čak ni voziti automobil. Tek od 2015. u toj zemlji imaju pravo glasa.
U Iranu žene automobile voze još od 1940. A smiju birati ili biti birane od 1963. Svaka druga osoba u Iranu sa sveučilišnom diplomom je – ženskog spola. A kontinuirano raste i broj žena koje podnose zahtjev za razvodom braka ili se sporazumno „oslobađaju“ iz nesretne bračne zajednice.
Apsurdni šerijatski zakoni
Ali i za žene u Iranu i u Saudijskoj Arabiji vrijedi jedna te ista stvar: one se smatraju „nesamostalnima”, osobama o kojima se netko „brine” – i to zbog zakona koji počivaju na šerijatskom pravu.
Sve važne odluke donose njihovi očevi ili muževi, pa čak i u vezi života i smrti. U islamskom kaznenom zakonu u Iranu na snazi je načelo osvete. A to znači: ukoliko jedna žena postane žrtva nekog zločina, onda otac odlučuje što očekuje počinitelja – osveta (a to je često smrtna kazna) ili pomilovanje.
Koliko je taj sustav apsurdan, najbolje pokazuju slučajevi poput ovoga – ubojica djevojčice je istovremeno i osoba koja bi trebala odlučiti o pomilovanju ili osveti. I tu pravosudni sustav u potpunosti zakazuje. Rominin otac Reza Ashrafi se, kako javljaju iranski mediji, prije tog čina informirao kod jednog odvjetnika kakva ga kazna očekuje. I dobio je informaciju: između tri i deset godina zatvora.
Ashrafi pritom nije jedini otac koji je „iskoristio“ tu rupu u iranskom pravosuđu. Sudeći po rezultatima jedne studije Iranske policijske akademije, u regijama na zapadu i jugu Irana, tamo gdje tradicija igra veliku ulogu, udio takozvanih „ubojstava iz časti“ u broju svih počinjenih ubojstava je i do 45 posto.
Stravičan kodeks
“U nekom tradicionalnom društvu je pristojnost najvažniji kapital jedne žene”, objašnjava iranska novinarka Mahrokh Gholamhosseinpour. “Muškarca čija žena ili kćerka nisu pristojne ovo društvo odbacuje, ponižava i ignorira.” Gholamhosseinpour je nekoliko godina istraživala „ubojstva iz časti“ u Iranu. „Sjećam se jedne djevojčice po imenu Ala, iz jednog sela na jugu Irana. Njezina majka mi je rekla da ju je, dok je čuvala ovce, silovalo nekoliko muškaraca iz jednog drugog plemena. Kad su je polumrtvu donijeli natrag u selo, brzo je pala odluka da ju se mora ukloniti.“
U mnogim slučajevima otac ili djed nalog za ubojstvo „obeščašćene“ djevojčice daju njezinom bratu ili nekom rođaku. Nakon zločina on onda preuzme odgovornost ili pomiluje počinitelja. „Kod većine takozvanih ubojstava iz časti nema žalbe tužitelja ili skrbnika. A ubojicu se brzo pušta na slobodu, uz pristanak obje strane”, zaključila je Gholamhosseinpour. Ona danas živi u SAD-u. Rominin bijeg, odnosno otmica vjerojatno ne bi bila okončana njezinim ubojstvom u slučaju da su ona i njezina obitelj stanovali u nekom velikom gradu, kaže ova stručnjakinja.
Konzervativni otpor reformama
Rominina sudbina je uznemirila iransko društvo, i to ne samo korisnike društvenih mreža. Gotovo sve iranske novine su izvještavale o ubojstvu 14-godišnjakinje. Predsjednik Hassan Rohani od svog je kabineta zatražio da se konačno pobrine oko zakonske reforme kako bi se ubuduće strože kažnjavalo nasilje u ime navodne „obiteljske časti“.
Ali predsjednik zna vrlo dobro da konzervativno iransko pravosuđe odbacuje prijedloge zakona koji bi žene trebali zaštititi od nasilja u obitelji. Tim zakonima se htjelo „kopirati” zapadne rješenja i njihovi ciljevi proturječe temeljnim načelima islama, to su argumenti konzervativnih krugova u Iranu.
Za Romininu smrt nisu krive islamske vrijednosti i zakoni, već pristaše UN-ove Agende 2030, kojom se želi postići ravnopravnost spolova, tvrdi Kobra Chasali. On je član utjecajnog Vijeća za kulturu i socijalna pitanja za žene i obitelji. To tijelo je direktno podređeno duhovnim vođama u Iranu. Već 35 godina to Vijeće pokušava u iranskom društvu etablirati navodnu islamsku kulturu i vrijednosti – i ogorčeno se bori protiv UN-ovih razvojnih ciljeva za 2030. godinu, zato što se njima, između ostaloga, potiču seksualno obrazovanje i ravnopravnost djevojčica i dječaka. Konzervativci pritom imaju i svoj „prijedlog rješenja“, a on glasi: udati djevojčice, i to što mlađe to bolje.
wpDiscuz
