U malom Broćanskom selu Paoča, župa Gradnići, na današnji dan, 9. listopada 1871. godine, rodio se Franjo Buntić – sin Mije Buntića i Matije r. Stojić koja je bila rodom iz Dragićine, župa Čerin.
Kršten je kao Franjo Buntić, a ime Didak uzeo je kao franjevac. U Franjevački red stupio je sa 16 godina.
Teologiju i filozofiju studirao je u Innsbrucku u austrijskom Tirolu. Za svećenika je zaređen 1894. godine, a mladu misu proslavio je u rodnoj Hercegovini, u koju se konačno i vratio za trajno 1895. godine.
Fra Didak Buntić zalagao se za opismenjavanje naroda u Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća. To je ono što ga jako razlikuje od današnjih fratrizana. Fratrizanima treba nepismen narod. Didak je sanjao opismenjavanje naših pradjedova. I djelovao je iz tadašnjeg hrvatskog Piemonta.
Djelovao je iz Širokog Brijega, gdje je predavao u nevjerojatnoj gimnaziji, punoj znanstvenika a profesora, i brinuo se i za škole u okolici, u kojima je uveo specifičnu metodu širenja pismenosti u kojoj su pripadnici naroda prenosili dalje svoje znanje nakon što bi ga stekli u školi.
Najznamenitija fra Didakova zasluga bilo je spašavanje hercegovačkog pučanstva od gladi tijekom Prvog svjetskog rata.
Naime, u ratnim uvjetima nedostatka hrane i općeg kaosa u proizvodnji i opskrbi, pojavila se u Hercegovini glad, koja je prijetila smrću velikog broja ljudi.
Fra Didak se tada snažno aktivirao i posjetio je samog cara u Beču tražeći pomoć. Uspio je osigurati prijevoz za tisuće najugroženijih – djecu iz Hercegovine – prema hranom bogatijim krajevima.
Sve ovo ne bi bilo moguće da prije Didaka u Hercegovini nisu djelovali neki fratri, zaboravljeni a najveći sinovi našeg naroda uz najvećeg Don Ivana Musića, koji su iskazali neposlušnost provinciji i pozvali narod na ustanak. Njihova imena gotovo su danas nepoznata i ovdje ih stoga posebno navodimo: Fra Bono (Bonaventura) Šarić , zvani Drežnjak,(Rama/Vir kod Posušja) Fra Lovre Karaula Livnjak , Fra Ivan Bagarić Duvnjak i Fra Nikola Čutura Posuški. Oni su bili polaznici đakovačke škole, otpor im je bio u krvi a fra Luka Imbrišimović Sokol, narodni ustanik iz Slavonije životni uzor. Bili su antiAhdnamaši. I dok su Ahdnamaši pozivali narod da ne srlja u ustanak protiv Osmanlija, neki čak podizali katolike u boj protiv Austrougarske vojske, ovi ljudi znali su tko su i što su. Po njima danas nemamo ulica u Hercegovini.
Zašto o Fratrizani?
Procjenjuje se da je Didak spasio oko 17 tisuća djece organizirajući im transport u Slavoniju i Srijem, gdje je nestašica hrane bila manja.
Tako spašena djeca vraćena su kasnije svojim domovima. Ipak, dio djece ostao je trajno u sjevernijim krajevima, bilo zbog toga što su im poginula oba roditelja, bilo po vlastitoj želji. Nakon rata, godine 1919. fra Didak izabran je za provincijala hercegovačkih franjevaca.
Umro je u 50-oj godini života na Čitlučkom polju od srčane kapi, 3. veljače 1922. godine, dok je s prijateljima tražio mogućnosti za njegovu melioraciju.
Malo ljudi zna da je Didak bio jedan od rijetkih političara iz Hercegovine (imao je i svoju stranku) koji je često posjećivao kralja na njegovom dvoru. Upravo zbog njegovog ugleda kralj je hercegovskim franjevcima poklonio ogromno zemljište u Širokom, (prostor današnjeg Feala). Baš onako kako je Tito zbog Fra Radoslava Glavaša, odmetnika iz franjevčakog reda, (koji je javno pisao i nakon masakra na širokom, u svom nacističkom ludilu “da samo NDH ima pravo ubijati Hrvate”) tu zemlju franjevcima oduzeo.
Sukob Stjepana Radića i Fra Didaka Buntića je političke prirode. I treba ga promatrati kao posljedicu konkurentskih ideologija. Radić je bio vjernik, veliki vjernik ali sekularist. Smatrao je da borba klerikalne nacije nema izgleda. Mrzio je uplitanje klera u politiku. Didak je zbog svog utjecaja na društvo više bio zamoljen da osnuje Katoličku stranku, nego što je imao političkih namjera vladanja. Obojica su velikani hrvatske povijesti. Zbog svog rastućeg utjecaja i velike požrtvovnosti oko opismenjavanja običnih ljudi , velike moći i ugleda koji je stjecao Fra Didak je naišao na otpor zavidnih i u samom franjevačkom redu u Hercegovini. To su oni fratrizani koje i danas spominjemo. Fratrizani prave fratre nikad nisu voljeli. Narod im je sredstvo a ne stado. Moć im je bio i ostao jedini cilj.
Ne i velikom Didaku.