Odluka o početku vojno-redarstvene akcije Oluja već je donesena. U Hrvatskoj je sve spremno. Srpska strana pok ušava u zadnji trenutak pristati na po Hrvatsku nepovoljni plan Z4, kojim bi se praktički amenovala “država u državi” s velikim autonomnim pravima srpskoj zajednici u Krajini koja bi zapravo blokirala normalno funkcioniranje hrvatske države. Dan prije početka Oluje, 3. kolovoza, osjeća se da je rasulo u zraku, pukovnik Rašeta daje izvješće sigurnosne situacije o kojoj kaže: “U kontaktima s građanima stekao se utisak da postoji elemenata panike, ali još uvek nekontrolisane. Građani najviše optužuju vlast odnosno politički vrh RSK te smatraju da je njihovom nebrigom i javašlukom došlo do ovakvih posledica.

Atmosfera ‘bežanije’

Postoji nada da nismo izdati ni ostavljeni i cene kao zadnja mogućnost da će pomoć dobiti od SRJ. Građani dalje cene da nismo u stanju da se sami odbranimo te ako nisu u mogućnosti dobiti značajniju pomoć od SRJ da je bolje da se narod preseli na druga područja nego da dođe u okruženje i izgine”. Očito je iz ovoga kako je atmosfera “ bežanije” već ovladala stanovnicima “Krajine”, a kako pukovnik Rašeta nadalje piše, prema pouzdanim podacima tijekom dana predsjednik vlade RSK Milan Babić je “preneo ministrima da se spakuju i budu spremni za predislokaciju u Donji Lapac”. U jutarnjim satima 4. kolovoza izvješćuje se Komanda GŠ Vojske Jugoslavije: “ U 05.00 4.08. otpočela agresija na celokupnom teritoriju RSK”. Istog dana Miodrag Radaković piše: “Stanovništvo je uplašeno, no svesno situacije ne napušta kuće i ognjišta”.

Granica na Uni

No, već 6. kolovoza, kada je ishod operacije bio posve izvjestan, zapovjednik krajiških snaga general Mrkšić piše: “Naknadnim prikupljanjem podataka saznao sam da do 16.00 časova niti u Kninu, niti u bilo kom mestu 04. 08. 1995. godine niko nije ni pomišljao na evakuaciju naroda sve dok nije potpisan AKT VELEIZDAJE od predsednika Martića. Kad su saznali za odluku oko 18.00 časova, Kninjani koji su se u borbi pokazali kao velike kukavice, skidaju uniforme, oblače civilna odela i počinju da beže”.
Mrkšić navodi podatak kako na putu za Oštrelj “u Martin Brodu sustižem ogromnu kolonu Kninjana sa skupocenim automobilima. U čekanju da pređemo granični prijelaz na reci Uni saznajem da su oni dobili naredbu da evakuišu žene i decu i da su u toku dana u gradu imali 4 mrtva i oko 25 ranjenih, što je zanemarljivo u odnosu na broj ispaljenih granata. U koloni su bili svi vojno sposobni muškarci koji su pobegli sa fronta”.
Krah je bio neminovan. U svom očitovanju o razlozima pada “Krajine” general Mile Mrkšić piše generaluMomčilu Perišiću, načelniku Generalnog štaba VJ.

Evakuacija

“Da će agresija početi 4.08. u 5,00 Glavni štab je saznao u 14 čassova 3.08. O vremenu agresije upoznati su svi komandanti i komandiri jedinica. (…) Nepripremljenost i nespremnost građana da na organizovan naćin podnesu dejstva artiljerijske vatre bio je očigledan. Ni jedna služba na području Dalmacije nije funkcionisala”.
Kako izvještava Mrkšić, “nekontrolisana evakuacija stanovništva utiče na sve veće osipanje vojnih obveznika”. Iako Mrkšić optužuje “civilnu” vlast Krajine za bježanje, ipak navodi “ bitno je uvažavati realno stanje: do evakuacije bi došlo i bez bilo kakvog naređenja”.
Mrkšić priznaje da je HV postigao uspjehe na Velebitu i Dinari. No kaže da je prema “planu obrane” da vojska Krajine “izvodi borbena dejstva u trajanju 6 do 8 dana” i kako su računali “da bi za 6 do 8 dana došlo do reakcije međunarodnih faktora pa i eventualne intervencije” Vojske Republike Srpske i SR Jugoslavije. No, Mrkšić ipak priznaje “stanje u kome se našla SVK na dan agresije, objektivno nije omogućavalo drugačiji ishod. Da nije došlo do evakuacije stanovništva borbena dejstva bi se odvijala 6 do 8 dana, a krajnji ishod bi bio isti: gubitak celokupne teritorije zapadnog dela RSK uz velike ljudske žrtve. SRJ zbog RSK ne bi ušla u rat, a RS nije mogla pružiti bilo kakvu pomoć”.
Procjena da se trebalo održati 6 do 8 dana nije “bez vraga”. Naime, nakon početka Oluje, tadašnji generalni sekretar NATO-a, belgijski političar Willem Claesz hrvatskom je veleposlaniku Janku Vranyczanyju-Dobrinoviću također kazao da sve treba “odraditi u par dana” jer ako se akcija oduži, međunarodna zajednica morat će reagirati.
Prema daljnjem izvješću Mile Mrkšića, “realno je bilo očekivanje da jedinice SVK pruže otpor hrvatskoj vojsci u trajanju najviše do 10 dana”, ali prema njemu do toga nije došlo “zbog evakuacije stanovništva” ili slabog morala, nezadovoljstva stanjem u Krajini te “očekivanja da će neko drugi doći u RSK da brani narod”. Mrkšić navodi da je krajinska vojska bila “korišćena uvek kao sredstvo ovakve ili onakve politike.”

Prijetnje Orkanom

U svom dopisu od 6. kolovoza Štab krajinske vojske, koja se povlači prema BiH, piše kako je “započeo egzodus s prostora Korduna”. General Mrkšić i Novaković stupaju u vezu s francuskim generalomJavierom Solanom kako bi se uspostavio, kako pišu, “humanitarni koridor” da se dozvoli izvlačenje civila, s tim što bi krenuli civili pa vojska”. Srpska strana prijeti i ucjenjuje UNPROFOR da “ako to ne prihvatite, tuči ćemo sustavom Orkan 16 sa Petrove gore” hrvatske gradove. General Mrkšić nadalje piše kako “Srpska vojska Krajine smatrala se i smatra delom Vojske Jugoslavije”, čime potvrđuje izravnu umiješanost tadašnje Srbije u rat u Hrvatskoj.