Otišla sam studirati u Beograd. Otkrila sam da smo mi Hrvati zapravo najveći Srbi

Na temu ovog teksta navelo me jedno vječno pitanje koje me prati otkad sam se vratila: “A dok si studirala u Beogradu jesu li od svuda treštale cajke?” I moj vječni odgovor: “Nisu. Treštao je Toma Zdravković. Ipak smo mi Hrvati najveći Srbi.”

Studirati u Beogradu, umjesto u nekoj drugoj hoch europskoj prijestolnici, odlučila sam iz razloga iz kojeg radim sve u životu: iz prkosa. Prkosa prema poznanicima, prolaznicima, društvenim kritičarima i dušebrižnicima. Zanimalo me što se nalazi preko Dunava, te imaginarne granice koja navodno odvaja civilizaciju od kaosa. Koliko istine ima u stereotipima i društvenim tabuima.

Zaključak mog “eksperimenta” zapravo je bio da sam više naučila o svom narodu, nego onom preko plota. U Srbiji nisam imala nikakvih negativnih iskustava, osim o spoznaji da smo mi zapravo jedan suštinski neduhovit narod.

A što sam naučila o nama? Da u Zagrebu postoje samo dvije vrste ljudi, oni koji Extra FM u autu slušaju s otvorenim prozorima i pičke koje Extra FM slušaju sa zatvorenim prozorima. Za to vrijeme na splavovima trešti Dino Dvornik, iz kafana Nina Badrić, a restorana Gibonni. Jer najgori od svih –izama je kulturni elitizam.

Dan danas ako, kao ja, prisluškujete susjedne stolove po kafićima, čut ćete kako narodnjaci “preplavljuju” gradove, a mladež “pada” pod “najezdom”. Što je turbofolk i što je to u nama što nas tjera na moralnu uzbunu?

Kako je u Srbiji turbofolk bio sinonim za turska osvajanja, tako je u Hrvatskoj rebrendiran i nosi simboliku srpskog osvajanja. Iako je Balkan oduvijek bio drugost Europe, čini se da smo mi od “drugosti” napravili babušku. Paletu smo proširili i stvorili gradaciju Balkanca. Po tome bi Slovenci bili fuchsia, Srbi hot pink, a mi magenta.

Folk je postao bitan faktor u samoodređivanju. Ako želimo definirati sebe kao individuu ili narod, potreban nam je onaj drugi. Narodnjaci su tako postali glavni adut pri nacionalnom distanciranju.

Postoje samo dva moguća ishoda u društvenom shvaćaju: ili prihvaćaš tradicionalno (naše) ili si odbačen. Sve ono što nije hrvatsko, strano je, nepoželjno, neprijateljsko. Četiri su dozvoljena glazbena izražaja koji se prepoznaju kao hrvatski i autohtoni: šlageri, pop-rock, dalmatinska pjesma specifična po klapama te slavonska tamburica. Ako ne prepoznajemo neke od ovih elemenata u glazbenom izražaju, glazba postaje nazadna i vulgarna. U Hrvatskoj još nije prepoznat i priznat model spajanja zabavne i narodne glazbe. Onog trenutka kada počinje koketiranje narodne sa zabavnim elementima, ona biva odbačena.

Slična stvar dogodila se Severini (najbolji primjer bi bio “Moja štikla”). Kada je počela eksperimentirati s novim elementima, njezina glazba etiketirana je turbofolkom. Kako bi spasila stvar, naglašavala je autohtonost instrumenata i elemenata koji su korišteni na singlu (linđo, ganga, rera, šijavica). Čak ni naknadan angažman nacionalnog folklornog ansambla Lado nije pomogao. Svaki njen daljnji pokušaj pao je u vodu.

Da su Justin Bieber i Sean Paul kojim slučajem rođeni na Balkanu, danas bi ih zvali Milan Stanković i Rasta.

Upravo tako dolazi do simboličkog protjerivanja, pjevači postaju estradne vještice koje se pale na lomači, a vatru potpiruju mediji.

Glazbena nevjernost poput Aresove i Afroditine ljubavne mreže pretvara se u onu društvenu, ismijanu. Nastaje kulturna trauma prouzrokovana preklapanjem konobe i kafane.

Identitet sam po sebi nije nešto mjerljivo, nešto čemu bismo mogli odrediti početak i kraj. Pojavljuje se u različitosti, ona ga definira. Upravo zato što se identitet tvori ukrštavanjem kultura, njega nikad ne možemo nazivati čistim. Čista kultura, čist jezik ili nacija ne postoje. Čistoća je vječni ponor, a nalik je jedino samoj sebi. Svaka kultura je multikulturalna.

Ono što predstavlja najveću prijetnju jest njezina simplifikacija. Bilo kakvo pojednostavljenje pojmova kao što su kultura, identitet, nacija i sl. u sebi nosi sukob. Koliko god bilo dobronamjerno, simplifikacija dovodi jedino do nemogućnosti poimanja problema, njegove biti i dubine. Pojednostavljenje dovodi do iskrivljenosti, iskrivljenost dovodi do slijepila.

Kako napreduje tehnologija sve se više pribojavam da ćemo ovakve rasprave svesti na prebrojavanje krvnih zrnca ne bismo li dokazali kako smo više nečiji nego svoji. Razne kulture tako jedna drugu smatraju “prljavima”. Naša kultura muslimansko stanovništvo etiketira kao nečiste iako im njihova vjera izričito nameće stroge higijenske navike.

Niska kvaliteta turbofolka koja mu se najčešće pripisuje, rezultat je kulturološkog srama. Što dovodi da se ona vodi samo tržišnim pravilima, te zapostavlja one estetske.

“Pop je također turbo-folk. Pop je formiran po ukusu sponzora i njegova funkcija sama po sebi je slava i novac, on nema sadržaja”, rekao je Rambo Amadeus.

Kad bismo s pojma turbofolk uklonili mrlju srama, kad bismo ljudima omogućili da slušaju i stvaraju bez straha od otpadništva, smatram da bi se i u ovom glazbenom pravcu mogla stvoriti prava mala umjetnička djela. I Beethoven je stvarao jednostavne pjesmuljke koji su služili samo kao vježbenica početnicima. Kao što znamo, to ne znači da nije bio sposoban za više.

Za kraj vam ostavljam Amiru Medunjanin, jer svi smo mi ljudi od krvi i bijesa.