Published On: Tue, Aug 25th, 2015

ODLAZAK OCA RODIJAKA ĆIPE: Umro je Petar Miloš

Petar Miloš književnik i dugogodišnji novinar iz Tomislavgrada preminuo je danas nakon duže bolesti.
Miloš je prošle godine nagrađen za doprinos Tomislavgradu, a tom prilikom objavljen je njegov autobiografski zapis, kojeg prenosimo:
Sasvim slučajno sam rođen i sasvim slučajno u selu Crvenice kraj Tomislavgrada dva dana uoči Ilindana 1948. godine. Slučajno sam, kao prvi u selu, završio fakultet. U susjednoj Seonici otvorilo osnovnu školu 1955. godine, kada mi je bilo sedam godina.
Kada sam završio četiri razreda, ćaća je pomislio kako je napokon dobio čobana i kućnog radnika, ali se veoma razočarao čuvši da je u susjednim Bučićima otvoren peti razred. Mater ga nagovorila da i ja krenem u peti, jer sam dobro učio. Ćaća je odahnuo kad je čuo da u Bučićima nema šestog razreda. A ja čuo da u susjednom Rakitnu (7 km) ima čak osam razreda. Pa kažem to ćaći.
– Nu, momak ode dvi godine u vojsku, i nikad ga, a ti pet godina u školu, pa ti malo, ukori me ćaća. Pečata ti Isusova, kako je se nisi izdobrovoljio?!
Ipak me poslao u šesti, potom stričević Slavo seli u Slavoniju, pa sedmi i osmi završavam u Viškovcima, potom gimnaziju u Đakovu. Namjeravao sam ‘bižat priko granice’, što su tada činili mnogi moji vršnjaci iz duvanjskog kraja, jer nisam imao novaca za studije.
No tada tetkić Ante tetke Mare seli u Sarajevo. A ja kod njeg završavam filozofiju i njemački. Muka me tjerala da sve ispite položim u lipnju, kako bih mogao preko ljeta zaraditi novce za studij radeći na baušteli kod rodijaka.
Kada sam završio fakultet i to slavodobitno priopćio ćaći, on me samo mirno i cinično upitao: Znaš li ti sada sve? Naravno da ne znam, ali znam koliko je polje neznanja, što čovjek treba…
– Prikini, prikini, kazao je ćaća. Ako ne znaš sve, nisi triba ni ić na škole. Jerbo, ni ja ne znam sve, a nemam ni razreda škole. Isti smo.
U pokušaju da ćaću uvjerim kako je škola važna stvar, navodim silnu promjenu života što je zasluga naših ljudi, pa navedem konkretan primjer.
Da se ustanu iz groba naši stari ljudi, koji su umrli prije samo 20 godina, kazujem ja ćaći, pa da vide televizor, radio, telefon, asfalt kroz selo… Zar se ne bi divili i začudili.
– Pečata mi, više bi se mi začudili kad bi oni ustali, veli ćaća.

Bilo kako bilo, meni je moj način života u djetinjstvu i mladosti odredio i moju sudbinu. Pisati o rodijacima i njihovu putu u Europu. Te sam zgode prvo usmeno pričao, sve do 1977. godine, kada sam na književnim susretima sreo pokojnog Juru Kaštelana. Toliko su mu se dopale moje priče, da me na kraju upitao: Momak, zapisuješ li ti te priče?
Kada sam nijemo odgovorio, očinski me savjetovao da ih zapišem, baš onako kako ih pričam. I otud je sve to krenulo. Pa mi i danas smiješno da sam pisac. Nu, ja pišem, a ljudi to čitaju, čak se jagme za moje knjige i hrpimice dolaze na moje dramske predstave. Da, napisao sam Legende.., Ratne legende o Rodijaku Ćipi, Hercegovačke zapise, drame Rodijaci, Budala na određeno vrijeme, više eseja, putopisa, humoreski…
A sve nakon što sam od 12 do 29 godina obigrao svijet s rodijacima, pa već 35 godina živim u Tomislavgradu i rodnim Crvenicama, skupa sa junacima mojih priča. U biti ja ne smišljam priče, ja ih samo prepisujem slušajući svaki dan nove drame. Da mi je samo dovršiti novi roman o djeci rodijaka Ćipe.
__________
Petar Miloš, duvanjski književnik i novinar, rođen 18. srpnja 1948. godine u Crvenicama kraj Tomislavgrada. Školovao se u Seonici, Mesihovini, Đakovu i Sarajevu, gdje završava Filozofski fakultet nakon čega je nekoliko godina radio u prosvjeti.
Nakon toga okušao se u novinarstvu kao dopisnik RTV Sarajevo, HTV-a, WDR-a i Glasa Amerike. Od 1993. godine piše kolumne u Slobodnoj Dalmaciji. Objavio je “Legende o Rodijaku Ćipi”, “Ratne legende o Rodijaku Ćipi”, drame “Lekvidacija” i “Budala na određeno vrijeme”. Autor je više kratkih priča i putopisa objavljenih u raznim novinama i časopisima.
Bljesak.info