Iz sarajevskih akademskih krugova u posljednje vrijeme stižu ne samo poruke neuvažavanja i netolerancije prema bilo kakvom nacionalnom identitetu koje ne odgovara bošnjačko-bosanskom nego i jednosmjerna kampanja tumačenja ispravnog narodnog imena stanovnika Bosne i Hercegovine.
Piše: dr. sc. Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis
U takvom tumačenju „ispravnog“ imena naroda u Bosni i Hercegovini, gotovo uvijek je polazište politički kontekst, tj. „agresija s istoka i zapada“ 1992.–1995. i zbog toga potreba da muslimani 1993. prihvate nacionalnost „Bošnjak“. Polazeći od postavke da je „taj autohtoni i stari narod na tlu Bosne i Hercegovine postao predmet velikodržavnog terorizma prvih susjeda“, nužno je protegnuti taj identitet što je moguće dalje u prošlost, istodobno negirajući drugima njihov identitet.
Podrijetlo muslimana
Osnovni nedostatak tvrdnje da današnji Bošnjaci za razliku od ostalih, jesu narod čiji su korijeni u Bosni je što jednostavno nije utemeljen. Naravno da je velikim dijelom riječ o islamiziranom stanovništvu s područja koje je bilo u okviru srednjovjekovne Bosne, pa i Huma, i to u procesu koji je intenziviran tek pola stoljeća nakon pada Bosne. Međutim, riječ je o vjerskoj skupini koja se identificirala s teritorijem osmanlijske ekspanzije, a kasnije i povlačenja, različitim od srednjovjekovnog bosanskog teritorija.
Muslimana u Bosni i Hercegovini, izuzev Albanije, u odnosu na druge konfesije ima više nego u drugim zemljama Europe koje su Osmanlije okupirale, ne zbog islamizacije, već zbog koncentracije muslimanskog stanovništva u Bosanskom pašaluku iz područja koja nemaju veze s Bosnom, pa ni Hercegovinom. Taj proces je bio popraćen i kontinuiranim iseljavanjem katoličkog stanovništva. Nakon oslobođenja dalmatinskog zaleđa i Like, krajem 17. stoljeća lički i dalmatinski muslimani sele u zapadni, sjeverozapadni i u središnji dio Bosanskog pašaluka i u Hercegovinu. Nakon Bečkog rata, protjerani slavonski i mađarski muslimani prelaze Savu i dolaze uglavnom na sjever i sjeveroistok najzapadnije pokrajine Osmanskog Carstva. Riječ je o kretanjima desetina tisuća ljudi. Ne manji broj muslimana u prvoj polovici 19. stoljeća biva protjeran preko Drine, iz Srbije, odnosno Beogradskog pašaluka, i biva smješten na sjeveroistok i sjeverozapad Bosne, u Posavinu te uz rijeku Bosnu. Mnogi i danas znaju za dolazak svojih predaka iz Užica, Kragujevca ili okolice Beograda.
Identifikacija
Iz akademskog pera čitamo predbacivanje da su muslimanima u prošlosti drugi dali ime Turci. Međutim, je li to osnovano? Pogledajmo jedan od primjera samoidentifikacije.
Nakon podizanja ustanka u Hercegovini 1875. zbog neizdrživog položaja neravnopravne raje u islamskom Osmanskom carstvu, u strahu za vlastitu sigurnost nekolicina muslimanskih obitelji iz okolice Mostara zaputila se prema sigurnom turskom teritoriju. Ukrcali su se na brodove, ali zbog kvara morali su pristati uz obalu. Saznavši da su „među svojima u Turskoj“, a krajolik ih je podsjećao na Hercegovinu i dolinu Neretve, tu su se i zadržali. Potomci tih muslimana iz Hercegovine od 2017. su službeno Bošnjaci u Albaniji.
Što se tiče Srba i Hrvata, preopširna je tema identifikacija i njihovih migracijana širem području. Ali upitajmo se jesu li bosanske kadije znale tko su Hrvati i Srbi, kada su ih sredinom 16. stoljeća navodili u dokumentima, jer su se bosanski katolički (čitaj: hrvatski) rudari žalili da srpski patrijarsi kupe prihode ne samo na područjima na kojima žive Srbi nego i Hrvati!?
Popisi stanovništva
Prve sustavne i sveobuhvatne popise stanovništva u Bosni i Hercegovini počela je od 1879. voditi austrougarska uprava. Načinjeni su prema konfesionalnoj opredijeljenosti, na čemu se zasnivala i podjela kao i propisani i jedini mogući način života stanovništva pod osmanskom vlašću, premda je krajem 19. stoljeća već potpuno poznat narodni i nacionalni identitet nemuslimanskog stanovništva.
U dopisu vladinog vijeća za provedbu popisa 1910., i osvrtu na popise iz 1885. i 1895. navodi se da su statistički podatci predstavljeni prema konfesionalnoj pripadnosti, ali da se u Bosni i Hercegovini katolici smatraju Hrvatima, istočnopravoslavni Srbima, a da muhamedanci nemaju niti jednu nacionalnost. Oni sebe smatraju Bosancima ili muslimanima. „Die Katholiken zählen als KROATEN, die Orient. – Orthodoxen als SERBEN, die Muhamedaner /:islamiten:/ bekennen sich zu keiner Nationalität. Bosnier oder Muslimanen nennen sie sich.“
Da je pitanje nacionalne svijesti složeno, govore poteškoće s kojima su se suočavale austrougarske vlasti na području Monarhije i prije okupacije Bosne i Hercegovine te odustajanje od modela nacionalnog izjašnjavanja. To naravno nije značilo da je u Austro-Ugarskoj Monarhiji postojala jedna nacija, niti je nekomu padalo na pamet da u višenacionalnoj zemlji negira identitet drugima, bili oni Nijemci, Talijani, Hrvati, Mađari, Furlani, Poljaci, Česi, Slovaci, Rusini ili nešto drugo.
A eto u 21. stoljeću u Bosni i Hercegovini nekom se to čini normalnim./HMS/
wpDiscuz
