Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Znaš li, kaže, onaj o Zagoru Te-Neju i Bebi Selimović? Znam, reko, toga svi znaju. E, ali nije Zagor, veli on, nego Bin Laden.
Elem, isplivao nakon mjesec dana Osama bin Laden iz mora na splitskim Bačvicama, iscijedio haljinu, došao do Žbirca i pitao konobara kako može naći Olivera Dragojevića. Poslao onda konobar Bin Ladena u konobu kod Vinka Hvaranina, došao on do konobe i pitao Vinka gdje je Oliver Dragojević. Vinko ga poslao u ACI-marinu, došao Bin Laden tamo i pitao ima li tu negdje Olivera Dragojevića. “Ja sam”, odgovorio konačno s broda sijedi kapetan, “zašto pitaš?”. “Ti si Oliver Dragojević?”, na to će Bin Laden. “Aha”, odgovorio Oliver. “Onaj pjevač?”, pitao Osama. “Da”, pogledao ga zbunjeno Oliver, “i?”. “Ti znači pjevaš onu “Moj galebe”?”, pitao ga Bin Laden. “Pjevam, zašto?”, nepovjerljivo će Oliver. “Je li, bogati”, konačno će Osama, “što ti znači ono “lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležat, na Osami blizu mora?”.
Ubiše, dakle, Osamu bin Ladena, pa sad iznenada otkrivamo gdje se sve za života potucao taj najtraženiji odmetnik u cjelokupnoj povijesti odmetništva. Pa ispalo da se Bin Laden po bivšoj Jugoslaviji skitao češće nego papa Ivan Pavao Drugi.
Mediji tako sad otkrivaju da je Osama još početkom ljeta 1986. u Zagrebu kupovao oružje za talibanski rat protiv sovjetske okupacije Afganistana. Nakon pregovora s nekim pukovnikom Stankovićem otišao je u Beograd, gdje je, čitamo dalje, u Saveznoj direkciji za promet roba tražio oružja za sto milijuna dolara. Iz shoppinga u Jugoslaviji ipak se vratio praznih ruku, jer Savezna direkcija nije primala gotovinu. Zbog odbijanja službene procedure, propala je tada i navodna kupovina bojnih otrova u Čapljini. U Bosnu i Hercegovinu navratio je, međutim, koju godinu kasnije, pa ga je tako 1994. godine njemačka novinarka Renate Flottau susrela u uredu Alije Izetbegovića, čekajući intervju s predsjednikom.
Bin Laden je već tada imao bosanski pasoš, kao nabavljač “humanitarne pomoći”. Dvije takve dobrotvorne organizacije osnovao je 1992. u Zagrebu, a sada se otkrilo da je u okviru jedne takve “humanitarne misije” viđen i u – Splitu. Svatko je sada, eto, vidio Bin Ladena. Kod pukovnika Stankovića tražio oružje, kod Vinka Hvaranina tražio Olivera Dragojevića, a kod moje majke krojača. Nisam vam to pričao?
Elem, Frane Kontić, nekadašnji direktor hotela Split, ispričao Slobodnoj Dalmaciji kako su 1992. u hotel stigla šestorica stranaca u tradicionalnoj arapskoj odjeći, među kojima, sa somalijskim pasošem, i neki Osama bin Laden. Za četiri dana, koliko su boravili u Splitu, Bin Laden je samo jednom napustio hotel: kad je, veli šjor Kontić, otišao u splitsko skladište Merhameta, u kasarnu na tvrđavi Gripe. Doslovce dakle preko puta stana mojih roditelja u Glagoljaškoj ulici. Odmah sam se, naravno, sjetio, i nazvao majku.
– Stara, sjećaš li se ti onoga Arapina što ti je za vrijeme rata banuo na vrata?
– Kako ne – sjetila se. – Onaj jadnik što je došao prositi pomoć?
– E pa nije došao prositi pomoć – kažem ja. – Bio je pitati gdje je tu u kvartu skladište za humanitarnu pomoć.
– Joj, nije valjda?
– Jest, evo piše u novinama – rekoh. – A što si mu bogati rekla?
– Ništa, dala mu ručak, posudila sto maraka i poslala ga kod meštrovice da mu skrati košulju. Bio nesretnik u nekakvoj ogromnoj bluzi, kao božeprosti žensko.
– Kod koga si ga poslala?!?
– Kod one krojačice, meštrovice Amele – odgovorila majka. – Sjećaš se Amele, one jadne izbjeglice iz Tuzle? Rekla sam mu da će mu ona sve srediti, a on zapisao ime i otišao.
– Poslala si ga kod meštrovice iz Tuzle???
– Da, zašto?
Tako je, da ne duljim, Osama bin Laden iz Splita otišao u Meškovicu kraj Tuzle. Kako i zašto baš tamo, nikad se nije saznalo. Tek, u izvještaju tadašnjeg dvostrukog agenta Abu Abdullaha, koji je radio za CIA i BND, stoji kako je Bin Laden iz Splita otputovao u Meškovicu kraj Tuzle, i tamo osnovao centar za obuku pripadnika jedinice El Mudžahid.
Majci, jasno, nisam ništa rekao, tko zna kako bi nesretnica primila da zna kako je kriva za osnivanje prvog kampa za obuku mudžahedina u Bosni.
Svatko je, eto, sad vidio Osamu bin Ladena. Malo, malo, pa se otkrije da je netko slavan bio kod nas i ostao dužan neke pare. Iz Čokota kraj Niša, recimo, već godinama preko novina zovu Roberta de Nira da posjeti njihovo selo i vrati onih 470 dinara što mu je obitelj Radovana Đokića posudila kad je kao mladić 1967. autostopirao kroz Srbiju i ručao kod njih.
Ali nije to ništa: neki Jure Huljev objavio je u Hrvatskoj knjigu “Stara primoštenska pripovijedanja i povijest”, u kojoj piše kako je prije stotinu godina Primoštenac Paško Jurina radio u Beču kao pitur, soboslikar, pa oženio tamo neku Margaritu i dobio sina. A mali, talentiran na ćaću, stalno nešto mazao, i tako upoznao mladog slikara Adolfa Hitlera. Hitler i Paškov mali bogami se sprijateljili i pomagali starome pituru u poslu, a ljeti odlazili kod njegovih na more: po Primoštenu se, piše Jure Huljev, i danas priča kako je Hitler Jurinima ostao dužan sto maraka.
Pa ako je Robert de Niro mogao ostati dužan Đokićevima, a Adolf Hitler Jurinima, što ne bi i Osama bin Laden mojima?
Svakome je, uostalom, bio dobar: 1986. Beogradu i Amerikancima protiv Rusa, 1992. Zagrebu i Amerikancima protiv Srba, a 1994. Sarajevu i Arapima protiv Amerikanaca. Sad ga svi pljucaju, a on, jebiga, nikome ništa nije ostao dužan.
Dobro, osim mojoj staroj.
Boris Dežulović, Oslobođenje
wpDiscuz