Portal MojeVrijeme.hr objavio anketu koja je navodno pokazala da mahom , gotovo dvotrećinski, narodi i narodnosti bivše Jugoslavije poglavito Hrvatske i BIH žale, suze liju za nekadašnjom zemljom. Živjeli su bolje i sigurnije a Titu se ne zamjera na režimu niti diktaturi, kažu. Bio je to divan čovjek, otac,Hrvat i drug.
Prononsirani pisci jugonostalgije odmah su se uhvatili pera dižući do jučer bezimeni portal u nebesa a njegovo istraživanje kao objektivno, naslađujući se nad neumitnoj truleži današnjice i poentirajući kako je eto, prošlih 20 godina pljuckanja po komunizmu bilo džaba jer narod pamti! Pamte blagostanje i mudrost velikog Vođe. Pamte kažu, vrijeme idile, kada su u svijetu bili netko i nešto!
_______piše: Nikola Zirdim l poskok.info
Džaba činjenica da ta anketa nikako ne može biti objektivna, jer je provedena stihijski, neznanstveno, bez reprezentativnog uzorka, bez iti grama sociološke analitike. Ne, anketa je pokazala, portal je objavio.
Da je kojim čudom, anketa pokazala drugačije, portal bi bio prozvan desničarskim leglom ili rezultati njegova istraživanja uopće ne bi bili primjećeni.
Priča o navodnom divnom, idiličnom životu u Jugoslaviji već pomalo nervira. Zašto? Zato što pitanje – je li se bolje živjelo nego danas nije pitanje ni sentimenta niti nostalgije. Jedan prosječan ekonomist, nakon par sati buljenja u tablice i poredbom standarda danas i nekada lako će doći do ispravnog zaključka kako se živjelo.
Kada bi se iz cijele priče čak i izbacila politika, činjenica da se živjelo u režimu u kojem je postojao delikt mišljenja, i kada bi se poredili samo ekonomski pokazatelji cijela teza opet jako brzo pada u vodu.
Neusporediva je kupovna moć građana Jugoslavije nekada i danas. Iako se priča o tome kako su svi imali, i svi bili stambeno zbrinuti, podaci govore nešto drugačije. Jugoslavija je, pored ogromne političke emigracije imala još i veću ekonomsku migraciju. Nakon devalvacije dinara, TIto je svjesno puštao ljude preko granice jer su mu trebale devize, inflacija je divljala, dinar na međunarodnom tržištu nakon ponovnog okretanja politici samoizolacije, nije vrijedio ništa. Vagon banana koštao je nenormalno puno a banane su djeci Jugoslavije bile egzotična biljka s TV ekrana.
Stambeno je zbrinut bio tek manji dio Jugoslavena. Potpuni je mit da je svatko imao pravo na besplatan stan od države. To su gluposti koje podvaljuju samo neuki pisci neukom čitateljstvu. Stanove su imali samo neki. Radilo se o društvenom vlasništvu koje su 90-ih, mrski nacionalisti , dali stanarskim korisnicima na povoljan gotovo neprimjetan otkup certifikatima. Tko im je onda podijelio stanove? Tito ili posttitoisti? Tko je omogućio čovjeku usred Zagreba da za 20.000 maraka certifikata otkupi stan koji danas vrijedi 300.000 KM? Tito ili oni posle njega?
Potom ide priča o korupciji. Koliko je bilo zapravo korupcije u Jugoslaviji? Kako da saznamo taj podatak? Jel nas tada o tome izvještavao Index, Jutarnji, Telegraf, B92, Radio101? Možda hrabri Feralovci? Koji mediji su pisali o tome? Sloboda medija bila je nikakva. Naslovnice su slavile režim i velikog vođu. Dopušten je bio tek pluralizam mišljenja na ideološkoj ljevici i to po pitanju samokritike socijalističkog samoupravljanja. To je ona širina riječi o kojoj govori Buden. To što je cijelom jednom spektru društva bilo zabranjeno da govori ono što misli Budena ne sekira. On ionako nije bio dio te ekipe. Manje vrijedne ekipe. Soja ljudskog roda koji nije vrijedan za razmatranje. Al nećemo sada o Budenovom fašizmu.
Jedan čovjek koji je u Ljubuškom jedne godine pokušao osnovati stranku završio je na Golom Otoku. Čovjek koji bi progovorio o korumpiranosti nekog jačeg igrača komunizma završio bi također na Golom otoku.
Jedno je sigurno. U anketi portala MojeVrijeme.hr, na pitanje kako se živjelo u Jugoslaviji sigurno znamo tko nije sudjelovao. Stotine tisuća Njemaca i Talijana nisu glasovali u toj anketi jer nisu živjeli u Jugoslaviji. Oni su naime odmah nakon 45-e protjerani iz nje. Mislim na one koji nisu poubijani.
Tisuće političkih emigranata Jugoslavije također nije sudjelovalo u ovoj anketi. Oni danas žive, ta djeca “demokratske” Jugoslavije također razasuti po cijelom svijetu, a djeca su Jugoslavije, i njihovo mišljenje također bi trebalo biti uvaženo. Mislim na političke emigrnte koji su uspjeli pobjeći. Anketu sigrno nije ispunila Ivanka Milošević, 9-godišnje dijete ubijeno u Chicagu 1972-e godine, jugoslavensko dijete koje je ubio Titov metak. Nije ni Rosemarie Ševo imala pravo otići na moje-vrijeme.hr i popuniti anketu kako joj se svidjalo njenih 9 godina koje bi provodila u Jugoslaviji.
Drugim rječima anketu o tome kako se živjelo u Jugoslaviji popunjavali su jugonostalgični posjetitelji jugonostalgičnog portala. Uglavnom živi. Mrtvi, onima kojima nije dano da žive u Jugoslaviji, protjerani, ili oni koji ne posjećuju sporni portal uopće anketu nisu popunjavali.
Što onda znači jedna anketa jednog portala i zašto joj se tako na jedanput daje toliki značaj u gotovo svim medijima? Što stoji iza te priče? Interesi velikih korporacija kojima je do što jedinstvenijeg ekonomskog prostora naravno, vazda će podgrijavati ideju Jugoslavije, a jugoapatadžici tog vremena u tome će pronalaziti opravdanje i ispravnost vlastite ideje i vjerovanja tog vremena.
No ako je tome već tako, i ako stvarno vjeruju u to što iznose, eto rješenja za vraćanje vanjskog duga. Dovoljno je da par godina 85% građana RH i BIH žive jugoslavenskim standardom, a da razliku u uštedi uplaćuju u državni proračun, i vrlob brzo ćemo postati stanovnici suverenih država kojima MMF neće moći više ništa.
Dovoljno je samo malo. Godišnje automobilom ne bi smjeli prelaziti više od 15.000 kilometara. Trebali bi kad je kriza voziti samo parnim ili neparnim danima ovisno o datumu. Dvoje farmerice maksimalno godišnje smiju nositi, jedne borolete, 3 dana ljetovanja na plaži, uz paštete domaće proizvodnje namazane na domaći kruh. Prvog maja trebali bi orati njive, da posiju pšenicu za kruh. Strane proizvode ne bi smjeli kupovati, tek domaće, a od tiska ne bi smjeli čitati ništa osim posebnih novina i posebnog TV programa, koje bi država emitirala za njih. U tom tisku, i na tom mediju o državi i vođama govorilo bi se samo u superlativima. Vrlo brzo bi zaboravili na korupciju, a urednici novina bili bi dužni da tu javnost uvjere kako je naš predsjednik jako omiljen jako važan u svijetu. Javno na cesti trebali bi samo pohvalno govoriti o radu trenutne vlade i našem trenutnom vođi. Ma tko on bio. Na dan Republike obući jednu košulju, eventualno jedno odijelo. Nikako pokazivati da imate dva. Ako zijane predsjednik, pred državnom kamerom stati i puštati suze. Sve mora biti idilično.
Putovanja u strane zemlje trebali bi zaboraviti, a od vozila, ništa jače od golfa 3 ne bi se smjelo imati u vlasništvu. Mercedese, Audije A6, banane, coca colu, Mc Donalds, Zaru, sve to zaboravite. Samo Varteks, Pipi, Borovo, Borac Travnik itd. Ništa drugo. Život kao u Jugoslaviji svakako je moguć i danas, i nema nikakva razloga da ga jugonostalgičari ne žive. Ne budu li neko vrijeme čitali slobodni tisak, i budu li par mjeseci informirani kako je sve super, i sve funkcionira, kao što su onda, u državi praznih polica, praznih želudaca, i praznih ljekarni sa industrijom na koljenima i medicinom koja je više ubijala nego što je spašavala, dakle budu li neko vrijeme informirani da je sve divno, da je vanjski dug šaša, ekonomija u poleti, Milanović super, Kolinda fantastična, a Dayton genijalan, vrlo lako će se početi osjećati idilično i bezbrižno kao u doba Jugoslavije. Nije nikakav problem, ako žele biti jedno vrijeme balkanski Sjeverni Korejci da im se to pravo i ne omogući. Ta u demokraciji smo.
Pitanje jugonostalgije nije ni sociološko , ni političko ni bilo kakvo drugo pitanje nego isključivo pitanje inteligencije. Treba biti poprilično ograničene svijesti, ili jako zao čovjek, pa kao antipod današnjoj Trećoj Jugoslaviji koju živimo u ovim razvalinama od Druge Jugoslavije, navoditi nešto što je dovelo do ovog danas. Ako je Druga Jugoslavija bila super, kako je iz nečega super mogla nastati Srebrenica, Ovčara, Vukovar, Kosovo, Sloba, Karadžić, pristalice ISIS-a u Bosni? Nema logike.
BTW moj pokojni pradjed, rođen 1904-e godine, pričao mi je kako je u doba Austrougarske život bio puno bolji nego u doba Prve Jugoslavije.Da se znao red, i da su naši birokrati , ovi jugoslavenski male mace i seljačići za Austrijance. Da oni ne znaju niti će ikada znati voditi državu kao Austrijanci. Nije on bio protiv države, samo je vidio da nije svaka žvaka za svakog seljaka. U doba Austrije doživio je veliko otkriće. Prestao je pušiti škiju i otkrio je cigaretu. Bio je fasciniran betonom, i gdje je god mogao ispred kuće zatrti kaljužu i glib salivao bi beton.
Moj pokojni djed , koji je donekle poštovao jednakost, i činjenicu da u toj zemlji svatko ima po jedno odijelo, doduše nije znao da neki imaju i po pet, pričao mi je kako je za vrijeme prije Titove Jugoslavije po selima i gradovima bilo puno malih zanata, i da je industrijalizacijom, tom državnom, planskom, ubijeno ne samo selo, nego i svo znanje i zanati koje su ljudi generacijama čuvali kao najveće blago. Od malih njemačkih zanatskih radnji, majstora ove ili one struke, u doba dok je tito tjerao seljake u tvornice, u Njemačkoj su npr izrasli tehnološki i industrijski giganti koji su zamajci današnjeg gospodarskog razvoja Njemačke. Češka je prije pada u komunističke ruke industrijski, bila jednaka Njemačkoj, upravo zahvaljujući tradiciji inženjerstva i zanatstva.
U doba druge Jugoslavije vjerojatno je veliki dio Srba bio nostalgičan za prvom Jugoslavijom , kraljevinom, i carom Aleksandrom. Doduše neki koji su tu nostlagiju prejako iskazivali, recimo 45.0000 srpskih rojalista, pobijeni su, odlukom druga Tita usred Beograda, u vrijeme koje korespondira s Bleiburgom. Oni također nisu sudjelovali u ovoj anketi.
Uvijek se nakon smrti jednog sistema javlja nostalgija za istim, bilo je to i bit će. Osim možda u BIH. Kada se sruši Dayton, i kada BIH postane moderna suvremena federalna demokracija teško da će netko žaliti za Daytonom.
Hoće li se iz ove treće , posttitovske Jugoslavije izroditi Četvrta, hoće li narodi i narodnosti naših republika sutra u EU nastupiti kao jedinstven ekonomski prostor ili neće, pitanje je. No to se sigurno neće dogoditi budu li djeca crvene buržoazije, oni koji su nas doveli na ovo na čemu jesmo sada, oni koji su vodili ratove 90-ih i nikada nisu ni sišli sa scene, oni koji i danas sjede u svim nadzornim odborima i čine establišment svih ex republika Jugoslavije , budu i dalje vodili glavnu riječ. Društvima Jugoslavije ne treba resentimentizacija te utopijske ideje koju smo skupo platili. Treba nam kulturološka lustracija onih koji nikada nisu sišli sa scene. Konačno stavljanje takvih na povijesnu policu na kojoj će loviti prašinu, a koju su odvano s potpunim pravom zaslužili.
Jugoslaviju dakle ne treba obnavljati. Mentalna Jugoslavija , politbiro, menadžment, Titova loža, nikada zapravo i nije srušena. Ovi dječji pokušaji selektivne resentimenizacije zle bajke, “disneylanda za odrasle” koji se zvao Jugoslavija, takvima dođu tek kao dnevni ritual za široki postkomunistički osmijeh. Ništa više.
Zapravo je fascinantno , da u mlađim generacijama, ti , koji su uništili naša djetinjstva, trgovali našim mladostima, i dan danas upravljaju našim životima uopće među mojom generacijom čak i nalaze pristalice.
Labilnih glupana nikad malo. 45 godina indoktrinacije pokvarilo je gene na ovim prostorima. Do te mjere, da s upornim radom, možeš, uz par popratnih tekstova, čovjeka uvjeriti da je slon egzotična afrička biljka a suncokret strašna životinja koja po noći, dok ti spavaš, špijunira s krovova, čita snove, i sve to odnosi u SAD, Rusiju, ili tamo gdje nam je već trenutni vanjski neprijatelj…
wpDiscuz