S kartom u jednom pravcu odlaze najbolji učenici srednjih škola
Zabrinjavajući trend u USŽ se nastavlja. Za polovinu je manji broj učenika u školama u odnosu na period od prije deset godina.
S kartom u jednom pravcu odlaze najbolji učenici srednjih škola. Za njima na put prema zemljama zapadne Europe idu prosvjetni radnici.
Svi oni kažu: “Iz zemlje ne odlazimo što je ne volimo, već što volimo sami sebe”.
Priču pogledajte u prilogu Nove BH:
Brojni mladi u Bosni i Hercegovini već tijekom školovanja donesu odluku o odlasku iz zemlje. Ima i onih koji se vrate ili ne razmišljaju o životu izvan granica domovine.
Almasa i Suzana volontiraju u omladinskim centrima u Tuzli. Dok Almasa ne razmišlja o odlasku iz zemlje, Suzana kaže da nije sigurna, nadajući se da će ovdje imati priliku za solidan život.
SUZANA DUŠANIĆ
„Jer se i sama sa sobom borim nekako da odredim u kojem smjeru da se krećem. Da li je uopće vrijedno da ostajem ovdje, da ulažem svoj trud i rad ili da pronađem bolje prilike.“
ALMASA BEČIĆ
„Što je ono što me prvo zadrži? Pa to je vjerojatno ljubav prema ovoj zemlji. Tu je i taj neki stari bosanski inat koji neda da se odmah predamo.“
Suzana dodaje da pokušava uticati na stvaranje prilika u svojoj domovini, za razliku od Mehana i Armina, koji su odmah nakon školovanja, kažu, shvatili da nemaju tu budućnost.
МEHAN ČELIKOVIĆ
Nisu dobre plate. Ja sam u Njemačkoj već godinu dana. Bolji je život, više para.“
ARMIN ČELIKOVIĆ
„Prinuđen sam da idem? Zašto? Nema perspektive neke. Jednostavno ne vidim se više toliko ovdje.“
ALMASA BEČIĆ
„To bih ja primarno krivila obrazovni sistem. Svjesni smo da sada imamo hiperprodukciju kadra kojeg svjesno obrazujemo da ga isporučimo europskim zemljama.“
Razlog u ranom razmišljanju o odlasku profesorica Vovna vidi u nasljedstvu od roditelja, nesigurnom sistemu koji je prisutan 30 godina, bez osnovnih uvjeta za dostojan život, činjenici da odrastaju s narativom da trebaju otići što je, dodaje, logično.
SMILJANA VOVNA, profesorica sociologije
„Na svu sreću, mi imamo i jako rijetke primjere, ali i one koji se vraćaju. Što je njihov motiv? Ja bih ga tražila u onom patrijarhalnom vaspitanju, da smo mi ipak ljudi koji su privrženi svojoj obitelji, da smo ljudi koji težimo jednom zajedničkom životu.“
Upravo to je razlog zašto se Sejfudin vratio iz Beča i sa suprugom otvorio kafić u Teočaku.
SEJFUDIN HALILOVIĆ
„Trudio se, pokušavao da ostanem, da radim. Međutim, sistem koji je tamo se, nažalost, mom karakteru nije dopao.“
Naši sugovornici poručuju mladim ljudima da, prije donošenja odluke o odlasku, barem pokušaju osigurati sebi budućnost u Bosni i Hercegovini. Tko zna, možda se trud i isplati.