Ostavite Hajduk na miru! Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu i vičite ‘Ajmo, ustaše!’

Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.

Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.

Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.

Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.

Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima – pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije – prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.

U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.

Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.

Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije – Hajduk NOVJ – s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.

Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.

Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma. Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.

Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.

Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad – kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha – nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.

Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.

Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.

Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.

Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja. Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”

Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se – baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske – te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se – baš kao i ostatak Hrvatske – odriče svoje jedine europske titule.

Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”. Konačno, prije nekoliko dana – sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige – školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara – “Spremni!”.

Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali – kako danas znamo – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.

Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub – sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži – izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”.

Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.

Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili – zašto ne – kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću – klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni. Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.

Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali – shvatili ste već – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”.

Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.

Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.

Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži – ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.

Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!” . Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.

Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.

Boris Dežulović,  iz vremena dok je bio legenda , dakle prije nego je za 200 eura pristao reklamirati ustaške časnike po Ljubuškom (film Štefice Galić i lik djela Mire Hrstića, odbjeglog naciste i ratnog zločinca)